Zbog ove fotografije naviru suze na oÄi.
Sjećam se jednog dogaÄ‘aja iz djetinjstva. Pogreb je to starije žene iz susjedstva. Bila je stara, krhka, mrÅ¡ava i pogurena. Živjela je sama u kamenom velebnom zdanju u kojem su se nekoć pisali lijepi i tužni trenutci. Kao djevojÄica sam prolazila pored silovite kamene nastambe, a ona je koristila samo jednu prostoriju.
NasmijeÅ¡ena i simpatiÄna, duboko usaÄ‘enih crnih oÄiju, rano je ostala bez muža, a djece nisu imali, tugu je svoju  i usamljenost od sela i ljudi vjeÅ¡to krila humoristiÄnim dosjetkama. Imala je psa, koke i dvije koze. Briga oko životinja spaÅ¡avala ju je od tmurne svakodnevnice.
Živjela je sama preko 20 godina, a uvijek je srdaÄno pozdravljala i seoskoj djeci poklanjala sitne darove. ÄŒaÅ¡u soka, naranÄu ili jaje koje joj je znaÄilo viÅ¡e nego nekome sva bogatstva. Nakon godina samotnog života jedno ljeto starice nema. KljuÄ je zakljuÄao drvena vrata prostorije, dimnjak muklo stoji bez crnog gustog dima, a moja dobra starica zavrÅ¡ila je u bolnici.
Pitam susjede Å¡to se dogodilo, oni svi pognute glave kažu rak crijeva, nije iÅ¡la doktoru i metastaziralo. Ne proÄ‘e ni mjesec dana, oglasi se crkveno zvono i selom se proÄu glas da je napustila ovaj svijet.
Na pogrebu se okupila tek Å¡aÄica ljudi, nekoliko susjeda i daljnja roÄ‘akinja. Njezino krhko tijelo predaÅ¡e zemljii tužnih lica nastaviÅ¡e sa svojim životima. Njoj danas nema tko staviti svijeću na grob, ali je zato djevojÄica koja je nekoć davno popila ÄaÅ¡u “crnog soka†ispred njezine kuće odvojila vrijeme da je se prisjeti.
Prisjetih se i nje i svih kojima nema tko odnesti crvenu ružu ili lampion jer i oni zaslužuju jednu krupnu suzu iz neÄijeg oka.
Tebi koji usamljen sjediÅ¡ na hladnom kamenu i nosiÅ¡ svo breme ovog svijeta na leÄ‘ima poruÄujem – nisi sam. A taj ili ta na Äije si groblje doÅ¡ao živi na nekom boljem mjestu, pije sok s mojom staricom i hoda livadama nekih dalekih snova. tropolje.info