Svaki put kad idem prelazim granicu, u meni je neki Äudan osjećaj. Ne mogu ga baÅ¡ toÄno opisati, jer moja domovina je ovdje… Ali nema je. OtiÅ¡la je ona joÅ¡ prije dvadesetak godina. Mnogi su tvrdili da će ona vratiti, da je samo pitanje vremena, ali nje joÅ¡ uvijek nema. Ipak, ona joÅ¡ uvijek živi u naÅ¡im srcima.
Iskreno, ne pamtim datume, predsjednike, ministre, vijeća, pojedine bitke, generale. Nisam od onih Å¡to do smrti stoje uz pojedine ljude u proÅ¡losti i veliÄaju njihove pobjede, a njihove loÅ¡e strane ne spominju. Ja sam roÄ‘en taman pred zavrÅ¡etak rata, i nisam ni vidio ‘naÅ¡u’ domovinu. Ja sam je vidio samo u priÄama svoga oca, strica, prijatelja iz sela, bivÅ¡ih vojnika. Na televiziji je nema, jer nekome oÄito smeta svaki njezin spomen. U Hrvatskoj rijetko koga i zanima ta tema, pogotovo u Zagrebu. Primjerice, dok sam bio srednjoÅ¡kolac, imali smo predavanje o vojnicima zagrebaÄkih postrojba koji su djelovali u ratu. I na sav glas vikali su o pobjedniÄkim pothvatima Hrvatske vojske oko Knina, sve dok na kraju nisam postavio pitanje: ‘A Å¡to je sa vojnicima HVO-a i žrtvama HR-HB ?’ Nakon tiÅ¡ine od nekoliko sekundi, nisam dobio jasan odgovor nego viÅ¡e odreÄ‘enu koliÄinu dernjave i nejasnih povika. Vjerojatno sam dirnuo u osinjak. Ali tako to uvijek biva sa svime Å¡to ima predznak Herceg-Bosna. U manjim krugovima to nije tako, jer istinski branitelji rade govore o njoj, Å¡to sam se uvjerio viÅ¡e puta. Ali Äim malo odete dalje, sudariti će te se sa zidom koji su postavili ljudi koji nisu vrijedni spomena. Ljudi koji radi zbog svojih privatnih interesa opasno ljuljaju temelje hrvatske države.
Nisam pobornik raspada Bosne i Hercegovine. DoduÅ¡e, na papiru ona je dobro postavljena i fino zamiÅ¡ljena, i kad bi tako funkcionirala, ne bih se žalio. Ali u praksi, svatko zna koliko je teÅ¡ka situacija u naÅ¡em ‘kokoÅ¡injcu’. Lopov je profesionalno zanimanje, ljudi se hrane nacionalizmom, i vjeÄitim prebacivanjem krivnje na drugog ‘komÅ¡iju’. Neotkrivene masovne grobnice, likvidacije bez dokaza, bogataÅ¡i koji su juÄer bili nitko i niÅ¡ta, danas su biznismeni na visokim položajima… Sve je to BiH. Država koja za jedan korak naprijed ide dva koraka nazad. Jednostavno, takav je mentalitet naÅ¡eg prostora i bez prave podjele duboko u temelju, nema pravog puta. Podjela BiH na Å¡vicarski ili belgijski naÄin, ili podjela na tri neovisne države jedini je naÄin da se postigne mir i napredak ovog prostora ka boljoj budućnosti.
Herceg-Bosna kao država, ili kao entitet BiH jedino je rjeÅ¡enje opstanka Hrvata BiH. Majka Hrvatska sve manje pokazuje zanimanje za svoju kćer. Svakim danom sve viÅ¡e mladih ide prema NjemaÄkoj, a proÅ¡lost odlazi sve dublje u zaborav, noseći sa sobom naÅ¡u domovinu. Hoćemo li je ikada opet doÄekati, tko zna. Posavina, Srednja Bosna, Hercegovina, svi oni diÅ¡u jednako, u nadi da će se jednog dana opet zavijoriti svima poznata zastava. Zastava koja neće predstavljati podjele, nego simbol mira i boljeg života sa naÅ¡im susjedima, kojima takoÄ‘er želim sve najbolje u životu. Zaboravimo proÅ¡lost, podvucimo crte, pružimo ruke. Krajnje je vrijeme da krenemo naprijed, i da nam djeca već u startu ne budu osuÄ‘ena prema NjemaÄkoj ili Austriji. Dvadeset i kusur godina u BiH nismo se pomakli sa mrtve toÄke. To je već dovoljan znak da su promjene prijeko potrebne svima, i da neÅ¡to ne Å¡tima u formuli. Å kotska je rekla ne, Katalonija će uskoro na izbore. Nadajmo se da ćemo i mi uskoro dobiti priliku za izbore i vratiti naÅ¡u staru-novu domovinu, kakva god bila. Domovinu koji joÅ¡ uvijek Äekamo.
Nikola Vranjković/posušje.net
