Hrvatska zemlja gimnazijalaca, studenata i umirovljenika?

Hrvatska se javnost očito lako zgražava; zapravo, svaka izjava koja nije u skladu sa samoupravljačkim i pseudosocijalističkim mentalitetom Hrvatica i Hrvata izaziva “zgražanje”.

Tako je našu javnost, “radišnu i marljivu” akademsku zajednicu i “za rad spremne” sindikate zgrozila izjava tehničke ministrice rada i socijalne skrbe Nade Šikić da „u Hrvatskoj stimuliramo visoko obrazovanje, iako znamo da ono nije nositelj razvoja“. Također je izjavila: „Doista jest problem što se jako velik broj učenika upisuje u gimnazije, što bi značilo da ne stječu nikakvu kvalifikaciju.“

Zaista, izjave za zgražanje. Jer, kao što znamo, gimnazijalci jesu gospodarski i ekonomski temelj svake države. Zašto? Jer gimnazije svoje učenike pripremaju za tržište rada, nauče ih obavljati posao koji o završetku škole odmah dobiju te tako ulaze u realni sektor. S druge strane, zanat je potpuno izumro – nema dovoljno mesara, postolara, automehaničara, autolimara, staklara, preciznih mehaničara, informatičara i dalje redom. No, što će Hrvatskoj zanatlije i obrtnici? Ovako imamo skoro dvjesto tisuća gimnazijalaca koji upisuju fakultete čisto upisa radi, besposličare po kafićima i kavanama, a samo rijetki nešto rade preko studentskih ugovora i od tog rada država i zajednica nema budući da je taj novac oslobođen PDV-a niti ulazi u mirovinski fond.

Većina tih gimnazijalaca upisuje filozofske fakultete gdje studiraju sociologiju, filozofiju, povijest, kroatistiku, anglistiku, kulturologiju i sve ostale humanističke i društvene „znanosti“ gdje stječu znanja kojima će jednog dana pokrenuti gospodarstvo i razvoj zemlje. Ili se pak upisuje ekonomija; naime, 2011. godine 52 304 od 190 000 studenata su bili studenti ekonomije, a treba pronaći podatak koliko je od 2011. do 2016. godine Hrvatska dobila diplomiranih ekonomista. Nadalje, prema podatcima Agencije za znanost i visoko obrazovanje, akademske godine 2013./2014. studenata je bilo ukupno 178 676 od čega je 102 031 studenata društvenih i humanističkih znanosti, odnosno studenata umjetničkih škola te interdisciplinskih studija. Dakle, gotovo 60% studentske populacije, kad i ako diplomiraju, ne će biti u realnom sektoru. I to sve spada pod visoko obrazovanje.

Ekonomisti i pravnici su dominantna skupina na Zavodu za zapošljavanje, a primjerice liječnika nedostaje jer, kad završe medicinu, pobjegnu iz Hrvatske budući da je zdravstvo (ili zdravlje?) katastrofalno. No, oni su visoko obrazovani pa zjape nezaposleni i čude se kako za njih nema posla, a visoko su obrazovani i imaju titulu ispred vlastitog imena.

Najglasnije su graknuli Neven Budak, Vilim Ribić, Pero Lučin i Mirando Mrsić, dakle četiri sinekurista i samoupravljača koji sekunde rada u životu nisu iskusili, ali kritiziraju jer svakome treba omogućiti stjecanje visokog obrazovanja. Naime, “briljantni” Budak zaključuje da je u Hrvatskoj malo gimnazijalaca jer je omjer gimnazija i strukovnih Å¡kola 30:70.

Takve reakcije i razmišljanja su baština komunizma u kojem nitko nije radio, nego se raspravljalo o radničkim pravima i besposličarilo – dok se država nije urušila – jer tako ne može. Zanat je u potpunosti obezvrijeđen i praktički sramota – zato mame i tate upisuju svoju bistru dječicu u gimnazije jer što će reći ljudi ako bi sinek po zanimanju bio autolimar ili ne daj Bože mesar? Stanje se otelo kontroli i Hrvatska je postala zemlja gimnazijalaca, studenata, doktora znanosti i umirovljenika.

Svako je zanimanje čestito i dostojanstveno ukoliko se tako obavlja. Hrvaticama i Hrvatima je potrebno objasniti da je završilo doba samoupravljanja i da u kapitalizmu takve gluposti ne prolaze. U inozemstvu na burzi rada ne pitaju što je tko završio, već što čovjek zna raditi.

Moraju se staviti kvote i na fakultete i na srednje škole, pogotovo kad je obrazovanje svima besplatno, jer ne mogu i ne smiju svi u gimnaziju i na fakultete kad postoji ogroman broj deficitarnih zanimanja i zanata. Hrvatsku ne će pokrenuti široko obrazovanje i mudrijanje s diplomom već poznavanje svoje struke, ma koja to bila, od informatičara do postolara. Proizvesti ljude koji znaju obavljati određeni posao i koji je zajednici i narodu potreban – to je zadaća države ukoliko želi sudjelovati na slobodnom kapitalističkom tržištu i ukoliko želi gospodarski rast.

Josip Gajski