Inicijativa

Još davno, dok sam se bavio politikom, jednom sam njemačkom kulturnom atašeu, svako malo pokušavao objasniti kako stoje stvari na Balkanu. Nakon nekog vremena dođe on posve radostan i kaže mi: „Vidiš, da, ipak, nisi bio u pravu“.

Za Tomislavcity tropolje.info piše Marko Tokić

„Kako nisam bio u pravu“, pitam, mislim da mogu to reći, njemačkog prijatelja. A on mi kaže: „Ovih ćemo dana u Srbiji dobiti svoga čovjeka.“ Mislio je naravno na ĐinÄ‘ića. I ja ni pet ni Å¡est gotovo bez razmiÅ¡ljanja ispalim: „I dugo će vam trajati.“ Kako sam to izrekao, onako gotovo nesvjesno; on se zainteresirao Å¡to mi ta fraza uopće znači. I tada sam mu pričao da Nijemci, izgleda, nažalost, niÅ¡ta ne uče iz povijesti. PokuÅ¡ali su s Obrenovićima, pokuÅ¡ali su s Trojnim paktom… I nije iÅ¡lo. Ni ovaj put, kao ni tada, ne će ići. I skoro kao da sam predvidio Å¡to će se dogoditi s ĐinÄ‘ićem. Ne će ići niti s Vučićem, ma koliko se Nijemci radovali tome. Uvijek je Srbima netko bliži (Rusi i Englezi). PokuÅ¡ali su i sa Staljinom, no u konačnici nije iÅ¡lo. Postoje neke konstante u politici: zemljopis je jedna od njih.

Povremeno u političku modu uđe poneka riječ. Nitko ne zna zašto. Možda ni sami političari. Ovih se dana fura inicijativa, pa se tako govori o Inicijativi tri mora, a, možda još i više, o navodno dvije njemačke inicijative.

Dvostruki udar Nijemaca na Hrvate BiH. Prvi je navodna njemačka diplomatska građanska inicijativa njezine konstitucije u kojoj se građanin pojedinac pojavljuje kao nositelj državnosti. Ako je to točno, takvim pristupom bi se ostvario tijekom vremena predvidivi rezultat: bošnjačka država s autohtonim nacionalnim manjinama (Srbima i Hrvatima). U ovom smislu, a budući da su trenutne hrvatske političke elite po svemu što se da razaznati kao nekakav fokus politike digli ruke od Hrvata u BiH (zadnja suvisla politička izjava bila je ona neuračunljivog Zoke Milanovića kad je rekao da u slučaju raspada BiH ne će na cjedilu ostaviti Hrvate u Federaciji da se Bošnjaci nad njima izživljavaju), novine su prepune nejasnih informacija o tome (tko komu, kada i gdje) se Hrvatska u vanjskopolitičkom smislu oduprla ovoj njemačkoj inicijativi i navodno je zaustavila.

Toliko ju je Hrvatska uspješno zaustavila da su se odmah potom i zvanično sastali Dodik i Čović da se jasno suprotstave ovoj nakani i potvrde vlastito opredjeljenje da se konstitutivnost naroda ne može brisati iz njezinog sadašnjeg i svakog budućeg ustroja. BiH kao država naroda (slično kao Švicarska i Belgija) može se kao demokratska država ustrojiti jedino konsocijacijskim modelom i pravedno, zašto ne reći, na jednak način reguliranim federalizmom. Naravno, da do ovoga Čović i Dodik nisu baš dosegli, jer Dodik već ima ustrojstvo koje mu odgovara. Kad je u pitanju ova navodna njemačka građanska ideja baš bi me zanimala njezina provedba. Mislim da bi iznimno bilo veselo, osobito sa Srbima. No, ono što ostaje kao strah kad je u pitanju ova navodna građanska inicijativa jest da ona nije ni zamišljena kao građanski pristup BiH bez unutarnjih ustrojbenih jedinica, nego kao primjena građanskog načela u daytonskoj luđačkoj košulji. Pa bi njezin rezultat bio za Republiku Srpsku poticaj za njezino nužno izdvajanje (dok su Srbi još uvijek, i kao ratni rezultat, ogromna većina) i pretvaranje Federacije u bošnjački entitet bez ikakve konsocijacijske zaštite Hrvata. Zapravo ništa drugo nego dovršenje procesa provedbe Daytona onako kako je vođen i dosljedno njegovo okončanje. U ovakvom scenariju nije nemoguće zamisliti i srpsko sudjelovanje u njemu da nije straha od neizvjesne budućnosti (no, bolje golub u ruci – rezonira Mile).

Druga njemačka inicijativa o kojoj nisu razgovarali Dodik i Čović, a ni Hrvatska je, ili se barem ne priča, nije zaustavila nije ništa manje opasna po Hrvate u BiH; visi kao mač nad našim glavama, i jedina je nada da će u pustoj kombinatorici negdje se sve izjaloviti (ili što bi Srbi rekli da će se svi ti akteri uključeni u priču i osobito najveći zagovornici Merkelica i Vučić „prekombinovati“) a radi se o uspostavi krnje Jugoslavije, kojoj sad tepaju Zapadni Balkan. Bezazleno jedinstveno tržište i manje bezazlena carinska unija tjeraju Vučića da s osmijehom zagrize ponuđenu avanturu nadajući se svojoj najprije predvodničkoj a potom dominantnoj ulozi. U ovoj ideji Makedonija, Albanija, Kosovo, Crna Gora, BiH i Srbija udružuju se u privremenu čekaonicu europskog proširenja. Njemačka ima svoje razloge zbog čega gura ovu inicijativu, stara je geostrateška njemačka igra drang nach osten, Vučić se već vidi kao mali Tito a i Srbija se još uvijek nije (a pogotovo neki Srbi) odrekla svojih imperijalnih snova. Hoće li ova navodno njemačka Vučićeva inicijativa doživjeti uspjeh teško je povjerovati. Prije će biti da je još jedan spin (šupljak za kreiranje javnog mnijenja) za međuvrijeme, jer su preveliki geostrateški otpori toj ideji. Postoje najmanje tri otvorena sukoba interesa kad su veliki u pitanju. Njemački smo već naveli kao potrebu za Srbijom na putu za istok (tako je bilo s Obrenovićima, tako i s Trojnim paktom, pa tako i s Đinđićem i Vučićem), ruski je poznat kao žudnja za toplim morem (koja je zapriječena NATO preuzimanjem Crne Gore), ali je Srbija (s Republikom Srpskom) zadnja nada za bilo kakvu nazočnost na Balkanu i zaziva srpsko pridruživanje euroazijskom velikoruskom obrambenom projektu. Rusima je to ujedno i posljednja nada da se izbjegne potpuna NATO kontrola ostatka Europe. Tu su i Britanci vječni razigravači svjetske politike s idejom njemačkog onemogućavanja i Amerika koja u strahu od njemačko ruskih dogovora (Hitler – Staljin) razigrava varijantu razdvajanja s tri mora i uspostavom vertikale Jadran Baltik kao jamstva nemogućnosti rusko njemačkog približavanja. Kontrola tri mora kao američki dobitak iz navedene inicijative geostrateško je jamstvo američke prednosti i stoga sam siguran da Trump (i Amerika) ovaj put misli ozbiljno. Kako će se u ovoj njemačkoj (tršćanskoj) inicijativi pozicionirati svi ti suprotstavljeni geostrateški interesi velikih ostaje za vidjeti. Ono što je, kao i uvijek problem malih naroda, jest moć velikih da se posluže mogućnošću njihove instrumentalizacije. A o tome sam već pisao, i ponovit ću, da za to nema jednostavnijeg, i boljeg, objašnjenja od one (više i ne znam čije) reklame: „Vaša ljubav, naša energija!“ Doslovno, ono što volimo postaje energija velikih igrača koju oni koriste u svrhu ostvaraja vlastitih ciljeva. Mali narodi postaju sredstva njihova ostvarenja.

Hrvate BiH o ovome nitko nište ne pita, a i ne izjašnjavaju se iako su nas davno hrabri muževi utemeljitelji Herceg Bosne definirali kad je ova tema u pitanju. U noći velike tame (pokolja u Škabrnji i pada Vukovara) našla se skupina političkih Hrvata koji su u aktu o osnutku Hrvatske Zajednice Herceg Bosne definirali, između ostalog, i sljedeći stav: „Zajednica će štovati demokratski izabranu vlast Republike Bosne i Hercegovine dok opstoji državna neovisnost Bosne i Hercegovine u odnosu na bivšu ili svaku buduću Jugoslaviju.“ Ponekad bi se dobro bilo prisjetiti pameti naših ljudi. No, isto tako treba biti ponizan i mudar, jer naša je ljubav uistinu velika, ali su naše snage male. Mudro je čekati. Ali ne bez stava!

Pokatkad čovjek naiÄ‘e na neki redak koji ga uvjeri da je uistinu glupo pojednostavljivati do stereotipe miÅ¡ljenje o narodima. Ovih sam dana naiÅ¡ao na nekoliko redaka iz pera srpskog redatelja i glumca ÄŒedomira Petrovića. On se potaknut srpskom nacionalnom histerijom i svjestan svih zala rata obraća svome narodu i upozorava na sveprisutno srpsko političko ludilo u kojem ga definira kao prokletstvo malog osvajačkog naroda koji je uvijek „želio viÅ¡e, nego Å¡to je njegovo“ i tako neprestano živi u bunilu „razapet izmeÄ‘u stvarnog i mogućeg“. I tako opisuje jedan narod koji je u svemu i po svemu „mali, a patoloÅ¡ki želio da u svemu bude najveći“ i koji bi, po njemu (i mnogim drugim Srbima), konačno trebao odrasti, prihvatiti vlastitu realnost i suočiti se s vlastitim problemima. Ima pametnih Srba. I o tom piÅ¡u i hrvatski portali i hrvatske novine. I Srbende su kivne na ove riječi i ovog čovjeka, ali…

I tu je kvaka. Srbi ne mogu zbog oca mu da se izživljavaju na njemu, nego šute. I prave se kao da ništa nije rečeno. A i ovi naši, ničim izazvani, devalviraju važnost ovog čovjeka, njegove riječi i um. Njegova postignuća. Jer on je i za Srbe, i za Hrvate koji o njemu pišu, Čkaljin sin. Zbilja je otac bio darovit komičar, ali je ovaj Čedomir netko s kim bi se mogla piti kava. Razgovarati i dogovarati, na dobro svima. Nažalost, on je još uvijek glas vapijućeg u pustinji. Ali je dobro i za Srbiju (i sve ostale na brdovitu Balkanu) da takvi glasovi postoje.