Da bi Äovjek promijenio miÅ¡ljenje potrebne su mu nove informacije, a novih informacija nema. Postoji tek zagluÅ¡na buka medija. I svoj glas pridružujeÅ¡ njima ukljuÄujući vlastite miÅ¡ljevine kao pravorijek. A opet, ne može Äovjek oteti se potrebi da dokuÄi Å¡to se krije iza svekolike galame.
Za Tropolje.info piše Marko Tokić
Želja Zorana Milanovića da doÄ‘e na vlast. U cijeloj buci to je jedina stvar koja se vrlo lako dade razabrati. I nije problem njegova želja, nego onih koji kroz njegovu vlast ostvaruju vlastite probitke. A oni su, Bože me saÄuvaj, ne samo ova horda koja hoda i galami, drekavci i brekavci nego i oni u pozadini i iz pozadine (i dalekih krajeva) sve ono Å¡to smo osjetili kao hladne Å¡ape komunizma (prvo veliko zlo dvadesetog stoljeća). Istina se probija ma koliko se zatirala. Zoran svako malo kaže neÅ¡to Å¡to potvrdi ono od Äega strahujemo. Tako se i hvalio i Jokićem i Budakom, a ovih dana i tužibabom pa se, na naÅ¡e ÄuÄ‘enje, Äudi Å¡to su svi nasrnuli na njegova tužibabu, jer „Lijepa li si“, kako Zoran veli, vrijeÄ‘a sve nas. Mene nije. Vjerojatno i sedamdeset posto svih onih koji su htjeli da baÅ¡ ta pjesma bude himnom naÅ¡oj nogometnoj vrsti. A i ja se Äudom Äudim zaÅ¡to su svi prionuli ko ovce na sol s idejom kako na novim izborima “alkar u niÅ¡ta“ sigurno pobjeÄ‘uje. Å to se mene tiÄe, mogle bi godine (i stoljeća) proći da on (i njegovi) ne dobiju od mene glasa. Jer nisu problem samo ovakve ideje, nego i ono Å¡to stoji iza tih ideja i oni koji njima razgraÄ‘uju ne samo naÅ¡u tradiciju (i identitet), nego i vrijednosti uspostavljene u skladu s moralnim naÄelima upisanim u knjigu nad knjigama, u rijeÄi koje su RijeÄ. Cijeli se svijet povija pred zagovornicima globalne relativizacija svega osim moći sile i novca. I tako se pred naÅ¡im oÄima ostvaruje svijet u kojem su snaga i bogatstvo mjera svih mjera i jedina istina.
Hrvatska nije jedina zemlja koja je doživjela nesreće totalitarnih sustava (velikih ideologija dvadesetog stoljeća), ali je kao niti jedna druga zemlje stradala od njihovih uÄinaka. Komunizam nije bio jedina hrvatska kazna. On je bio tek pridodatak istinskoj kazni: obnovi navodno zajedniÄke države (Jugoslavije). Hrvatsku su tako pritiskala dva udružen zla: jugoslavenskog nacionalizam (ili velikosrpstvo) i komunizam. Nesreću faÅ¡izma nije mogla zaboraviti, jer su joj ga kao vjeÄnu krivnju pripisivali kako bi osporili njezinu želju za slobodom. U Hrvatskoj se Äetrdeset pet godina koristilo sve poluge moći (i represije) za oÄuvanje Jugoslavije, pa je Äak i komunizam bio tek ideoloÅ¡ki obrazac unutar kojeg je onemogućavana njezina sloboda. I danaÅ¡nja faÅ¡izacija Hrvatske ima isti cilj: hrvatsku Å¡utnju, nemoć i pristajanje na nametnuto politiÄko rjeÅ¡enje. I je li samo cilj vlast djece komunizma? Ili se ponovno kuju planovi o obnovi zlosretne tamnice hrvatskih ljudi (pa ma kako je zvali i ma kako joj tepali)?
Hrvatska je, nažalost, zemlja u kojoj se joÅ¡ uvijek vjeruju u komunistiÄke opsjene a ima, izgleda, i hrvatskih ljudi koji su dužni vlasniku biblioteke. Stoga sam uistinu vjerovao da je doÅ¡lo vrijeme da Hasanbegović otvori arhiv i obezvrijedi istine koje se kriju u tajnim knjigama. Moćna je ucjena… I joÅ¡ je veći sram! I strah. I Hrvatska nikako da iziÄ‘e iz njega. UDB-a strahom joÅ¡ uvijek vlada: onima koje je ucjenjivala i onima koji su joj služili iz tko zna kojih motiva (novac, karijera, naiva…). I ona kao moćna ruka se nadvija nad naÅ¡om proÅ¡lošću, truje nam sadaÅ¡njost i guta naÅ¡u budućnost. I stoga je uistinu vrijeme da se iziÄ‘e iz mraka neznanja. Budućnost će zasjati puninom slobode i demokracije tek kad se okovi biblioteke skinu i vlasnik postane znanost (i državne institucije). Sve dok se ucjenom otkrića istine održava stega (s obećanjima da će ona ostati vlasniÅ¡tvo genetskih nasljednika koji iz nje crpe druÅ¡tvenu moć), mi se ne ćemo oteti iz ralja djece komunizma. I stoga ma koliko bilo bolno vrijeme je sazrjelo da se istina uÄini dostupnom i tajna i njezino održanje obezvrijedi. Samo tako i jedino tako će se skinuti okovi proÅ¡losti.
ÄŒovjek je prinuÄ‘en, neki će reći sklon, da na temelju djelomiÄnih informacija odgonetavati istinu cjeline. Kad nemaÅ¡ cjelovitu i potpunu informaciju ostaje da na temelju tek djelomiÄnih istina gradimo razumijevanje, tako poznato pretvaramo u simboliÄke dopune svega Å¡to nedostaje. Odgonetavamo. I, naravno, znamo pogrijeÅ¡iti. DogaÄ‘aji imaju budućnost. I treba biti oprezan kako nas budućnost ne bi demantirala. Ali, u Äovjeku ipak postoji stalno nazoÄna želja u traganju za istinom i težnja da se razumijevanjem procesa doÄ‘e do spoznaje dogaÄ‘aja i, ako je moguće, predvidi rasplet. Stoga Äovjek dogaÄ‘aje i pretvara u priÄe. Jer se tek iz priÄe može doprijeti do smisla onoga Å¡to se dogaÄ‘a.
A svaka priÄa ima i prostori i vrijeme i likove i slijed nekakvih zbivanja. Ona zapoÄinje nekakvim zapletom (najÄešće i sukobom sudionika), razvija se povećanjem napetosti i dosiže svoj vrhunac nakon Äega neminovno slijedi rasplet. Informacije o likovima u priÄama dobivamo od pripovjedaÄa (on je ponekad sveznajući, no u stvarnosti sveznajućih pripovjedaÄa nema: on je tek literarna konstrukcija). U stvarnosti su pripovjedaÄi uvijek nepouzdani, najÄešće i sami dionici priÄe (koja traje). Mjesto je Hrvatska a vrijeme ovo naÅ¡e. Likova, kao u priÄi… Koji nas zanimaju? PoÄ‘imo od onih koji su navodni nositelji zbivanja.
Božo Petrov (kako sam o sebi kaže: Äiste savjesti pred sobom i pred Bogom) Karamarka optužuje za izdaju nacionalnih interesa (ako ih i nije izdao, hoće jer je prijatelj s onima koji su ih navodno već izdali: Jozo Petrović i žena mu Ana). Božo, pak, prema onima koji o njemu sa zlobom priÄaju, ne samo da nije Äiste savjesti, nego je ucjenjiv (navodno zbog seksualnih sklonosti). Neki mu prigovaraju i da je dužan onima koji su mu financirali kampanju, a joÅ¡ viÅ¡e onima koji znaju o njemu ono Å¡to bi ga moglo kompromitirati. A na koga je izvana prikopÄan o tome se tek naslućuje i bruji od starih gazda (onih koji su njegove gazde) do katoliÄkih institucija i udruga (a Å¡to je tu sporno ako smo većina katolici? a jesmo).
Karamarko je voÄ‘a domoljubne koalicije. Drugi ga optužuju da je izdajica nacionalnih interesa. Ono Å¡to javno govore zapravo je optužba da bi ih mogao izdati jer je u vezi s nekima koji bi ga mogli uvjetovati da to i uÄini. I Äitavo vrijeme ti koji ga optužuju ostavljaju dojam da je to Å¡to mu javno zamjeraju samo mrvica u odnosu na ono Å¡to oni o njemu znaju (ali ga zasad, ne zna se iz kojih razloga, Å¡tede). Karamarko bi zbog tih spoznaja o njemu trebao (ili morao) napustiti i vladu i koaliciju i stranku. To neÅ¡to nepoznato, o Äemu se ne govori, ali Å¡to jest, ta tajna koja samo Å¡to nije, i prijeti da će postati sablazan… Pritišće kao mora. Karamarko je najmoćniji nemoćnik kojega literatura može zamisliti. Pripisuje mu se moć (da vlada, upravlja, gospodari) svim i svaÄim i ispostavlja se da ne upravlja niÄim (Äak ni roÄ‘enom ženom, jer ona, navodno, upravlja njime)
OreÅ¡ković. DoÅ¡ao odnekud, voljom Karamarka i pristankom Bože Petrova. Udružio se s Petrovom (i Predsjednicom i Brkićem) u misiji ruÅ¡enja Karamarka (ili se barem tako priÄinja). Na njegovoj su strani i Å eks i mediji, i crkva (ili se tako pokuÅ¡ava prikazati: Äitaj Miklenić). Neki mu zamjeraju jer loÅ¡e govori hrvatski. A neki da je nasjeo na priÄe velikih kombinatora. Financijski struÄnjak zalutao u hrvatsku politiku. Nije bio u SKOJ-u, ni u partiji on ne razumije da je ovdje percepcija ono Å¡to UDB-a osmisli, a Å eks potvrdi. Za svjedoka uvijek će naći Stipu Mesića, može i Jadranka, a može i Buda LonÄar. Svjedoka ko u priÄi. Iako nikome nije jasno zaÅ¡to je OreÅ¡ković podržao Vesnu Pusić, a i mnoge druge stvari su upitne, možda Äovjek i ne razumije o Äemu se radi kao recimo ono o kurikulu (da ne kažem uputniku) ili o Orepiću i Državnom odvjetniÅ¡tvu (svastici, zlatu i svemu i svaÄemu s tim u vezi da ne priÄam o zauzetosti za procesuiranje ratnih zloÄina, PajÄiću i sliÄnim stvarima).
SpaÅ¡avanje vojnika Karamarka je u tijeku, galami Å eks. RuÅ¡enje Karamarka traje mnogo duže. Iako je izabran za dopredsjednika vlade za domovinsku sigurnost tu Äasnu dužnost nisu mu dali obnaÅ¡ati: OreÅ¡ković i predsjednica s Markićem, Petrov s Orepićem… Karamarko je to doživio kao udar na sebe (a prisjetimo se i Crnoje i Hasanbegovića), a tek kad mu je plasirana konzultantica, pa ono neizreÄeno neÅ¡to. I Å¡ta je Äovjek mogao nego krenuti u obranu samoga sebe (da ne kažem kao Å eks vojnika Karamarka). Sve je to i buka i muka hrvatska. Å ustarovo, PredsjedniÄino (Petrovljevo i Karamarkovo) nesnalaženje i bulažnjenje oko ku(ku)rikuralnog deformiranja Å¡kolstva. Kakafonija zvukova, buke i muke hrvatske traje i traje. A jednom ipak mora i toj mori doći kraj.
Ako smo za Hrvatsku (NATO i EU – a tamo smo) – možemo li biti za povratak u ralje djece komunizma i besmislenu imenicu (YU)? Ako smo trinaest stoljeća bili Zapad (Äak i kad nas nije htio i svojom nas se voljom odrekao i izruÄio na Istok) ima li smisla da sami sebe izruÄimo i vratimo se u proÅ¡lost iz koje smo se uz ogromne žrtve uspjeli osloboditi. ÄŒekajući nove informacije, gradimo miÅ¡ljenje i nadamo se da ćemo unatoÄ svim nesporazumima uspjeti pobijediti vlastite nesuglasice.
Apsolutiziranje bilo koje djelomiÄne istine dovodi nas do iskljuÄivosti koja odbija prihvatiti nove informacije koje bi nam omogućile korekcije u hodu prema razgovoru u kojem sluÅ¡amo jedni druge, razgovaramo i dogovaramo se. Ako je cilj suglasje i opće dobro onda će i osobni interesi u konaÄnici biti ostvareni. Ako pohlepa pojede srce i buka nadjaÄa razum, a vlastita nepogrjeÅ¡ivost (i Äistoća) vidi tek trunje u oÄima drugih nemojmo se Äuditi istini koju bismo, ne daj Bože, i mi svojom budućom politiÄkom sudbinom joÅ¡ jednom mogli potvrditi: put u pakao je poploÄan dobrim namjerama.
Dodik, europskim i drugim emisarima, ovih dana govori da ne će žrtvovati Republiku Srpsku za ulazak u Europsku Uniju, samo smo mi Hrvati Herceg Bosne žrtvovali svoju republiku da bi mogla biti Republika Hrvatska a naÅ¡a braća u Hrvatskoj to nikako ne mogu da nam oproste (malo nam je u tome doduÅ¡e pomogao i diplomat Mate savjetnik Predsjednice). Bude li Predsjednica sluÅ¡ala Matu, kad su Hrvati BiH u pitanju, bit će nam kao nikad (to nužno ne znaÄi bolje – dapaÄe). I tako dok Äekamo Å¡to će biti s Hrvatskom propuÅ¡tamo velika oÄekivanja kojima nas hrane naÅ¡e politiÄke voÄ‘e u BiH: toliko smo se zauzeli za Europu (da me i za nju strah). Ako izaÄ‘e Britanija. PoÄinje dernek.
