Govor časne sestre Matije Pačar na svečanoj akademiji prigodom obljetnice Brigade kralja Tomislava

Prigodom subotnjega obilježavanja obljetnice Brigade kralja Tomislava održana je i svečana akademija na kojoj se nazočnim braniteljima, predstavnicima aktualne vlasti te gostima, u ime obitelji poginulih hrvatskih branitelja obratila časna sestra Matija Pačar, kći hrvatskoga branitelja Ivana Pačara, stradaloga u travnju 1992. godine na Kupresu.

Iskren govor iz dna duše ganuo je nazočne i kod mnogih natjerao suzu na oko. Po završetku govora branitelji su dugotrajnim pljeskom izrazili svoje slaganje s izrečenim. Zamolili smo sestru Matiju da nam ustupi tekst svoga govora da ga podijelimo s čitateljima Tomislavcitya na što je rado pristala. Ovim putem joj u ime Uredništva, ali i u ime naših čitatelja još jednom srdačno zahvaljujemo.

Tekst govora časne sestre Matije Pačar na svečanoj akademiji prigodom obilježavanja obljetnice Brigade kralja Tomislava.

Poštovani i dragi…

Zahvaljujem na pozivu da vam na ovaj način iskažem svoje poštovanje i blizinu. Današnjom proslavom dana Brigade Kralj Tomislav iskazujemo poštovanje svim životima koji su bili cijena naše slobode, te sa zahvalnošću pozdravljamo sve naše branitelje.

Zanimljivo je kako smo mi Hrvati kao narod, u onom burnom vremenu rata bili kao jedno srce koje bije za Domovinu. Tada nismo podlijegali kojekakvim analizama tko je što rekao, koji status ima u društvu ili tomu slično. Tako je brat stao do brata, susjed do susjeda na prvu liniju i jedan su drugom bili ohrabrenje. Danas nažalost sve više je raskola među braćom, susjedima, regijama ili pak politikama. Sad kad imamo slobodnu Domovinu podijele tražimo u kojekakvim sitnicama: naglascima, političkim opredjeljenjima, regionalnim pripadnostima itd. Nije rijetko da se mi, Hrvati u Hercegovini, osjetimo ostavljeni od naše Domovine a sami smo bili dio njezina ostvarenja. I vjerujem da vas, dragi branitelji, sve ove nepravde umaraju i ražalošćuju. Vjerujem da vam je bolno gledati kako su vrijednosti za koje ste bili spremni položiti svoj život danas izvrnute.

Svi znamo za onaj mural s porukom “Herceg Bosna najbolje sinove je dala, a za to joj nema ni riječi hvala!” To je stvarnost u kojoj smo pozvani pronaći smisao žrtve podnesene za Slobodu. A žrtva ne može imati vrijednost ako ju ne gledamo očima ljubavi. Ljubav nije osjećaj koji ćemo imati prema nekomu tko nam je simpatičan a koji ćemo uskratiti onima koji to nisu. Ljubav nije prolazna! Nju nikakva uvreda ne može dokinuti. Ljubav je zakon! Isus Krist nam kaže: Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge kao što sam ja ljubio vas (Iv 13,34). A kakva je to Kristova ljubav? Isus je na naše osude uzvraćao šutnjom, na naše izrugivanje blagošću, na naše grijehe oproštenjem. Eto to je dragi moji odgovor na onaj mural. Može biti istina da smo zaboravljeni od politike u Hrvatskoj. Može biti istina da su nas zadnjih godina izdajnički predavali neprijateljima koji su koristili svaku priliku da naš zalog za Domovinu nazovu zločinačkim. Ali mi dobro znamo našu povijest i zato ju nemojmo prešućivati. Dragi moji branitelji, nemojte šutjeti pred mladim generacijama o svojim strahovima, bolima, ranama i tami koju ste proživjeli za vrijeme srpske agresije na Hrvatsku. Ne bojte se svojih slabosti jer vi ste samo ljudi ali je jak Onaj koji je bdio nad vama i nad istinom te stoga nije dozvolio da uspije naum stvarnom zločincu.

Danas sam redovnica, ali kad razmišljam o svom redovničkom pozivu uvijek se prisjetim svoje želje da postanem vojna časnica. Potajno sam u sebi gajila ljubav za ovim pozivom jer sam u hrvatskom vojniku gledala lice svoga oca na kojeg sam toliko ponosna. Zato je biti hrvatska časnica za mene čast koju sam tako silno željela doseći. Za mene je to privilegij onomu tko ljubi svoju Domovinu. Ali kao što vidite, Gospodin je sa mnom imao malo drugačiji plan. Zato danas ovdje dok vam se obraćam u ime obitelji poginulih branitelja ne mogu zanemariti svoj poziv a on me veže da navješćujem Evanđelje. To je moja viteška uloga koju sam prihvatila svim srcem a danas evo imam priliku podijeliti ju s vama.

Zakon i obveza svima nama ovdje okupljenima jesu: vjera, obitelj i Domovina. Te tri vrijednosti nikakav totalitarni režim ne može ugušiti niti im kakve granice mogu zabraniti prijelaz.

Kad govorim o vjeri, prije svega, sjetimo se kojim ste pouzdanjem u Boga znali da obrana Domovine nije zločin i da će stoga i Gospodin bdjeti nad svojim narodom. Zato bi danas, krunice koje su naši branitelji nosili oko vrata kao znak predanja u Božje ruke trebali izvući iz svojih ladica i početi ih koristiti za molitvu. Lijepo je vidjeti krunicu u autu, stavljenu oko vrata ili gdje smo je još postavili kako bi pokazali da smo kršćani. Ali dragi moj još je ljepše i snažnije uzeti ju u ruke i moliti se Bogu. Učinimo što je do nas da se molitva vrati u naše obitelji i da nam simboli kršćanstva ne budu nakit već izraz vjere i vjernosti Onome čijom snagom ste izborili slobodu.

Druga stvar: obitelj. Europu koja počiva na kršćanskim korijenima, danas sve više zahvaća liberalizam koji negira sve kršćanske vrijednosti i u kojemu je sve dopušteno. Posebno su obitelji marginalizirane a to nam čine devijantnim paradama te nakaradnim ideologijama koje žele upisati u zakone naše Domovine. Ne smijemo to dopustiti. A mjesto u kojem se tomu suprostavljamo jesu prije svega naše obitelji. Dragi moji, čuvajmo zdrave odnose u našim obiteljima, razmišljajmo o obraćenju koje nam je svima potrebno, zalažimo se za obitelj koja je mjesto rađanja i odrastanja zdrave mladosti.

Papa Franjo nas toliko puta podsjeća da trebamo njegovati međugeneracijske odnose. I doista budimo odgovorni jedni za druge jer Bog nas neće pitati što si ti radio, koliko si zarađivao, koju si titulu imao ili tomu slično. Gospodin će nas pitati za one s kojima smo živjeli, radili i surađivali; isto što je pitao i Kaina: Gdje ti je tvoj brat (Usp. Post 4,9)? Odgovorni smo jedni za druge i stoga toj se odgovornosti moramo prije svega posvetiti u svojim obiteljima a onda i u društvu. Ne možemo biti ravnodušni na odgoj i odrastanje naše mladeži. Ne možemo taj isti odgoj prepustiti nekomu iz vana. Mi smo odgovorni za njih i stoga vrijeme je već da se oda sna prenemo (Rim 13,11). Trebamo si postaviti pitanje: zašto naši mladih postaju indiferentni pred cijelom situacijom u društvu, zašto teško prihvaćaju odgovornost pred životom, zašto je sve više onih koji će reći da mu nacionalnost ne znači ništa? Vjerujem da vas dragi moji branitelji boli takva činjenica, no nikad nije kasno početi. Posvetimo vremena našoj mladeži jer su oni ti na kojima ostaje budućnost ove Domovine koju ste nam vi priskrbili. Stoga ponavljam, ne bojte se pričati svoje iskustvo boli, straha, tame koje ste prošli kroz vrijeme rata jer je važno da mladi znaju da Domovina nije kupljena nego krvlju plaćena. Pričajte im, ne da prenosite mržnju, već da u njima probudite ponos zbog pripadnosti poštenom hrvatskom narodu. Ali prenosite im i iskustvo Boga koji je bio na vašoj strani u rovu i na prvoj crti, iskustvo vjere koju su vam prenijeli vaši preci.

Ja osobno, s toliko ljubavi i radosti čujem neko od svjedočanstava naših branitelja koji su svoju mladost ostavili na bojištima. Zašto to tako rado slušam? Prije svega jer u svakom od tih ljudi koji pričaju svoje iskustvo prepoznajem i sebe, a onda u tim pričama slušam i o svom pokojnom ocu kojeg nisam upamtila.

Svatko od nas nosi neki križ. Stoga i mlade ne treba ostavljati u zabludi da zaobilaze križ, nego nastojmo im križ prikazivati kao znak pobjede. Nastojmo njegovo značenje čitati u svjetlu Uskrsnuća i onda smo doista kršćani kako se i izjašnjavamo.

I na kraju Domovina – to je dar koju smo primili od naših predaka. Dar koji smo dužni odgovorno čuvati i u njemu živjeti. Naši poginuli branitelji, među kojima je moj otac ali i očevi mnogih mladića i djevojaka, muž moje majke ali i muževi mnogih drugih hrabrih žena, oni su nas zadužili svojom krvlju prolivenom da cijenimo njihov zalog za našu slobodu. A svjedoci smo da se i dalje ne smiruju one sile koje žele sve hrvatsko popljuvati, Hrvatsku izbrisati iz naših srdaca te svim silama ju pretvoriti u nešto potpuno suprotno od onoga za što ste se vi dragi branitelji borili i za što su vaši suborci: braća, rodbina i prijatelji ostavili svoje živote. No ja u svoje osobno ime, ali čvrsto vjerujem i u ime svih obitelji poginulih hrvatskih vitezova polažem nadu u Budućnost. Stoga se moja čežnja za pravom Slobodom u mojoj Domovini može izreći stihovima Marka Perkovića Thompsona: Sve bih dao da je vidim, ponosnu i lijepu ko’ u snovima.

Dragi branitelji, dragi očevi kako vas ja volim nazvati, hvala vam za Stvorenu Domovinu u kojoj ponosno možemo živjeti svoju vjeru. Domovinu u kojoj unatoč svim nastojanjima da se obitelj uništi mi hrabro možemo svjedočiti ljubav prema životu i prema obitelji. Domovinu u kojoj nas mogu lomiti al neće slomiti dok nam srca biju zajedno! (M.P. Thompson)

Stoga nam želim sretan i ponosan dan naše Brigade Kralj Tomislav!