Scena
Ivica Ursić – Uvijek nedjeljom: Bog u kutiji
Božić uskoro stiže. Svjetla, zvukovi, mirisi blagdana su oko nas. U zraku su. Ma gdje god mi išli ovih dana sve nas upozorava na Božić. U biti mnogi među nama i trebaju ovu blagdansku atmosferu, jer se nadaju pomoću nje, barem na kratko, potisnuti svoju potištenost, zaboraviti svoje probleme.
Mi oÄekujemo da ljudi, mjesta (prostori) ili dogaÄ‘aji stvore ono raspoloženje koje Božić donosi.
Ljudska narav nas tjera osloniti se jedni na druge i to baÅ¡ onda kada želimo ublažiti težinu života. Mi oÄekujemo da nas drugi, oni oko nas, naÅ¡i najbliži, podignu kada padnemo i da nas podrže kada se dignemo.
Ali mi upadamo u istu tu napast i kada je Bog u pitanju. Na isti se naÄin odnosimo i prema Bogu. Bog je za nas Veliki MeÅ¡tar koji popravlja sve Å¡to se je pokvarilo ili Å¡to ne funkcionira.
Ali što se događa kada Bog nas, i ono oko nas, ne popravi?
Koliko smo se samo puta razoÄarali kada se naÅ¡a oÄekivanja, u odnosu prema Bogu, nisu ostvarila?
Koliko smo puta pobrkali vjeru s oÄekivanjima?
Koliko smo samo puta zaboravili da Bog sam sebe određuje?
Ivan Krstitelj je imao svoja oÄekivanja u svezi onoga koji ima doći.
Je li Isus ispunio njegova oÄekivanja?
Isus ponekad Äini Äudne, nama neshvatljive, stvari.
I baÅ¡ zato Ivan pita i njegovi uÄenici pitaju, a i mi pitamo:
“Jesi li ti Onaj koji ima doći ili drugoga da Äekamo?”
S ovim pitanjem Ivan iz zatvora Å¡alje svoje uÄenike Isusu.
Zašto Ivan baš sada postavlja Isusu ovo pitanje?
Pa, zar ga nije baš on krstio u vodi rijeke Jordan?
Zar sam Ivan nije vidio Duha Božjega i zar sam Ivan nije Äuo glas s neba:
“Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina!”? (Matej 3,17)
Zašto Ivan baš sada postavlja Isusu ovo pitanje?
Na poÄetku danaÅ¡njeg Äitanja stoji:
„A kad Ivan u tamnici doÄu za djela Kristova …“
To bismo slobodno mogli izgovoriti i ovim rijeÄima:
„A kad Ivan u tamnici doÄu Å¡to Mesija ne Äini …“
Mesija nije ostvario Ivanova oÄekivanja.
Prisjetimo se što je Ivan govorio ljudima – „već je sjekira položena na korjen stablima“ – dakle sjekira koja će posjeći svako nevrijedno stablo. Obećao im je Ivan da će se pljeva spaliti ognjem neugasivim.
A Å¡to Isus radi?
Druži se baÅ¡ s ljudima koji bi trebali biti “posjeÄeni i spaljeni”, jede za istim stolom s carinicima, dopuÅ¡ta prostitutkama da mu do nogu sjede, opraÅ¡ta Samarijancima.
U najmanju ruku sve je to Äudno, jer to nigdje ne piÅ¡e u Starom Zavjetu.
Isus je uistinu ponekad Äinio Äudne stvari.
I baÅ¡ zato Ivan Å¡alje svoje uÄenike neka ga pitaju:
“Jesi li ti Onaj koji ima doći ili drugoga da Äekamo?”
Svatko od nas ima svoja oÄekivanja o tome kakvog mi Mesiju želimo.
Neki meÄ‘u nama bi bili najsretniji kada bi On doÅ¡ao u silnoj vatri i buci i kada bi se svi oni koji ne vjeruju smrzli od straha. Neki meÄ‘u nama bi bili najsretniji kada bi On doÅ¡ao kao onaj koji bi ideoloÅ¡ki ispunio sve naÅ¡e želje i stavove, a neki meÄ‘u nama oÄekuju dolazak Dobrog Pastira, koji od nas niÅ¡ta ne će zahtijevati, nego će doći i uvjeriti nas kako nas ljubi, baÅ¡ ovakve kakvi jesmo.
Ali mi se danas, baš kao i Ivan nekad, nalazimo u situaciji da se naše ideje o Isusu baš i ne poklapaju s onim što stoji u Novom Zavjetu ili s onim što se zbiva oko nas, pa se zato i mi ponekad pitamo:
“Jesi li ti Onaj koji ima doći ili drugoga da Äekamo?”
Isus, stvarni Isus, ponekad „razbuca“ naÅ¡a oÄekivanja. Mi njega potrpamo u neku svoju Å¡katulu, smjestimo ga u nekakav svoj okvir, a On Å¡to On Äini?
Isus se jednostavno ne uklopi u taj kalup, u tu škatulu – i razbije i škatulu i okvir.
I pitanje se nametne samo po sebi – želimo li mi kršćani slijediti živog, stvarnog Krista ili želimo slijediti svoju ideju, svoje oÄekivanje, kakav bi Krist trebao biti?
Vrijeme DoÅ¡ašća je vrijeme kada bi bilo dobro promijeniti pitanje i umjesto pitanja: „Što će Isus uÄiniti?“ trebali bismo se pitati: „Što to Isus Äini?“
Ukoliko ne promijenimo retoriku, odnosno ukoliko se nastavimo Äuditi i iÅ¡ÄuÄ‘avati, onda to znaÄi da mi uporno nastavljamo stvarati Krista sukladno svojim željama i svojim oÄekivanjima.
Došašće je pravo vrijeme za promjenu paradigme.
DoÅ¡ašće je poÄetak nove crkvene godine.
Svaki novi poÄetak daje nam i novu prigodu.
Krećemo ispoÄetka bez opterećenja s onim Å¡to je bilo prije.
Marija i Josip su napustili svoj stari kraj i krenuli su u nepoznato.
I mi bismo trebali ostaviti za sobom sve svoje pretpostavke o Bogu, kakve smo imali do sada. Trebali bismo zaboraviti na kalupe, na okvire, na Å¡katule u koje smo smjeÅ¡tali svoga Boga. Trebali bismo ne razmiÅ¡ljati o ideji Boga nego bismo trebali razmiÅ¡ljati o iskustvu Boga. Trebali bismo oko sebe gledati Å¡to to naÅ¡ Bog Äini.
I umjesto da se opterećujemo filozofskim raspravama trebali bismo shvatiti da naš Bog nije ni koncept, ni nekakva teorija koju bismo trebali ili potvrditi ili odbaciti.
Isus je onaj koji donosi život – vjeÄni život – i donosi ga već sada.
Oko Božića je sve zanimljivo.
I Marijino i Josipovo putovanje i opaki kralj Herod i popis stanovništva i tri mudraca, sve je zanimljivo, ali to nije bit Božića. Bit Božića je u našem iskustvu da se Bog ovog Božića rađa u našem životu.
Emanuel – Bog s nama!
Ali ne Bog po naÅ¡oj ljudskoj mjeri, po naÅ¡im ljudskim oÄekivanjima.
Tko od nas nije kroz sve ovo prošao? I to svake godine iznova?
Bog ne djeluje sukladno našim rasporedima i rokovima.
Bog djeluje po svojim zamislima, ali nama se Äini ponekad da ne djeluje uopće.
Ali djeluje.
Djeluje.
Naravno da nije djelovao sukladno onom Å¡to je Ivan mislio i oÄekivao, ali je djelovao. ÄŒinjenica da mi slavimo život Ivana Krstitelja, 2000 godina kasnije, dokaz je Božjeg djelovanja.
A Å¡to je s vama?
Je li i vaÅ¡ život prepun razoÄaranja zato Å¡to se vaÅ¡a oÄekivanja nisu ostvarila?
Tražite li i vi možda na pogrešnim stranama svoju sreću?
Jeste li nauÄili kako Äekati Krista?
Betlehem nas uÄi Å¡to je to iÅ¡Äekivanje, uÄi nas Å¡to su to znakovi, uÄi nas Å¡to je to strpljenje.
Bog zapoÄinje sve s malenim djeteÅ¡cem i sa skromnim i poniznim okruženjem.
I Bog djeluje polako.
Polako ali sigurno.
Ali djeluje.
Ne gubimo nadu.
