Hvala mome rodnom kraju zato što mu nikada neću biti dovoljno dobra

Moj kraj je moj dar

Jedna od brojnih lekcija koju smo naučili u školi, bila je ona od fenotipu i genotipu. Naučili smo da je fenotip skup svih morfoloških i fizioloških svojstava organizma, zbog kojih je taj organizam jedinstven i drugačiji od ostalih organizama. Po fenotipu se razlikuju, ali i prepoznaju organizmi iste vrste.

S vremenom smo zaboravili točnu definiciju ovog pojma, ali nam je, sigurno, dobro poznato njegovo značenje. Postoje stvari koje nas razlikuju, ali smo u svojoj biti, svi mi, jedinstvene osobe od krvi i mesa, nečija djeca i “ljudi iz svoga kraja”. Koliko ti rodni kraj znači shvatiš tek kad te život odnese na neke “druge obale” ili na neka daleka prostranstva po kojima sjetnim pogledom tražiš, ono nešto, za sebe prepoznatljivo.

Tako je, na primjer, nastao i svima dobro poznat fenomen zvan Torcida – BBB i sve ono što proizlazi iz pripadnosti tim klubovima. Zato i ne čudi da će Hrvat prepoznati Hrvata, bilo gdje u “bijelome svijetu”.

Postoji u nama ta iskonska privlačnost prema mjestu i ljudima gdje su naši korijeni zbog čega ćemo se već po pogledu, naglasku, obliku lica ili tjelesnoj građi, prepoznati ”s kilometra”. Sredina utječe na genotip, fenotip i njihove metamorfoze, no škola nam često ne napiminje da je sve to prije svega dar i blagoslov.

Mnogi će tu privrženost svojim korijenima i njegovanje običaja, uzeti kao još jedan razlog podjela, no odavno sam se uvjerila da to nije tako. Sve ove međusobne razlike nas obogaćuju i nadopunjuju. Različita, a ne jednolična lica čine fotografiju lijepom, kao što različiti tonovi i zvukovi ne osiromašuju harmoniju nego je obogaćuju. Upravo me bogata harmonija zvukova, nedavno, podsjetila zašto volim to ”što jesam odakle jesam”. Nije važno kako se to mjesto zove, nego je važno ono što mi je to mjesto dalo da postanem ovo što sam danas.

Prije nekoliko dana sam sudjelovala u ”noćnom pastoralu” našeg Splita, kada sam poslušala odličan acoustic koncert. Ono što mi je privuklo pozornost, bio je odnos ovih glazbenika, iz jednog malog bosansko-hercegovačkog mjesta, prema onome što čine i prema slušateljima koji su budno pratili njihovu izvedbu. Oni su, poput one starice iz Isusove prispodobe o udovičinom novčiću, skromno i jednostavno, dali sve što znaju i osjećaju, poštujući ovaj veliki talent koji im je dao Bog. Iz jedne male sredine su donijeli i poklonili drugima veliko bogatstvo, sebe u potpunosti.

Mnogi su tada rekli da je šteta što takvi talenti nisu rođeni na nekom drugom i boljem mjestu, koje bi prepoznalo i nagradilo njihov rad. No, bi li oni bili to što jesu da nisu rođeni baš u tom malom mjestu? Očekujući da će netko drugi prepoznati prave vrijednosti brojni su napustili svoje domove.

I ja sam morala otići iz svoga rodnog grada zbog ekonomskih razloga i nikakve perspektive. Međutim, ne osjećam ljutnju od kada sam shvatila da svoj poziv možeš ostvariti, gdje god se nalazio, ukoliko si predan i uporan ali i ono najvažnije – svoj i poseban. Poteškoće i zapreke, na koje nailaziš na putu svog ostvarenja, mogu te zaustaviti ili ih možeš pretvoriti u priliku da se ”vineš” više i da budeš još posebniji.

Svoje korijene prepoznajem kao dar. Stoga, hvala mome rodnom kraju zato što mu nikada neću biti dovoljno dobra, zbog čega ću se i dalje truditi i razvijati svoje talente. Ta sredina me naučila, kako mama kaže, da ‘iz ”šupljeg prebacim u prazno” i od nemogućeg stvorim moguće. Zahvaljujući nedostatcima te sredine, postala sam snalažljivija, kreativnija, izdržljivija i poniznija. Trebaš biti malen da bi narastao i postao velik za svu vječnost, a posljednji da bi bio prvi. Zahvalna sam Bogu za svoj kraj.

”Svijet je tako ružan”, reče neki novak, ”da se na trenutke i ja osjećam ružnim”.Odgovori mu starac:” Ako imaš ružno lice, ne krivi ogledalo.” (Monah Dorotej: ”Duhovitost duhovnih”)

Iva Ivković/relax-portal.info