Idemo napraviti

Dogodi se konačno i to. Josip Broz Tito, 10. po redu najveći suvremeni zločinac, izgubi trg u Zagrebu. Odsada će se on zvati Trg Republike Hrvatske (bilo bi bolje Trg države Hrvatske, republike nam je bilo preko glave). Naravno da je to trebalo učiniti odmah na početku prevrata. No, puno toga ne ide tako jednostavno pa ni ovo. Da smo kroz proteklo vrijeme glasovali drukčije, neke bi se stvari ipak brže dogodile. Ali…

Iznenadi me ovih dana Charles Billich (Karlo Bilić). Izjavi da će osobno platiti spomenik i ploču žrtvama komunizma i Domovinskog rata, napravljenih po njegovom nacrtu. Samo neka mu se kaže gdje se spomenik i ploča mogu podići. A on je veliki svjetski umjetnik i jedna od žrtava jugokomunizma, kazano ukratko. Uspio je preživjeti to nesretno vrijeme. Koliko njih to nije uspjelo pa su im kosti posijane diljem Lijepe naše. Neka im Bog dadne spokoj, a na nama je sjećati ih se.

>>Charles Billich: Osobno ću platiti spomenik i ploču žrtvama komunizma i Domovinskog rata

     Prebirući sve ovo po glavi pade mi na pamet da bi bilo dobro podići dva spomen znaka. Recimo, jedan u Maclju, drugi u Vukovaru. Mogu oba biti po Bilićevu nacrtu, važno je samo da i drugi u svemu tomu sudjeluju, makar simbolično. A ta su dva mjesta prošla teške muke.

Računa se da su jugokomunisti u Maclju pobili oko 13.000 razoružanih hrvatskih vojnika, te muškaraca, žena i djece. Ubacili su ih u oko 130 jama. Do sada je otvoreno njih 23 u kojima su pronađene 1.163 žrtve. Dugo vremena njihovi posmrtni ostatci stajali su na tavanu bolnice na Šalati, da bi zalaganjem preživjelog s križnog puta Stjepana Brajdića i lokalnog župnika fra Drage Brgleza te njihovih suradnika 2005. bili pokopani u grobnicu pored crkve Muke Isusove u Đurmancu. Među svim tim žrtvama je i 21 svećenik, redovnik i bogoslov. Po svjedočenju očevidca Mladena Šafranka ubio ih je osobno Stjepan Hršak. Kad su prošlih godina hrvatske vlasti došle ispitati ga o svemu tomu, tadašnji predsjednik Stjepan Mesić bjesnio je tko se to drznuo dirati zaslužne drugove. A ubojica je svoje žrtve ubacio u jamu sa 60-ak ubijenih hrvatskih časnika. Danas ta jama izgleda tužno. Posmrtni ostatci pobijenih su povađeni, kardinal Franjo Kuharić služio je tu sv. misu zadušnicu u lipnju 1991., netko je postavio drveni križ, i gotovo. Kao što se ta jama nije uredila i dostojno obilježila, tako nisu ni prilazni putovi pa je ponekad do nje vrlo teško doći. Ne bi li Ministarstvo hrvatskih branitelja i zajednice iz kojih su pobijeni mogli pristupiti dostojnom uređenju ovoga žrtvoslovnog mjesta koje će najvjerojatnije dati i buduće mučenike, odnosno blaženike i svece ako se bude na tomu radilo? Evo tih zajednica: Franjevačka provincija Bosna Srebrna (8); Vrhbosanska nadbiskupija (5); Hercegovačka franjevačka provincija (3); Đakovačka biskupija (2); Zagrebačka nadbiskupija (2); Senjska biskupija (1). Ne smije se zacijelo zaboraviti ni Udruga Macelj 1945. koja je uz fra Dragu Brgleza najzaslužnija da se počela otkrivati istina o Maclju. Naravno, tu je i mjesna župa Sv. Jurja u Đurmancu.

Gdje, što i kako napraviti u Vukovaru najbolje će znati oni koji su ili čiji su tamo ginuli. Mjesta nažalost ima bezbroj, jer čitav grad je mučenik.

Spomenici, ploče… u uspomenu na pobijene i slično nisu zbog njih, oni su zbog nas. DopuÅ¡tamo da nam oni koji su dali život progovore u ovo naÅ¡e suvremeno vrijeme. Imamo li mi samo volje zavrnuti rukave i napraviti ono Å¡to je do nas?

Miljenko Stojić