Gdje smo mi?

Banalno pitanje zaslužuje banalan odgovor. Mi smo Hrvati tjelesno još uvijek uglavnom u Republici Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini. „Naprjedniji“ među nama duhovno su i ondje gdje nisu tjelesno, bilo da to mjesto postoji ili ne postoji – eurohrvati u Europskoj uniji, jugohrvati u Jugoslaviji, turkohrvati u Osmanskomu Carstvu.

Tjelesno nas ima i izvan Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Gdje? Po cijelomu svijetu. I svugdje uglavnom živimo u miru. Uglavnom prihvaćamo duh kraja u kojemu se skrasimo, duh sredine u kojoj oblikujemo svoj život. Držimo se mjesnih pravila, poštujemo mjesne običaje. I nitko se pametan ne pita gdje smo.

Točno. Točno – s posebničkoga gledišta. Ali ako se pod riječju „mi“ misli nacija, nije pitanje „Gdje smo mi?“ ni suvišno ni glupo. Pogotovo ako se nacija, da se poslužim slikom Dantea Alighierija, našla „u mračnoj šumi“ (per una selva oscura), jer je izgubila pravi put. Tko u takvoj situaciji nema pouzdana vodiča, tomu je prije svega što točnije odrediti mjesto s kojega će početi tražiti orijentire.

To mjesto Republici Hrvatskoj i Bosni i Herceegovini danas određuju njihovi inozemni prijatelji i neprijatelji. Znakoviti su u tom pogledu neki vrlo svježi događaji.

Predsjednik Europskog Vijeća Europske unije Donald Tusk obišao je ovih dana Zapadni Balkan (Bosna i Hercegovina, Srbija, Crna Gora, Albanija i Makedonija) kao glasnik neoliberalne budućnosti „regiona“. U Beogradu se nemilosrdno raznježio. Tamo je na tiskovnoj konferenciji na srpskom jeziku izdeklamirao hvalospjev svomu domaćinu Aleksandru Vučiću i njegovoj Srbiji. Obično ne navodim opširno svoje junake, ali ovdje ne mogu odoljeti plemenitosti misli i ljepoti izričaja predsjednika Europskog vijeća, kojega se izboru na tu dužnost protivila njegova domovina Poljska.

Tusk je dakle ovako išao niz dlaku Aleksandru Vučiću: „Stojim ovdje pokraj svoga prijatelja i vašega predsjednika Aleksandra Vučića. Srbina od krvi i mesa. Mislim da je nemoguće naći većeg Srbina od njega. Moji razgovori s njim o našoj suradnji i našem zajedničkom europskom putu uvijek su velik izazov. U njemu prepoznajem srodnu dušu. I sâm sam nekad bio nogometni navijač i uvijek spreman boriti se za čast svoga kluba. Obojica znamo da se u životu i u politici ponekad morate boriti bez oklijevanja. Ali znamo i da su dijalog i napor oko uzajamna razumijevanja bolji od sukoba. Aleksandar Vučić je živi dokaz da možete u isto vrijeme biti velik patriot i racionalan čovjek.

Kao i uvijek, morao sam se dobro pripremiti za posjet Srbiji. Zato što znam da ste u politici kreativni kao što je Nikola Tesla bio u znanosti, efikasni kao što je Novak Đoković u tenisu i, kad god to želite, šarmantni kao kad se zaigra vaše kolo. Glavni razlog moga posjeta je priprema za sastanak na vrhu Europske unije i Zapadnog Balkana, koji će se u svibnju održati u Sofiji. Tako da sam došao s jasnom porukom: EU jest i ostat će najpouzdaniji partner Srbije i čitave regije Zapadnoga Balkana.“ Tako dakle naš nadpredsjednik Tusk, koji je, kako reče, u Aleksandru Vučiću prepoznao „srodnu dušu“.

Ne bi valjda umnije i slađe ni Homerov Nestor da je vidio Vučića kako s kalašnjikovom trčkara oko obsjednutog Sarajeva ili slušao Vučića kako kao izaslanik četničkoga vojvode Vojislava Šešelja u Glini slavi Veliku Srbiju.

S puta u Washington vratio se u Sarajevo poglavar Islamske zajednice Bosne i Hercegovine Husein ef. Kavazović i donio Bošnjacima sigurnosnu poruku iz Bijele kuće: Bosna i Hercegovina je američka investicija i bit će zaštićena.

Rusija je u Bosnu i Hercegovinu poslala predsjednicu Grornjega doma Federalne skupštine Ruske Federacije Valentinu Matvienko s porukom Sarajevu da se protivi bosansko-hercegovačkim euroatlantskim integracijama, a Banjaluci da je Ruska Federacija pouzdan partner (ispravno: partnerica) bratske (ispravno: sestrinske) Republike Srpske.

Neoosmanski sultan Rcep Tayyip Erdoğan nije zaboravio Izetbegovićevu ostavštinu. On je pak najavio da će u Sarajevu 20. svibnja otvoriti svoju kampanju za turske izvanredne izbore.

A gdje su tu Hrvati? Što rade Hrvati u toj „mračnoj šumi“? U Hrvatskoj se zabavljaju onim čime ih teroriziraju i vlast i oporba: partizanskim uspomenama na Drugi svjetski rat, jugoslavenskim manihejstvom o dobru i zlu, Bleiburgu i Jasenovcu, prostotama iz Narodne skupštine Srbije.

U Bosni i Hercegovini Hrvati se bore za jednakopravnost s drugim dvama narodima, Bošnjacima i Srbima. Nadaju se da će ih novi izborni zakon osloboditi bošnjačke i srpske supremacije. Ali, kako sada stvari stoje, nema nade da će išta postići.

U Hrvatskoj ipak rade nešto politički pametno. Organiziraju referendum o promjeni izbornoga zakonodavstva. Ali nedostatno pametno. U pitanjima ne tematiziraju izjednačenje svih državljana u političkim pravima i većinski izborni sustav. Bez toga nema razložne nade da će se nacija referendumom riješiti kriptokomunističke supremacije. Ipak, referendum treba poduprijeti. Bolje išta nego ništa.

Benjamin Tolić