Hrvatski Orbάn

Kako hrvatski državljani doživljuju madžarskoga predsjednika vlade Viktora Orbάna?

Kako koji.

Orbάn je eurohrvatima političko čudovište: neprijatelj Europske unije, neprijatelj liberalne demokracije, neprijatelj filozofa Karla Poppera, neprijatelj filantropa Georgea Sorosa, neprijatelj „otvorenoga društva“, neprijatelj islama, neprijatelj ljudskih prava i sloboda. U jednu riječ – Vrag. U prijevodu: neprijatelj kao takav.

Nasuprot tomu Hrvatima je Orbάn državnik „od formata“. On je madžarski suverenist, Europljanin, kršćanin. Madžarska mu je na prvomu mjestu. Europu shvaća kao kulturnopovijesni „kontinent“ i djelatno se protivi potkopavanju njezina kulturnog identiteta kako globalističkom ideologijom tako i masovnim useljivanjem ljudi iz drugih kultura.

Globalističke kršćane, koji mu spočitavaju uskogrudni nacionalizam pozivajući se na Božju zapovijed: „Ljubi bližnjega svoga“, Orbάn upozorava da oni, izostavljajući bitan dio: „kao sebe sama“, krivotvore Božju zapovijed. I pita ih: Kako čovjek može ljubiti bližnjega ako ne ljubi sebe sama? Orbάn nije neprijatelj Europske unije, on samo nije sluga pokoran bruseljske „centrale“ (mons. Ž. Puljić). Orbάn odbija svaku naddržavu, a Uniju želi svesti na savez suverenih država. Prije 20-ak godina cijenio je političko djelo prvoga hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana i pokazao se kao prijatelj hrvatske slobode, samostalnosti i suverenosti kada je god. 2000., ne obzirući se na bojkot velikih sila, došao na sprovod obnovitelju hrvatske države.

Hrvatski državljani doživljuju dakle Viktora Orbάna slično kao i madžarski. Eurohrvati, kojih je među Hrvatima – u vrijeme kada se referendumski odlučivalo o članstvu Republike Hrvatske u Europskoj uniji – bilo znatno manje od jedne trećine, danas strepe pred sustavom vrjednota koji simbolizira Orbάn. Zašto? Jer ne ljube sebe same. Sudeći po ishodu prošlotjednih madžarskih parlamentarnih izbora, danas među Madžarima ima još manje euromadžara nego što je u onom kobnom času među Hrvatima bilo eurohrvata. Suverenist Orbάn osvojio je podebelu dvotrećinsku većinu zastupničkih mandata u parlamentu i nema sumnje da će s osnaženim izbornim legitimitetom nastaviti raditi na korist madžarskoga naroda i države.

Zar je onda čudo što domoljubni Hrvati sa zavišću gledaju preko Drave? Onaj tamo „vrag“ bruseljskih tavoliza otkupio je svoju domovinu iz dužničkoga ropstva, rastjerao bjelosvjetske grabežljivce, zaplašio tuđinske nametnike, osigurao naciji rast BDP-a od 4 posto, smanjio nezaposlenost na zanemarivu razinu – jednom riječju: učinio Madžare ponosnim narodom.

A pogledajmo što su učinili bruseljski „anđeli“ u Hrvatskoj Ivica Račan, Ivo Sanader, Zoran Milanović i Jadranka Kosor. Dragovoljno su izručili svoju domovinu tuđinskoj pohlepi i bezakonju. Kada je Račan svomu drugu Janezu Drnovšeku bio darovao Savudrijsku valu, taj je zločin opravdavao maloumnom izjavom: „Naš put u Bruselj ide preko Slovenije.“ Sabor nije potvrdio tu darovnicu, ali nije ni uskratio povjerenje Račanu. Sanader je, čim je sa svojim HDZ-om prvi put pobijedio na izborima, odmah skovao glasovitu trgovačku maksimu: „Nema cijene koju nismo spremni platiti za članstvo Hrvatske u Europskoj uniji.“ Da Bruselj povjeruje u tu ludost, odmah je sklopio vladajući savez s četnicima okupljenim u Stanimirovićevu SDSS-u. Tomu savezu dao je ekumenski biljeg čestitajući pred cijelim svijetom Miloradu Pupovcu Božić modo serbico (srpskim načinom): Hristos se rodi! Ali Bruselju ni to nije bilo dosta. Stoga je proeuropska državna politika „tihom diplomacijom“, kako reče Vladimir Šeks, sklopila „dobre aranžmane“ s glavnom tužiteljicom Haaškoga suda Carlom del Ponte. A kada je Sanader „odradio svoju dionicu“, njegova je namjesnica Jadranka Kosor slavno podlegla trgovačkim dražima Boruta Pahora.

Što je Hrvatskoj mogla donijeti takva državna politika? Ovo što je donijela – opći rasap. Zemlja je opustjela, ostala bez ljudi i životinja, a ni ono malo materijalnih dobara koja nisu propala više nije hrvatsko. U takvim okolnostima na dužnost je predsjednika Vlade voljom Hrvatske demokratske zajednice stupio – Andrej Plenković. Njegova je, više nema nikakve sumnje, misija: zatrti hrvatsko kršćansko domoljublje, uskrisiti crvenu zvijezdu petokraku i vladati Hrvatima s pomoću Milorada Pupovca i Ivana Vrdoljaka, muževnih buha iz kompartijskoga kožuha. Što je u takvoj situaciji normalnije nego zazvati pojavu hrvatskoga Orbάna?

– Pa Hrvati već imaju svoga Orbάna! – sprdaju se hrvatski cinici i mazohistički uživaju u onoj saborskoj perverziji u prošli petak kada je Plenković glasovima i pljeskom oporbe ponizio ne samo svoju stranku, nego i cijelu naciju izglasavši ratifikaciju Istanbulske konvencije. – Hrvatski je Orbάn jači od madžarskoga. Madžarski je osvojio dva mandata više od dvotrećinske većine, a hrvatski je osvojio pet glasova više od dvotrećinske većine. Doduše madžarski u narodu, a hrvatski u Saboru. Ali nema sumnje da će hrvatski Orbάn sa svojim tako osnaženim legitimitetom nastaviti raditi na štetu hrvatskoga naroda.

Benjamin Tolić