Fra Miljenko Stojić: O krvavom tragu komunizma svjedočit će križevi na Groblju mira

U povodu Europskog dana sjećanja na žrtve totalitarnih režima, u subotu će se na Bilama kod Mostara, na tamošnjem Groblju mira, okupiti tisuće onih koji žele odati počast žrtvama komunističkog totalitarnog režima.

Tim povodom, fra Miljenko Stojić, dopredsjednik i povjerenik Komisije HBK i BK BiH za hrvatski martirologij za Mostarsko-duvanjsku i Trebinjsko-mrkansku biskupiju, u razgovoru za Večernji list, najavljuje obilježavanje ovog značajnog datuma te pojašnjava što je na projektu izgradnje Groblja mira učinjeno u posljednjih godinu dana.

-U subotu će se brojni okupiti na Groblju mira na Bilima kod Mostara. Što se u godinu dana napravilo?

Ovo je već 4. godina odkada razvijamo ovu namisao. Nas nekoliko krenulo je s postavljanjem kamena temeljca na planinskom ozemlju Bila, da bismo joÅ¡ proÅ¡le godine doživjeli da se u povodu 23. kolovoza, Europskog dana sjećanja na žrtve totalitarnih režima nacizma, faÅ¡izma i komunizma, tu okupi nekoliko tisuća ljudi na sv. misi zaduÅ¡nici za pobijene. Ove godine smo dovrÅ¡ili crkvicu koju će blagosloviti mjesni biskup don Ratko Perić, izgradili kosturnicu, čatrnju za budući pomoćni objekt, dijelove budućeg zida s ulaznim vratima, poboljÅ¡ali prostor za parkiranje… Uglavnom, projekt Groblja mira se polako zaokružuje. Sv. Misa u subotu počinje u 12. sati.

-Kada se može očekivati da će obitelji konačno ugledati križeve s imenima ljudi koji su bili žrtve?

Ako sve bude išlo kako smo zamislili, a hoće uz Božju pomoć, moglo bi to biti za godinu-dvije. Da se to dogodi, trebamo najprije ograditi, barem na neki privremeni način, čitavo groblje, označiti njegov unutarnji raspored te dovršiti njegovu podlogu. Nakon toga kreće postavljanje križeva s imenima žrtava. Obitelji će na jedan unificirani križ imati mogućnost ispisati podatke, koje ćemo još definirati, te njegovim postavljanjem u Groblje mira na simboličan način pokopati toga svoga bližnjega. Naravno, nakon toga to će biti i mjesto gdje će moći dolaziti zapaliti mu svijeću i moliti se za njega.

-Jeste li zadovoljni potporom države za dovršetkom izgradnje ovoga projekta?

Ma ne, država u kojoj živimo uopće ne mari za ovakve pothvate. Davno smo to već iskusili kroz djelovanje općinskih povjerenstava za obilježavanje i ureÄ‘ivanje grobiÅ¡ta iz Drugog svjetskog rata i poraća. Umjesto pomoći stavljali su zaprjeke gdje god su mogli. Zbog svega toga joÅ¡ se nije dogodilo da je na mjesto iskapanja iziÅ¡ao neki istražni sudac, iako je po slovu zakona to morao i iako je sve uredno bilo prijavljeno. Naravno, hvala svjesnim pojedincima iz vlasti, na svim razinama, koji su pomagali koliko su mogli – i to isključivo humanitarno.

-Je li akcija s izgradnjom Groblja mira promijenila način gledanja ljudi na vrijeme jugokomunizma?

Zacijelo se to dogodilo i dogaÄ‘a kod odreÄ‘enog dijela pučanstva. Drugi dio je to odavno znao, samo nije imao priliku o tome govoriti. Ljudi postaju svjesni da je jedan totalitarizam samo zamijenjen drugim, na Å¡to ukazuju i rezolucije Vijeća Europe. Priče da je jugokomunizam imao neko ljudsko lice, samo su zamagljivanje očiju. Njegovi krvavi tragovi dokazuju da je itekako bio zločinački. Ipak, nije to ono Å¡to je svrha Groblja mira. Groblje mira je okrenuto žrtvi, a ne počinitelju. Demokratski Zapad je davno dosegao razinu da se prema svim žrtvama jednako postupa. A kod nas su žrtve koje je napravio jugokomunizam kojekuda posijane, a postoje pojedinci i skupine koje bi zataÅ¡kale odgovornost počinitelja te žrtvama ponovo sudile. IzmeÄ‘u ostaloga u LjubuÅ¡kom su tako žrtve bile zakopane pod parkingom komunalnog poduzeća, u Kupresu su nad njima jugokomunističke vlasti napravile zahod, na drugim mjestima iznad njih su podignute robne kuće, igraliÅ¡ta, obrazovne institucije, a da ne govorimo o raznim jamama, Å¡krapama… Dužnost nam je, dakle,općecivilizacijska i kršćanska, utvrditi istinu i dostojno ih zbrinuti.

-Neki su ovaj potez nazvali žalom za ustaškim poretkom i ustašovanjem, a ne odavanjem pijeteta žrtvama. Kako na to gledate?

To uvijek doživljavam kao zlonamjerno političarenje, insistiranje na očuvanju tzv. komitetske istine i pokušaj prikrivanja činjenica. Čine to pristalice, u Münchenu osuđenog zločinačkog jugokomunističkog sustava ili oni koji su zavedeni njihovim sirenskim zovom. Ne mare za činjenice i jasna objašnjenja. Za takve je očito ustaša i onaj američki zrakoplovac kojega smo iskopali u Studencima i predali američkim vlastima. Da ga oni nisu htjeli, naravno da bismo ga mi dostojno pokopali. Ali oni su se dostojanstveno za njega pobrinuli. Posebnim zrakoplovom prebacili su ga u SAD i predali obitelji. A i Nijemci se brinu za svoje žrtve. Nadam se da će spomenuti politikanti, koji se u svojim istupima neprestano pozivaju na čovjeka i općeprihvaćene civilizacijske vrijednosti, nešto od toga razumjeti i praktično usvojiti.

-Posebno bolna u hrvatskoj povijesti je mračna epizoda s ubojstvom franjevaca u Širokom Brijegu. Dokle je u svome radu došla vicepostulatura postupka njihova mučeništva i što u končanici očekujete?

Jednom riječju, uporno tragamo za istinom. Na taj smo način došli i do dokumenta da je Josip Broz Tito izravno zapovjedio pokolj franjevaca u BiH, a Fitzroy Maclean o tom je planu izvijestio svoju Vladu. Sve će nam to pomoći da dokažemo da je naših 66 franjevaca ubijeno iz mržnje prema vjeri. Nadam se da ćemo za godinu-dvije dovršiti slaganje dokumenata za podnošenjem mjesnom biskupu don Ratku Periću da čitav ovaj postupak službeno započne na biskupijskoj razini. Naravno, nisu ubijani samo franjevci u Crkvi u Hrvata, nego i mnogi drugi. Neki postupci su već započeli, a neki će uskoro započeti. U tom kontekstu spomenimo Komisiju HBK i BK BiH za hrvatski martirologij koja popisuje sve katoličke žrtve i među njima traži kandidate za mučeništvo. Države s obje strane granice širi popis, u koji bi bile uključene i ove žrtve još nisu napravile., A trebale su, jer bi to zaustavilo razne manipulacije.

-Zašto su Hrvatska i BiH izbjegle lustraciju kada podatci o broju žrtava rata i poraća govore o velikim razmjerima zločina koji su pokriveni velom tajne?

Za razliku od ostalih komunističkih država, bivša Jugoslavija se raspala u krvi. U takvim okolnostima lustracija nije bila moguća. Nakon rata, kao što činjenice pokazuju, dogodila nam se lustracija u obrnutom smjeru, tako da u svim državama nastalim raspadom Jugoslavije nažalost još uvijek vladaju elite iz tog propalog jugoslavenskog sustava. Zbog toga se BiH u potpunosti, a Hrvatska u nešto manjoj mjeri, na međunarodnom planu ne tretiraju kao pravne države, nego kao države problemi. Iznimno mnogo je dokaza za takvo što, ukoliko se netko tim želi ozbiljnije baviti.

-Hrvatima je nakon Drugog svjetskog rata stavljena stigma zločina i zločinaca, gotovo da se slično događa i danas. Primjerice u Haagu su samo Hrvati dijelili BiH, provodili zajednički zločinački pothvat?!

To je potpuno isti rukopis i isti akteri. Jedan od kamena temeljaca tog scenarija je svakako i nepotrebni rat između Hrvata i Bošnjaka. Pokrenuli su ga oni koji nisu željeli prihvatiti tadašnja mirovna rješenja međunarodne zajednice. Tko su oni bit će očitije ako znamo da je »bezbednjak« u jednom od korpusa Armije BiH te 1993. bio osoba koja je osamdesetih pokušala »disciplinirati« priču o ukazanju Gospe u Međugorju. Danas se putem tih konstrukcija Hrvate u BiH, koji su državljani EU-a, pokušava dodatno kompromitirati i držati podalje od te iste EU. Istodobno nas se pokušava vezivati za određene euro-azijske geopolitičke saveze i vraćati nas u neke političke okvire za koje smo vjerovali da smo iz njih izašli 1992. Zbog toga nam je se uz Božju pomoć boriti da puna istina izađe na vidjelo i pravda konačno pobijedi, istaknuo je fra Miljenko Stojić u razgovoru za Večernji list.

M.J.