Ivica Ursić – Uvijek nedjeljom: Chiaroscuro

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

U ono vrijeme: Reče Isus Nikodemu: »Kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji, tako ima biti podignut Sin Čovječji da svaki koji vjeruje u njemu ima život vječni. Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu. Tko vjeruje u njega, ne osuđuje se; a tko ne vjeruje, već je osuđen što nije vjerovao u ime jedinorođenoga Sina Božjega. A ovo je taj sud: Svjetlost je došla na svijet, ali ljudi su više ljubili tamu nego svjetlost jer djela im bijahu zla. Uistinu, tko god čini zlo, mrzi svjetlost i ne dolazi k svjetlosti da se ne razotkriju djela njegova; a tko čini istinu, dolazi k svjetlosti nek bude bjelodano da su djela njegova u Bogu učinjena.«

Riječ Gospodnja.

(Ivan 3,14-21)

CHIAROSCURO

„Okruženi tamom,

a ipak obuhvaćeni svjetlom.“

(Alan Brennert)

Tehnika „chiaroscuro“ – „svjetlo-tamno“, je u Å¡irem smislu raspored svjetla i sjene na slici ili u užem – tehnika prikazivanja, u likovnim umjetnostima, pri čemu svjetlo postupno prelazi u sjenu u želji da se stvori iluzija trodimenzionalnih predmeta u prostoru ili atmosferi.

(izvor: http://hr.wikipedia.org/wiki/Kjaroskuro)

Kažu, u slikarstvo ovu tehniku uvodi Giotto, pa zatim Leonardo da Vinci i Caravaggio, da bi je usavršio Rembrandt. Za Rembrandta stručnjaci tvrde da je „gospodar svjetla i sjene“.

„Chiaroscuro“ u svojem suprotstavljanju svjetla i sjene dovodi do dramatičnog vizualnog intenziteta i lako je opaziti, recimo na Rembrandtovim djelima ekspresivne sjene oko očiju, obraza i usta, koje daju liku psihološku dubinu.

Ali nama je daleko zanimljiviji jedan drugi velemajstor tehnike „chiaroscuro“, koji daleko prije velikih slikara iznosi taj vječni sraz svjetla i tame. Riječ je naravno o evanđelisti Ivanu. Ivan, kroz svjetlo i tamu prenosi nam Isusov identitet i Isusovo otkupiteljsko poslanje. Riječ je, naravno, o teološkoj manifestaciji svjetla i tame, koja je vidljiva i dan danas, kroz naše svakodnevne živote.

„Chiaroscuro“, borba svjetla i tame, temeljna je značajka ljudskog postojanja. Dan i noć, svjetlost i sjena, u biti uspostavljaju obrise svijeta kojeg vide naše oči. I ono što je u svemu tome neizostavno svakako je činjenica da taj sraz potiče ljude na duhovno razmišljanje, a to opet čovjeka neminovno dovodi do vjerske dimenzije, bez koje i nema čovjeka.

Svjetlo i tama prizivaju različite asocijacije. Neke su svakako kontradiktorne. Svjetlo može biti dobrodošlo kada „zora rudi“, kada se „magla diže“ ili kada sunce bljesne nakon olujnih oblaka.

Svjetlost može biti neugodna i zasljepljujuća kada dugo hodamo ljeti oko podneva, kada žmirimo, a usta su nam ispucala, suha od žeđi, a koža peče od vreline s neba.

Tama može biti utočište i spas kada naše tijelo vapi za snom i počinkom. Ali tama je u stanju i prekriti potencijalne opasnosti koje se kriju pod njezinim skutima. I svjetlo i tama mogu, u epizodama svakodnevnice, biti dobrodošli, ali mogu biti i nepoželjni.

Svjedoci smo nezapamćene medijske histerije oko nedavne premijere filma „50 nijansi sive“. Nakon romana, koji je brzo postao „bestseller“, sada se i od njegove ekranizacije nastoji stvoriti „must-see blockbuster“, dakle nešto što se „mora“ pogledati.

A film je, kažu filmski kritičari, najobičnije – smeće. Baš kao i knjiga. Ali u kulturi gdje nešto što je „trash“ (smeće, šund, otpadak) biva proglašeno i ustoličeno elitnom zabavom, kulturom čak, takvi uratci dobivaju svekoliku medijsku promidžbu i financijsku potporu.

Narod ispranog mozga, gladan senzacija i trendovskih novotarija, knjigu je razgrabio, a sada poslušno stoji u redu za pogledati film. Film je u biti, osim što je filmsko smeće, neprobavljiv, kako moralno tako i etički. U njemu se, kratko rečeno, promoviraju bolesni seksualni nagoni, a žena je izvrgnuta maksimalno mogućem poniženju.

Očekivao bi čovjek burnu reakciju bezbrojnih feminističkih i inih udruga civilnog društva, ali njihova šutnja je zaglušujuća. Zašto? Zašto šute? Odgovor je jednostavan. Šute zato jer ih financira isti izvor koji je financirao i taj film, i njemu slične filmove. Gospodar je isti i zato je šutnja u ovom slučaju uistinu – zlato.

Navodim ovaj primjer kao samo jedan od bezbrojnih primjera iz kojih se lako iščitava da gospodar „ovoga svijeta“, a to je sotona, sve nas nastoji ugurati i smjestiti u tzv sivu zonu.

U „50 nijansi sive“.

Iz te zone polumraka i sjena, do zone potpune tame i mraka, do zone apsolutnog zla, samo je mali korak. Korak kojeg čovjek na kraju, naviknut tolerirati zlo, učini čak svojom voljom. Zato je današnje čitanje izvanredan odgovor božanskog svjetla na nasrtaj sotonske tame.

Današnje čitanje dio je trećeg poglavlja evanđelja po Ivanu i nosi podnaslov „Isus i Nikodem“. Nikodem je bio židovski vijećnik, jedan od židovskih prvaka.

Nikodem „dođe noću k njemu“.

Dođe Isusu.

Zašto noću?

Zašto Nikodem nije došao Isusu za dana? Ne znamo. Možda je došao noću, jer nije želio svoja djela izložiti svjetlu? Jer Isus kao „svjetlo svijeta“, kako ga naziva Ivan, otkriva tko u stvari neka osoba jest i koje su to stvarne vrijednosti koje tu osobu vode kroz njezin život.

Vijest da je Isus svjetlost koja je došla na svijet, dobra je vijest. Ili je loša vijest. Sve ovisi o tome što mi činimo, u svom kutu, kada nas ta svjetlost obasja.

Tko smo mi kada nas nitko ne promatra?

Koliko je samo javnih osoba, koje se na jedan način ponašaju u tami i koje se nadaju da to što čine nikada ne će ugledati svjetlo dana?

Malo? Puno?

Ne!

Previše!

Ali, prije ili poslije, svi ćemo mi stati pred gospodara svjetlosti i sjena i sve naše misli i sva naša djela biti će osvijetljeni do najsitnijeg detalja. Isus je više nego jasan.

„Uistinu, tko god čini zlo, mrzi svjetlost i ne dolazi k svjetlosti da se ne razotkriju djela njegova.“ (Ivan 3,20)

Imamo li snage upitati se. „Koliko se ovo odnosi i na mene?“

Isus je prodiruća svjetlost koja stvari, a prije svega osobe, prikazuje u njihovom stvarnom stanju. Isusovo poslanje središnja je točka vječne borbe između svjetla i tame. Dolazak svjetlosti nas ljude razotkriva do kraja i pokazuje volimo li tamu ili svjetlost.

„Podizanje Sina Čovječjeg“ za spasenje onih koji su povjerovali i koji su u vjeri ostali, najviše je očitovanje Božje ljubavi prema posrnuloj kreaciji. I ne zaboravimo da ta ljubav sa sobom donosi i osudu onima koji nisu povjerovali.

Bog šalje Sina. Šalje ga da spasi svijet. Ali ga šalje i da sudi svijetu. U tome nema ni malo proturječnosti, kako neki tvrde. Bog koji pravedno sudi ujedno je i Bog koji spašava, a Bog koji spašava taj pravedno i sudi.

Spasiti se znači hodati s Kristom. Ostati na Kristovom putu. Znači ići u svjetlost, jer ta svjetlost je „svjetlost svijeta“, a to je Isus. Onaj koji slijedi Isusa Krista ne će hodati u tami nego će imati svjetlo života.

„Hodi li tko danju, ne spotiče se jer vidi svjetlost ovoga svijeta. Hodi li tko noću, spotiče se jer nema svjetlosti u njemu.“ (Ivan 11, 9-10)

Evanđelje po Ivanu veličanstveni je primjer tehnike „chiaroscuro“. Njegove riječi usredotočuju svjetlo na Isusa Krista. Bacaju svjetlo na Sina Čovječjeg, „podignutog da svaki koji vjeruje u njemu ima život vječni“.

Današnje čitanje ukazuje nam na našu vjeru u Isusa kao svjetlo, svjetlo koje rastjeruje sve nijanse sive, koje nas izvodi iz tame ovoga svijeta, i izbavlja iz mraka grijeha.

Uvodne riječi Alana Brennerta možda djeluju paradoksalno, ali su predivna ilustracija situacije „chiaroscuro“ u kojoj se nalazimo, mi kršćani, mi djeca Božja. Ovaj svijet i njegove „nijanse sive“ i njegova „kultura smrti“, svuda su oko nas. Okruženi smo tamom.

Međutim, Bog nas grli, štiti, obuhvaća nas svojim svjetlom, i spašava nas po Isusu Kristu.

Ali oprez!

„Još je malo vremena svjetlost među vama. Hodite dok imate svjetlost da vas ne obuzme tama. Tko hodi u tami, ne zna kamo ide. Dok imate svjetlost, vjerujte u svjetlost da budete sinovi svjetlosti!“ (Ivan 12, 35-36)

Ivica Ursić