Magazin
Ivan ÄŒehok: ‘Hrvatski branitelji su jedini pravi antifaÅ¡isti nakon 1945.’
Varaždinski gradonaÄelnik Ivan ÄŒehok reagirao je na dvije kolumne Branka Detelja, objavljene na portalu Varaždinski.hr 1. rujna i 6. rujna. U nastavku iza poveznica možete proÄitati obje navedene kolumne, a u nastavku odgovor Ivana ÄŒehoka.
> Nije problem Å¡to ÄŒehok opravdava Thompsona, nego Å¡to ga ne treba opravdavati (1. rujna)
> ÄŒehok digao ruke i od bana JelaÄića i od svastike, ostali mu tek ‘naÅ¡i deÄki’ (6. rujna)
Kad se spaljuju knjige, obiÄno pucaju kosti, rekao je Krleža. A kad se zabranjuju koncerti obiÄno se lome vratovi ili režu grkljani. Prijetnje, ugrožavanja, zabrane, javne osude glazbe i glazbenika bili su omiljena komunistiÄka despotska tehnika zatvaranja gubice. Ne, nije rijeÄ o 48. ili 71., o, ne, joÅ¡ 1989. na silu se htjelo sprijeÄiti Prljavce da na prepunom JelaÄić placu zapjevaju Ružu hrvatsku. Samo koji mjesec potom zapoÄet će klanje po Hrvatskoj (nije Äudno da je Matanić arhetipski u Zvizdanu prikazao kako Äetnici rat poÄinju tako Å¡to su lokalnog pleh trubaÄa propucali kao frulu).
Kad smo već pomislili da nijedan satrap neće makar i pomisliti da može prerezati grkljan pjesmi, u naÅ¡oj su se maloj glazbenoj Å¡krinjici, Varaždinu, digli verbalni mesari (srećom tek nekolicina), oÅ¡tre svoje Äakije i koplja i juriÅ¡aju junaÄki ponovno: kao Å¡to je pedeset godina bilo ustaÅ¡ki krvožedno pjevati Vilu Velebita, sada je ustaÅ¡ko režanje pjevati ÄŒavoglave. Stoga koncert Thompsona treba preventivno zabraniti. Kad se već ne može komunistiÄkim, barata se kolumnistiÄkim rajsferÅ¡lusom preko usta. U odgovornom novinarstvu kolumna je kruna, kod nas je Ä‘on, u mediju koji drži do sebe kolumnist je onaj koji piÅ¡e zato Å¡to ga publika Äita, kod nas piÅ¡e da bi ga uopće netko zamijetio.
Jedan od takvih kolumnista bez Äitatelja, Branko Detelj, pod pomalo koprofilskom egidom Ružni, prljavi, zli, dohvatio se Čehoka, pronaÅ¡avÅ¡i povod u prethodno, od cjeline, istrgnutim izjavama o koncertu Thompsona u Varaždinu i njegovoj pjesmi ÄŒavoglave u kojoj se na poÄetku pjeva „za dom spremni“. U pjesmi koja se na svim hrvatskim bojiÅ¡tima pjevala od 91. do 95. kao neka vrst koraÄnice (pritom je sofisticirani argument da nisu svi pjevali sofistiÄki), kasnije i mirnodopski, nepogreÅ¡ivim kolumnistiÄkim nervom nalazi Detelj ustaÅ¡tvo, premda se naÅ¡ kolumnist 91. joÅ¡ u pjeÅ¡Äanicima djetinjstva igrao s kanticama i lopaticama.
Već ukoÄena vrata od stalnoga naginjanja udesno, u opskurnoj galeriji vjernika, klerikalaca, filofaÅ¡ista, dotiÄno klerofaÅ¡ista, ustaÅ¡a, sve u jednom koÅ¡u smeća – desniÄara i nazadnjaka – vizira dalje Detelj svojim pronicljivim lijevozorom i moje tobože dodvoravanje desnici. Pustimo na stranu Å¡to i baba na placu zna elementarnu logiku, nepoznatu Detelju – ne sva jajca v istu koÅ¡aru. Mene je strpao u likove koji se dodvoravaju desnici, i to Äak u dva nastavka. ÄŒehok je prljava reakcionarna pojava, ali dvaput je dvaput. Zbilja sam poÄašćen! InaÄe se naÅ¡ prokazatelj i egzorcist prikrivenih recidiva nazadnjaÅ¡tva dohvaća u samo jednoj kol(bez)umni nazadnjaka, pa je tako ni manje ni viÅ¡e u jednom dahu Majku Tereziju raÅ¡ÄereÄio do same srži njezine kršćanske farizejÅ¡tine (naÄuo je naÅ¡ Detelj da su neki novinari neÅ¡to natucali o tome da je ta krhka starica kao vladarica reda bila autoritarna, pa je zakljuÄio da je to sama bit kršćanstva). Kad razvaljuje u jednoj kolumni svece ili barem općepriznate ikone altruizma, Å¡to li će Detelj tek uÄiniti od konvertitske kurve poput mene.
No, gle Äuda, Detelj poÄinje presti svoju argumentacijsku nit s pohvalama: ÄŒehok je u pravu da graÄ‘ani neka izvole sluÅ¡ati Å¡to ih je volja; ÄŒehok je u pravu da 91. (kad je pjesma nastala) nije bilo ustaÅ¡a; ÄŒehok ima pravo opravdavati pojave u druÅ¡tvu, ÄŒehokovi stavovi imaju logike… kad odjednom, zapetljaj moždanih vijuga, iza kojega slijedi dvostruki Deteljov originalni prinos općoj kulturi - diabolus in musica (srednjovjekovna tema) i diabolus ex machina – vrag je logika! NeÄastivi sam se nahodi u ÄŒehokovoj logici. Ako je logika, ipak je ÄŒehokova, pa, pazite, promaÅ¡uje bit. Sad već nisu sva jajca v istoj koÅ¡ari, pa je lijevo jajce povezano valjda s jednim centrom u mozgu, desno s drugim.
Ne, Detelj, logika je opća, vrag je pojedinaÄna i partikularna pojava. A vrag se voli prikrivati, upravo stoga valja razvaliti prikrivenu desniÄarsku podvalu naoko ispravnoga silogizma i rasprÅ¡iti gustu ustaÅ¡ku maglu iznad gradića nam. Sav napet Äekao sam sveÄani trenutak kad će se razotkriti ta podvala u mojem zakljuÄku, meÄ‘utim, prelazi se na omiljenu trakavicu – Hasanbegović, Markić, Tito, Pajo Patak, Reiner, Å¡egrt Hlapić, Pavelić… sve u druÅ¡tvu moje neznatnosti.
I tu je proton pseudos naÅ¡eg kolumniste bez Äitatelja: vrag je kako se ono kaže upravo u – Detalju: jasno je da nema Å¡to na svijetu biti podloga pozdravu „za dom spremni“ jer, sad sam se već pripremio na objavu egzorcistiÄke sile argumenta, argumentira naÅ¡ Detalj detaljnije ovako: krezubi polupismeni pjevaÄ iz pripizdina DrniÅ¡a (Thompson) nije ni mogao crpiti iz dubokoga motivsko-tematskoga vrela hrvatske književnosti nego iz kamenjarske zatucanosti (nije naÅ¡ Detelj Äuo kakva je obrazovna dometa drniÅ¡ka gimnazija ili glazbena Å¡kola). ÄŒuÄeći, jedući, spavajući pa i, da prostite, piÅ¡ajući u uskim pripizdinskim rovovima pred Äetnicima nije siroti Thompson ni mogao imati neÅ¡to Å¡ire i uzviÅ¡enije obzorje, opismeniti se i, milošću Božjom, ići na satove povijesti Detelju. Ili, barem otići zubaru i popraviti zube.
Kad već Thompson nije, zabavljen Pavelićem i ustaÅ¡ama u pripizdinskim rovovima DrniÅ¡a, stigao to obaviti, pobrinuo se Detelj s pristojnim povijesnim odmakom od Äetvrt stoljeća nasaditi mu implantante na desni ustaÅ¡ke. Do balÄaka. Thompson je polupismen, krezub i provincijalac pa stoga i ne može biti do ustaÅ¡a.
Razotkrio je, vrag ti Detalja, ustaÅ¡ku zmiju otrovnicu (ta ne pjeva Thompson zaludu „Zmija me za srce ujela“). Vrag ti je dalje Detalj u tome da kretenski branitelji sa Å¡majserima nisu uÄili povijest dalje od 41. JoÅ¡ je sitniji vrag je Detalj da su uÄili, da smo svi uÄili, ali baÅ¡ onu Detaljovu, naime crveno preÅ¡pricanu.
Tu bi se svaki drugi egzorcist povijesnih recidiva u suvremenoj kulturi (samo)zadovoljio, no, ima joÅ¡ vragova u Detaljima: ne samo da su krvoloÄni ustaÅ¡e urlali „za dom spremni“ 91. nego su tako kriÄali i vikali da se jeka razularenoga ustaÅ¡koga urlanja Äula sve do 95. kada je napokon rijeÅ¡eno srpsko pitanje (tu je sada treći Deteljov originalni prinos, socioloÅ¡ki – to planirano istrebljivanje se vidi iz popisa stanovniÅ¡tva?!).
E, sad je već naÅ¡ vrag je u Detalju ne samo zgazio nego i slomio kiÄmu ustaÅ¡koj zmiji: razulareno pjevanje ÄŒavoglava s klicanjem „za dom spremni“ nafiksalo je recidivistiÄke Hrvate ustaÅ¡kom ideologijom, pa smo, umjesto da posjećujemo zubare i obilazimo elitne bjelosvjetske lokacije i uÄimo detaljnije povijest prije 41., u svojim pripizdinama, polupismeni, krezubi i nazadni, umislili Äetnike a zapravo istjerivali nenaoružani srpski živalj dovrÅ¡ivÅ¡i unaprijed skovani zloÄinaÄki plan. A sad nam i to nije dosta, nego se, ubogi ovisnici, ponovno fiksamo ÄŒavoglavama i sve se ustaÅ¡e valjaju naÅ¡im ulicama i trgovima, megleni se canjki spuÅ¡taju nad povampireni Varaždin i ustaÅ¡ko urlanje nadjaÄava baroknu glazbu. U tom ovisniÄkom deliriju mijenjamo ime trga petog hrvatskog sveca, pardon narodnog heroja – Josipa Broza. NaÅ¡ vrag u Detalju smatra ipak previÅ¡e detaljnim zajebanciju s logikom: nije bitno Å¡to je Tito po općem miÅ¡ljenju demokratskoga svijeta krvnik, nego je kvaka u tome da je to rekao Hasanbegović! Tako nam, vrag je u malom Detalju, umjesto krezubih Hrvata iz pripizdina nudi naÅ¡ kolumnist Tita – bjelosvjetskoga hohÅ¡taplera s kubankom u gebisu. Å to je na tom gebisu meso i krv hrvatske mladosti, to je sitnica prema ustaÅ¡kom kreveljenju Hasanbegovića pa stoga Titu valja ostaviti trg. Kad sveci marÅ¡alaju…
Kad je, naposljetku, i spalio ustaÅ¡ku kobru, dolazi naÅ¡ vrag je u Detalju i do naslovnoga zakljuÄka: ÄŒehok opravdava Thompsona.
Naprotiv, vrag je u Detalju, ovom: kolumnistu je promaklo, da se legitimacija Thompsonove pjesme Bojna ÄŒavoglave zbila in statu nascendi, u samom ratnom vihoru, izvan bilo kakve ustaÅ¡ke relegitimacije ili ne daj Bože rehabilitacije. Tada su neke žene i muÅ¡karci iz razliÄitih hrvatskih pripizdina, s dva ili tri zuba, s manje ili viÅ¡e Å¡kola, gluplji ili pametniji, pjevali ÄŒavoglave jer su se ratovali (a antifaÅ¡isti većinom sjedili u salonima), jer im se za kožu lijepio smrtni znoj, jer im je trebalo zajedniÅ¡tva u borbi, jer im je trebala snaga kojom samo glazba krijepi. I kad su juriÅ¡ali, gotovo goloruki, i kad su se tukli sa silom Å¡to su je naÅ¡i djedovi i oÄevi bildali 45 godina, kupovali joj omiljene igraÄke i opremu da bi na kraju te igraÄke okrenule svoje cijevi protiv nas, tada se, dragi Branko, tada se opravdao taj pokliÄ koji danas Å¡kaklja tvoje ocrvenjelo uho toliko da se ÄeÅ¡eÅ¡ i oÄeÅ¡eÅ¡ u svakoga tko se uopće usudi reći Hrvatska.
ÄŒovjek u smrtnoj opasnosti, pred tenkovima zabodenim u utrobu svoje zemlje, ne kliÄe, ne viÄe i ne urla, dragi profesore, zato Å¡to ga Å¡kaklja nego zato Å¡to ga smrtno boli, Å¡to spaÅ¡ava živu glavu, i svoju i domovine. ÄŒovjek pred ledenim dahom oružja ne kriÄi zato Å¡to priziva duhove proÅ¡losti nego iz jednostavnoga razloga pukoga tjelesnoga opstanka. ÄŒovjeku okruženom prijetećom silom bukne jednostavno nagon samoodržanja i kliÄe ono Å¡to ga može ojaÄati, održati i ujediniti s drugima.
U instinktu samoodržanja, refleksivnim obrambenim mehanizmom, dragi profesore, Äovjek ima pravo na sve, ima pravo psovati i urlati jer Äuva posljednje Å¡to ima, svoj život. Tako je i ta pjesma, ÄŒavoglave, pjevana, ili, kako kaže imenjak (poznatiji Detelju): „Doći će nova mladost, donijeti nove dane i nastaviće naÅ¡e pjesme nedopjevane, u živoj vatri iskovane.“
U pjesmi u živoj vatri iskovanoj nije nitko razuman tražio tada recidive, kao Å¡to nikom razumnom nije jasno koja to salonska napredna sila licemjernim prenemaganjem danas, Äetvrt stoljeća nakon te pjesme, ima pravo tražiti njezinu zabranu? Ako je tada svakom bilo jasno da pokliÄ u toj pjesmi ne priziva ustaÅ¡tvo nego se suprotstavlja Äetnicima, onda bi to istom imalo biti danas joÅ¡ jasnije (Å¡to nikako ne prijeÄi svakom pravo da je ne sluÅ¡a). No, vrag ti Detalja, logika da tada nije bilo ustaÅ¡a nego samo Äetnika jest, doduÅ¡e, ispravna ali promaÅ¡uje. Kao da logika igra pikado… vjerojatno je meta (ili tema, kako presložite) omiljena Deteljova.
Za razliku, meÄ‘utim, od naÅ¡ega Detelja, ja ne nazivam i ne smatram druge polupismenima, idiotima, krezubima, nazadnima, retardiranima itd., pa sam posve siguran da naÅ¡ kolumnist sve ovo zna: svjestan je da se u opasnosti i pogibelji ima pravo kriÄati i klicati, svjestan je da tada nije bilo ustaÅ¡a, svjestan je da, primjerice, ugledni New York Times prije nepuna tri mjeseca analitiÄki bilježi desetak europskih država u kojima se budi faÅ¡izam, ali ne spominje Hrvatsku.
Možda ne razumije, ali ne bih htio docirati, da faÅ¡izam već odavna nije tipoloÅ¡ki denotativni historiografski pojam (kao takav bi pokrivao jedino talijansku inaÄicu od 30-tih nadalje) nego generiÄki krovni pojam kojim se krste sve istovrsne ili sliÄne politiÄke pojave do danas pa i danas. Ako je faÅ¡izam ideologija krvi i tla, ako nužno obuhvaća vojnu ekspanziju u susjedne i druge države, ako zatire prava drugih naroda, ako je rasistiÄki i Å¡ovinistiÄki, onda, dragi profesore, jedini faÅ¡izam nakon 45. jest bio jugoÄetniÄki faÅ¡izam kao Å¡to su jedini pravi antifaÅ¡isti, umjesto lažne salonske ljevice i ideoloÅ¡kih rentijera hipokritski zabrinutih tobože za radniÄka prava (?!), upravo hrvatski branitelji. I, dragi profesore, sam Lucifer je u tome Detalju – jedini koji su se suprotstavili i uspjeÅ¡no razbili faÅ¡istiÄki pokret nakon 45. bili su hrvatski vojnici. Sve vaÅ¡e zapomaganje, sve vaÅ¡e njurganje o recidivima, sve vaÅ¡e lamentiranje o prevlasti nazadnjaka, sve vaÅ¡e podvaljivanje Tita kao najvećega sina hrvatskoga ali i drugih naroda i narodnosti, sve komorno salonsko ljeviÄarenje koje je jedini pogon u životu vidjelo u tvornici smijeha, sva himbena naprednjaÄka navuÄena i naruÄena poza zabrinutosti za ljudska prava u zemlji potpune radne, obrazovne, pravne i egzistencijalne nesigurnosti, sve to je pripizdinski dim prema antifaÅ¡istiÄkoj hrabrosti, smjelosti, razboritosti i ustrajnosti hrvatskih branitelja. Njima se živo sviralo za ustaÅ¡e, oni su pjevali svoje pjesme da bi razbili faÅ¡iste. I nitko im i nikada, nikakva naknadna, zapravo nakaradna povijesna analiza, to neće zabraniti.
No, i to naÅ¡ Detelj zna. U Äemu je onda zadnji, najsitniji vražiÄak u DetaljÄiću? U jednoj jedinoj sintagmi koja se provlaÄi kao podvodljiva nit svim kolumnama, ali je napokon i obznanjena u drugom nastavku egzorcizma nad ÄŒehokom. Vrijedi je navesti integralno: „Upravo naÄin na koji se pristojna, racionalna i pametna većina odnosi prema njima Äini razliku izmeÄ‘u ozbiljnih država poput NjemaÄke i neuspjelih eksperimenata poput Hrvatske.“
Dragi profesore, svakom je razumnom jasno koja je razlika njemaÄkoga faÅ¡izma i hrvatskog pravednoga antifaÅ¡izma 91., pa zakljuÄimo: dijete koje se igralo kanticom i lopaticom u pijesku 91. danas kao odrasla osoba smatra u svojim kolumnama da je Hrvatska sluÄajni eksperiment. Ako je za Vas cijela država sluÄajni eksperiment, onda je pravedni domovinski rat kojim smo se oslobodili istom poÄetak eksperimenta. Jer samo u suludom i uvrnutom eksperimentu moguće je da hrvatski branitelji zbog pjesme postanu faÅ¡isti, Äetnici nenaoružani prognanici a profesori koju svoju državu nazivaju „sluÄajnim eksperimentom“ i prebrojavaju zube braniteljima – naprednjaci. Jer napredno je ljude prosuÄ‘ivati prema tome koliko imaju Å¡kole ili zubiju. Koji se služe takvim mjerilima ne zovu se rasisti. Nego dentisti. I to lijevi.
Ivan ÄŒehok, 8.9.2017.