Scena

Hrvatski apsurdi

Kažu mi dobri poznavatelji njemačkog jezika da prezime Richembergh ne postoji na njemačkom govornom području. Richemberga, naravno, ima, Richembergha ne. S njima se slaže i najveći autoritet suvremenog svijeta – Google.

Ipak, ima jedan Richembergh na svijetu, i taj je izvanredni raritet zapao upravo nas Hrvate. Kad smo srećkovići! Naš unikat je Goran Beus Richembergh, član stranke GLAS i zastupnik u Saboru republike Hrvatske. On je, kako pišu mediji, s dvadesetak godina osvijestio svoje njemačke korijene i, shodno tomu, uzeo prezime Richembergh. Ovo ‘h’ na kraju je valjda dodao da mu novo prezime zvuči još njemačkije.

Kad je u Saboru najavljena minuta šutnje za generala Praljka, Beus Richembergh se javno oglasio da odbija odati počast ”ratnom zločincu”. Nedavno se obrušio i na generala Glasnovića, očito je da iz nekoga razloga ne voli hrvatske generale. Zatražio je da se general Glasnović podvrgne psihijatrijskom vještačenje jer on misli ”da taj čovjek nije zdrave glave”. Možete li zamisliti da se u parlamentu bilo koje zemlje jednom ratnom generalu tako obraća čovjek tako beznačajne biografije kao što je Richemberghova!? Biografije u kojoj je pamćenja dostojna jedino činjenica da je promijenio prezime. I to krivo, to jest u neskladu s jezikom naroda čijim se pripadnikom tom promjenom htio prikazati. No, to je njegova stvar, može se osjećati i Klingoncem ako želi, no to mu ne daje pravo da vrijeđa one koji su stvarali države u kojoj on dobro živi.

>>Revidirao ime, pa vjeru – sad bi i ugovore Hrvatske i Vatikana

To, na žalost, ponešto govori i o nama, a ne samo o njemu. Da Richembergh nije usamljen, pokazuje to i Pupovčevo prezrivo obraćanje generalu Glasnoviću kako nije dostojan da mu on, Pupovac, i odgovori na postavljeno pitanje. S Pupovcem je HDZ u dugogodišnjem savezništvu, tješnjem i sudbonosnijem od obične koalicije, dok se od Glasnovića oštro distancirao. S druge strane naši su političari i te kako uviđavni prema inozemnim političarima i, što je još gore, njihovim politikama. Evo, netom što nas je propisno opleo nakon ionako mlakih prosvjeda protiv sramotne srpske izložbe o Jasenovcu u UN-u – predsjednica Kolinda Grabar Kitarović pozvala je Vučića u posjet Hrvatskoj. I tako obezvrijedila i te mlake prosvjede. Dobro je što je Plenković ovaj put bio nešto oštriji prema Vučiću i spomenuo ratnu odštetu, no nije dobro ako je isključivi povod za to njegova averzija prema predsjednici.

U svim tim političkom pripetavanjima sa susjedima Hrvatska uvijek ostane nekako ispljuskana, nerijetko i ukorena od Bruxellesa. Ono što osobito iritira jest da i nakon tih ”međunarodnih batina” naši politički prvaci i dalje papagajski ponavljaju da je naš najvažniji vanjskopolitički interes da Srbija uđe u Europsku uniju i da je Slovenija prijatelj Hrvatske. Budimo iskreni, stvari stoje upravo suprotno. Najvažniji vanjskopolitički cilj Hrvatske mora biti onemogućavanje Srbije da uđe u EU sve dok na zadovoljavajući način ne riješimo i zadnje otvoreno pitanje među. A ni onda ne bismo trebali popustiti – budući da smo iz Jugoslavije otišli upravo zbog Srbije, ne čini mi se baš pametnim čeznuti opet za zajednicom država u kojoj će biti i Srbija. Slovenci nam, nemojmo se lagati, nisu nikakvi prijatelji, učinili su sve što je u njihovoj moći da naškode našim državnim interesima. Uostalom, još uvijek drže vojsku na našem tlu.

Te jednostavno dokazive stvari naše političke elite jednostavno ignoriraju i sviraju glupe uspavanke za narod po notama koje stižu iz Bruxellesa dok Ramljak i četrdeset savjetnika vrte tuđu lovu kao u filmu. Sve mi se nekako čini da će na kraju ispasti da je to ipak bila naša lova. A dašak suverenističkog vjetra koji je počeo piriti u srednjoj Europi nikako da stigne do nas.

 

Damir Pešorda

Exit mobile version