Iščekivanje

Da bi čovjek promijenio mišljenje potrebne su mu nove informacije, a novih informacija nema. Postoji tek zaglušna buka medija. I svoj glas pridružuješ njima uključujući vlastite mišljevine kao pravorijek. A opet, ne može čovjek oteti se potrebi da dokuči što se krije iza svekolike galame.

Za Tropolje.info piše Marko Tokić

Želja Zorana Milanovića da dođe na vlast. U cijeloj buci to je jedina stvar koja se vrlo lako dade razabrati. I nije problem njegova želja, nego onih koji kroz njegovu vlast ostvaruju vlastite probitke. A oni su, Bože me sačuvaj, ne samo ova horda koja hoda i galami, drekavci i brekavci nego i oni u pozadini i iz pozadine (i dalekih krajeva) sve ono što smo osjetili kao hladne šape komunizma (prvo veliko zlo dvadesetog stoljeća). Istina se probija ma koliko se zatirala. Zoran svako malo kaže nešto što potvrdi ono od čega strahujemo. Tako se i hvalio i Jokićem i Budakom, a ovih dana i tužibabom pa se, na naše čuđenje, čudi što su svi nasrnuli na njegova tužibabu, jer „Lijepa li si“, kako Zoran veli, vrijeđa sve nas. Mene nije. Vjerojatno i sedamdeset posto svih onih koji su htjeli da baš ta pjesma bude himnom našoj nogometnoj vrsti. A i ja se čudom čudim zašto su svi prionuli ko ovce na sol s idejom kako na novim izborima “alkar u ništa“ sigurno pobjeđuje. Što se mene tiče, mogle bi godine (i stoljeća) proći da on (i njegovi) ne dobiju od mene glasa. Jer nisu problem samo ovakve ideje, nego i ono što stoji iza tih ideja i oni koji njima razgrađuju ne samo našu tradiciju (i identitet), nego i vrijednosti uspostavljene u skladu s moralnim načelima upisanim u knjigu nad knjigama, u riječi koje su Riječ. Cijeli se svijet povija pred zagovornicima globalne relativizacija svega osim moći sile i novca. I tako se pred našim očima ostvaruje svijet u kojem su snaga i bogatstvo mjera svih mjera i jedina istina.

Hrvatska nije jedina zemlja koja je doživjela nesreće totalitarnih sustava (velikih ideologija dvadesetog stoljeća), ali je kao niti jedna druga zemlje stradala od njihovih učinaka. Komunizam nije bio jedina hrvatska kazna. On je bio tek pridodatak istinskoj kazni: obnovi navodno zajedničke države (Jugoslavije). Hrvatsku su tako pritiskala dva udružen zla: jugoslavenskog nacionalizam (ili velikosrpstvo) i komunizam. Nesreću fašizma nije mogla zaboraviti, jer su joj ga kao vječnu krivnju pripisivali kako bi osporili njezinu želju za slobodom. U Hrvatskoj se četrdeset pet godina koristilo sve poluge moći (i represije) za očuvanje Jugoslavije, pa je čak i komunizam bio tek ideološki obrazac unutar kojeg je onemogućavana njezina sloboda. I današnja fašizacija Hrvatske ima isti cilj: hrvatsku šutnju, nemoć i pristajanje na nametnuto političko rješenje. I je li samo cilj vlast djece komunizma? Ili se ponovno kuju planovi o obnovi zlosretne tamnice hrvatskih ljudi (pa ma kako je zvali i ma kako joj tepali)?

Hrvatska je, nažalost, zemlja u kojoj se još uvijek vjeruju u komunističke opsjene a ima, izgleda, i hrvatskih ljudi koji su dužni vlasniku biblioteke. Stoga sam uistinu vjerovao da je došlo vrijeme da Hasanbegović otvori arhiv i obezvrijedi istine koje se kriju u tajnim knjigama. Moćna je ucjena… I još je veći sram! I strah. I Hrvatska nikako da iziđe iz njega. UDB-a strahom još uvijek vlada: onima koje je ucjenjivala i onima koji su joj služili iz tko zna kojih motiva (novac, karijera, naiva…). I ona kao moćna ruka se nadvija nad našom prošlošću, truje nam sadašnjost i guta našu budućnost. I stoga je uistinu vrijeme da se iziđe iz mraka neznanja. Budućnost će zasjati puninom slobode i demokracije tek kad se okovi biblioteke skinu i vlasnik postane znanost (i državne institucije). Sve dok se ucjenom otkrića istine održava stega (s obećanjima da će ona ostati vlasništvo genetskih nasljednika koji iz nje crpe društvenu moć), mi se ne ćemo oteti iz ralja djece komunizma. I stoga ma koliko bilo bolno vrijeme je sazrjelo da se istina učini dostupnom i tajna i njezino održanje obezvrijedi. Samo tako i jedino tako će se skinuti okovi prošlosti.

Čovjek je prinuđen, neki će reći sklon, da na temelju djelomičnih informacija odgonetavati istinu cjeline. Kad nemaš cjelovitu i potpunu informaciju ostaje da na temelju tek djelomičnih istina gradimo razumijevanje, tako poznato pretvaramo u simboličke dopune svega što nedostaje. Odgonetavamo. I, naravno, znamo pogriješiti. Događaji imaju budućnost. I treba biti oprezan kako nas budućnost ne bi demantirala. Ali, u čovjeku ipak postoji stalno nazočna želja u traganju za istinom i težnja da se razumijevanjem procesa dođe do spoznaje događaja i, ako je moguće, predvidi rasplet. Stoga čovjek događaje i pretvara u priče. Jer se tek iz priče može doprijeti do smisla onoga što se događa.
A svaka priča ima i prostori i vrijeme i likove i slijed nekakvih zbivanja. Ona započinje nekakvim zapletom (najčešće i sukobom sudionika), razvija se povećanjem napetosti i dosiže svoj vrhunac nakon čega neminovno slijedi rasplet. Informacije o likovima u pričama dobivamo od pripovjedača (on je ponekad sveznajući, no u stvarnosti sveznajućih pripovjedača nema: on je tek literarna konstrukcija). U stvarnosti su pripovjedači uvijek nepouzdani, najčešće i sami dionici priče (koja traje). Mjesto je Hrvatska a vrijeme ovo naše. Likova, kao u priči… Koji nas zanimaju? Pođimo od onih koji su navodni nositelji zbivanja.

Božo Petrov (kako sam o sebi kaže: čiste savjesti pred sobom i pred Bogom) Karamarka optužuje za izdaju nacionalnih interesa (ako ih i nije izdao, hoće jer je prijatelj s onima koji su ih navodno već izdali: Jozo Petrović i žena mu Ana). Božo, pak, prema onima koji o njemu sa zlobom pričaju, ne samo da nije čiste savjesti, nego je ucjenjiv (navodno zbog seksualnih sklonosti). Neki mu prigovaraju i da je dužan onima koji su mu financirali kampanju, a još više onima koji znaju o njemu ono što bi ga moglo kompromitirati. A na koga je izvana prikopčan o tome se tek naslućuje i bruji od starih gazda (onih koji su njegove gazde) do katoličkih institucija i udruga (a što je tu sporno ako smo većina katolici? a jesmo).
Karamarko je vođa domoljubne koalicije. Drugi ga optužuju da je izdajica nacionalnih interesa. Ono što javno govore zapravo je optužba da bi ih mogao izdati jer je u vezi s nekima koji bi ga mogli uvjetovati da to i učini. I čitavo vrijeme ti koji ga optužuju ostavljaju dojam da je to što mu javno zamjeraju samo mrvica u odnosu na ono što oni o njemu znaju (ali ga zasad, ne zna se iz kojih razloga, štede). Karamarko bi zbog tih spoznaja o njemu trebao (ili morao) napustiti i vladu i koaliciju i stranku. To nešto nepoznato, o čemu se ne govori, ali što jest, ta tajna koja samo što nije, i prijeti da će postati sablazan… Pritišće kao mora. Karamarko je najmoćniji nemoćnik kojega literatura može zamisliti. Pripisuje mu se moć (da vlada, upravlja, gospodari) svim i svačim i ispostavlja se da ne upravlja ničim (čak ni rođenom ženom, jer ona, navodno, upravlja njime)

Orešković. Došao odnekud, voljom Karamarka i pristankom Bože Petrova. Udružio se s Petrovom (i Predsjednicom i Brkićem) u misiji rušenja Karamarka (ili se barem tako pričinja). Na njegovoj su strani i Šeks i mediji, i crkva (ili se tako pokušava prikazati: čitaj Miklenić). Neki mu zamjeraju jer loše govori hrvatski. A neki da je nasjeo na priče velikih kombinatora. Financijski stručnjak zalutao u hrvatsku politiku. Nije bio u SKOJ-u, ni u partiji on ne razumije da je ovdje percepcija ono što UDB-a osmisli, a Šeks potvrdi. Za svjedoka uvijek će naći Stipu Mesića, može i Jadranka, a može i Buda Lončar. Svjedoka ko u priči. Iako nikome nije jasno zašto je Orešković podržao Vesnu Pusić, a i mnoge druge stvari su upitne, možda čovjek i ne razumije o čemu se radi kao recimo ono o kurikulu (da ne kažem uputniku) ili o Orepiću i Državnom odvjetništvu (svastici, zlatu i svemu i svačemu s tim u vezi da ne pričam o zauzetosti za procesuiranje ratnih zločina, Pajčiću i sličnim stvarima).

Spašavanje vojnika Karamarka je u tijeku, galami Šeks. Rušenje Karamarka traje mnogo duže. Iako je izabran za dopredsjednika vlade za domovinsku sigurnost tu časnu dužnost nisu mu dali obnašati: Orešković i predsjednica s Markićem, Petrov s Orepićem… Karamarko je to doživio kao udar na sebe (a prisjetimo se i Crnoje i Hasanbegovića), a tek kad mu je plasirana konzultantica, pa ono neizrečeno nešto. I šta je čovjek mogao nego krenuti u obranu samoga sebe (da ne kažem kao Šeks vojnika Karamarka). Sve je to i buka i muka hrvatska. Šustarovo, Predsjedničino (Petrovljevo i Karamarkovo) nesnalaženje i bulažnjenje oko ku(ku)rikuralnog deformiranja školstva. Kakafonija zvukova, buke i muke hrvatske traje i traje. A jednom ipak mora i toj mori doći kraj.

Ako smo za Hrvatsku (NATO i EU – a tamo smo) – možemo li biti za povratak u ralje djece komunizma i besmislenu imenicu (YU)? Ako smo trinaest stoljeća bili Zapad (čak i kad nas nije htio i svojom nas se voljom odrekao i izručio na Istok) ima li smisla da sami sebe izručimo i vratimo se u prošlost iz koje smo se uz ogromne žrtve uspjeli osloboditi. Čekajući nove informacije, gradimo mišljenje i nadamo se da ćemo unatoč svim nesporazumima uspjeti pobijediti vlastite nesuglasice.

Apsolutiziranje bilo koje djelomične istine dovodi nas do isključivosti koja odbija prihvatiti nove informacije koje bi nam omogućile korekcije u hodu prema razgovoru u kojem slušamo jedni druge, razgovaramo i dogovaramo se. Ako je cilj suglasje i opće dobro onda će i osobni interesi u konačnici biti ostvareni. Ako pohlepa pojede srce i buka nadjača razum, a vlastita nepogrješivost (i čistoća) vidi tek trunje u očima drugih nemojmo se čuditi istini koju bismo, ne daj Bože, i mi svojom budućom političkom sudbinom još jednom mogli potvrditi: put u pakao je popločan dobrim namjerama.

Dodik, europskim i drugim emisarima, ovih dana govori da ne će žrtvovati Republiku Srpsku za ulazak u Europsku Uniju, samo smo mi Hrvati Herceg Bosne žrtvovali svoju republiku da bi mogla biti Republika Hrvatska a naša braća u Hrvatskoj to nikako ne mogu da nam oproste (malo nam je u tome doduše pomogao i diplomat Mate savjetnik Predsjednice). Bude li Predsjednica slušala Matu, kad su Hrvati BiH u pitanju, bit će nam kao nikad (to nužno ne znači bolje – dapače). I tako dok čekamo što će biti s Hrvatskom propuštamo velika očekivanja kojima nas hrane naše političke vođe u BiH: toliko smo se zauzeli za Europu (da me i za nju strah). Ako izađe Britanija. Počinje dernek.