Ne pamtim da me je neki spomenik tako jako dirnuo kao ova slika zida boli, ovaj tamni zid smrti na kojem su lica i obliÄja stradalih u nekom ratu; zid na kojem su imena i prezimena onih koje pobraÅ¡e crna krila smrti; zid sjećanja, zid plaÄa, zid susreta mrtvih i živih. Zid je to koji dijeli mrtve i žive. Postoje vidljivi i nevidljivi zidovi, kao Å¡to postoje mrtvi i živi ljudi. Mrtvi su pod zemljom, a živi na zemlji. Vidljivi zidovi dijele žive od živih, a nevidljivi zidovi dijele žive od živih i žive od mrtvih.
Nevidljivi zidovi dijele rase, civilizacije, narode, nacije, vjere i ideologije.
Ovaj zid, gdje je? Ne znam za koga, ni tko ga je podigao? ÄŒiji su vojnici s druge strane zida? U kojem su poginuli boju i u Äijem su ostali nespokoju? Tko je ovaj Å¡to se naslonio na ovaj crni, mrtvi zid i svojom živom rukom dotiÄe mrtvu ruku, (kao da kaže: give me five) možda svoga brata, prijatelja, roÄ‘aka, ili nekog ratnika, kojeg je možda upoznao u boju, a nije imao priliku živjeti s njim u miru. Dvojica su pod Å¡ljemovima, jedan pod Å¡eÅ¡irićem i jedan gologlav. Iza njih nazire se obliÄje neke mlade žena, koja kao da sjedi na stolu koji ne postoji, ili nekoj nevidljivoj stolici.
Do nogu živoga je njegova taÅ¡na i preko nje nalegla jakna, a malo dalje nekoliko usahlih cvjetova. Netko je prije njega bio i ostavio pod zidom cvijeće, koje je uvenulo. Nitko ne zna da zna, da je najljepÅ¡i onaj cvijet Äija odsutnost podjednako miriÅ¡i u javi i uspomeni. A miris je govor cvijeća.
Kad se bolje i pažljivije pogleda pri dnu zida vidi se mala ameriÄka zastavica. Kao da je barjaÄić tu donijelo ucviljeno dijete i ostavilo, na domak oÄeve ispružene ruke, koja je ostala zauvijek ispruženo, stamena pred uplakanim okom djeteta, koje je zabolo zastavicu do zida i otiÅ¡lo s djedom, koji ga je tu doveo i priÄao mu usput kako je njegov otac bio junak u ratu. Kojem ratu, Äijem ratu, pitam se ja? Jeli to možda trojanski rat, punski, peleponski, tridesetogodiÅ¡nji, ili prvi ili drugi veliki svjetski rat, ili neki vijetnamski, kambodžanski, kineski, japanski, iranski, iraÄki, arapski, izraelski, egipatski, ruandski, libijski, sirijski, afriÄki, azijski, evropski, ameriÄki…
Koji rat i koji zapovjednik i koja vojska !? Nije li to možda spomenik Hanibalu i njegovim ratnicima, Cezaru i njegovim legionarima, Kiru i njegovim kopljanicima, Saladinu i njegovim konjanicima, Aleksandru i njegovim juriÅ¡nicima, Leonidu i njegovi junacima, Atili i njegovi koljaÄima, Napoleonu i njegovim dragunima, Džingis-kanu, Scipionu, Eugenu, Suvorovu, Hitleru, Staljinu, Maou…
Po mojemu znanju i neznanju, ovaj spomenik ne može biti samo na najmanjem kontinentu,  u Australiji. A zaÅ¡to, upitaj se ti koji ovo ÄitaÅ¡. Aboridžini su bili miroljubivi! Bili su i ApaÅ¡i, ÄŒejeni, Asteci i Maji, pa su ih konkvistadori potamanili. Taj spomenik je po svoj prilici negdje u Americi.
Dok sam pisao ovaj tužni zapis o zidu na kojem su imena i prezimena i sjene mrtvih ratnika, pogledavao sam sliku zida i zapazio malu ameriÄku zastavicu. Mora da je ovaj spomenik u Americi. Tako bih volio saznati gdje je ovaj zid, u kojem groblju, u kojem gradu ili selu, u kojoj zemlji i narodu. Tko ga je isklesao i osmislio, tko ga je i za koga podigao? Onaj tko ga je izmislio i u zbilju pretvorio, zaista je domislio transcendentno i osjetio blizinu beskrajno vjeÄne tajne o ljudskom postojanju i nestajanju.
Kad duže gledaš ovaj zid, imaš osjećaj da su oni u zidu živi zazidani.
Ovo napisa Ante Matić – MijuÅ¡ić, rodom iz duvanjskog sela BorÄana. tropolje.info
