MARKO LJUBIĆ

Lupeži, ku*ve i budale protiv lustracije

Bogataš skriva svoju imovinu kad krije način na koji ju je stekao, ali i pokazuje nepovjerenje prema svojim susjedima. Loš Hrvat se boji prošlosti svoga naroda jer ne vjeruje u njegovu budućnost i povijesnu čast, loš Srbin skriva istinu o srpskim žrtvama jer ne drži do njih i laže kako bi opravdao svoje zločine.

Čisto razumski i dobronamjerno čovjek se mora pitati, zašto bi Zoran Milanović i njegova partija, zašto bi Vesna Pusić i njena partija, zašto bi Tomislav Karamarko i njegova partija, zašto bi Milorad Pupovac i njegova partija, zašto bi bilo tko u zemlji bio protiv svjetlosti, a za mrak? Ni jednog razumno prihvatljivog razloga nema za to. Razlozi mogu biti i prikriveni, lažni, mogu biti i izraz nasilništva ako netko tko gospodari svjetlom i mrakom držeći ruku na prekidaču, skriva lopove i zlo.

Nema nikakve dvojbe da Hrvatska nikada neće izići iz kronične ekonomske krize, kakve god ekonomske zakone donijela, ako istodobno ne bude potpuno osvijetljena njena politička, kulturna, socijalna, medijska i športska struktura. Kako postići odluku o rasvjetljavanju zemlje i društva? To mora uraditi država. Zbog toga je država i utemeljena.

Ovce i vuk

Državom uvijek u suvremenom svijetu upravljaju političke partije. Hrvatska je demokratska država prvenstveno zbog toga što političke partije moraju mandat za upravljanje državom dobiti na izborima. Drugim riječima – od hrvatskog naroda. To je važan preduvjet demokracije, ali nedovoljan ako je jedini. Da bi Hrvatska bila demokratska zemlja, prije svega bi hrvatski birač morao imati dovoljno činjenica za zauzimanje stava o ponuđenim ljudima na izbornim listama. Svako donošenje odluka u mraku nužno osporava demokraciju.

To je jako važno, jer se i naše svakodnevno ponašanje, sklapanje različitih prijateljstava, saveza, bližih odnosa i partnerstava neizostavno zasniva na čvrstim saznanjima. Tako je gotovo nemoguće naći primjer da će čovjek povjeriti dio svoje sudbine, života, svoga rada nekome o kome ne zna ništa ili poslušati preporuku dokazanog lupeža.

Ljudi u svakodnevnom životu pažljivo provjeravaju sve relevantne činjenice na temelju kojih donose odluke od značaja za njih i njihovu obitelj. To bi morala biti dobra praksa, ali i zakonsko pravilo u društvenom djelovanju, a pogotovo za pristup upravljanju državom i javnim potencijalima od interesa za sve ljude.

Tako bi bilo teško zamisliti Nenada Stazića ili recimo Hrvoja Klasića, da su kojim slučajem vlasnici stada ovaca na Pagu, da u zajednički tor s ovcama zatvaraju vuka. A u mraku im se to može dogoditi, pogotovo ako vuk ne zavija. Što nam to govori? Prvo, da odmah moramo prestati javno lagati, ponašati se prema ljudima kao da im glava služi za šišanje, a svoj odnos prema društvenim problemima ili nasljeđu ne pravdati s pozicija stečene sile ili nadmoći, a to sve nazivati demokracijom. Ako su nam već nametnuli da je analni otvor spolni organ, ne bismo smjeli dopustiti da to postane i mozak.

Zašto Stazić plaši narod ustašizacijom?

Da je današnjem Nenadu Staziću uistinu problem ustašizacija Hrvatske, on bi bez ikakvoga čekanja predložio zakon kojim se ustaška simbolika trajno označava kao opasna, nepoželjna, a njeni nositelji bi se trebali rigorozno kažnjavati. Da je Nenad Stazić demokrat kakav vrlo očito nije, svoj bi legitimitet utemeljio pred hrvatskim narodom time da isto tako predloži zakon kojim se jugoslavenski komunistički poredak označava zločinačkim, a sva njegova simbolika trajno pod prijetnjom rigoroznih kazni, zabranjuje u Hrvatskoj.

Time bi Nenad Stazić legitimirao svoj navodni osobni demokratski, uljudbeni i društveni profil, a uz stalo, otklonio bi mogućnost da Tomislav Karamarko sutra na vlasti počne iskopavati i natrpavati nekakve jame kojima Stazić plaši narod od svjetla. Zašto ostaviti “opasnom” suparniku rasvjetljavanje Hrvatske kad za to imaš u svakome trenutku i mogućnost i mehanizme? A na srcu i duši ti istina, pravičnost, čovječnost. Je li?

Da je Miloradu Pupovcu stalo do humane Hrvatske, do trajnoga prijateljstva hrvatskoga i srpskoga naroda, a pogotovo da mu je stalo do budućnosti hrvatskih Srba, on onda nikome živom u Hrvatskoj ne bi prepustio priliku zatražiti, za početak, da ni jedan sudionik politike, vojske, policije, paradržavnih organa zločinačke tvorevine Republike Srpske Krajine, ne može obnašati nikakve javne funkcije, upravljati državom i javnim potencijalima društva koje su namjerno oštetili. To je jedini način skidanja tereta zla i krivnje s hrvatskih Srba, koje su napravili konkretni ljudi i politike u njihovo ime. Pupovac vjerojatno nikada Jovu iz Gline, koji mu je osakatio sina, oteo auto, ili silovao sestru, ne bi zaposlio kao kućnoga pomoćnika. A čisto sumnjam da bi Jovu kao “brata Srbina” blagonaklono gledao navečer u svome domu kako njemu i njegovoj obitelji drži prodiku o moralu, finom ponašanju i budućnosti. Zašto takav standard ne zastupa u svom političkom djelovanju u Hrvatskoj?

Vid rasvjetljavanja

Zašto bi se znanstvenici Flego, Puhovski, Rimac, Lalić, Zakošek, protivili rasvjetljavanju mraka nad hrvatskim sveučilištem ili znanošću, te zašto bi svaki od njih dopuštao da se ionako malo novca koji država porezom utrži od naroda, dijeli između tisuća lezilebovića i loših znanstvenika, kad im to izravno šteti? Naravno, podrazumijevam da oni nisu ti lezilebovići i nadriznanstvenici. Jesu li? Ne znam. Očekivao bih njih i tisuće sličnih znanstvenika u Hrvatskoj vidjeti kako na prestižnim svjetskim sveučilištima drže predavanja pred krcatim dvoranama o epohalnim dometima Kardeljeve misli, Titove humanosti i demokratskoga vizionarstva, koncepta općenarodne obrane i društvene samozaštite kao temelja antiterorističke borbe te tisuće citata o jugoslavenskom socijalizmu i samoupravljanju u prestižnim časopisima od njihovih cehovskih kolega u svijetu. Zar je cijeli svijet toliko glup da ne koristi znanja takvih genijalaca, znanja kojim nemilice usrećuju generacije mladih Hrvata? Ili prodaju kvarnu robu?

Zašto bi, recimo, vlasnicima EPH-a, Večernjaka ili Agrokora, vlasnicima najvažnijih kompanija u Hrvatskoj, bilo u interesu skrivati svoju uspješnost dok se istodobno divimo Billu Gatesu? Ili, zašto bi Todorić ili Vlahović šutjeli na svakodnevno proklinjanje nepoznatih ratnih profitera, što zagađuje i ukupan društveni odnos prema poduzetništvu i prema njima i njihovoj društvenoj čistoći i časti. Pa i obiteljskoj. Nije li vika o profiterima, lopovima i sve redom neznanim kriminalcima koji su “pljačkali narod dok se ginulo”, utoliko nepodnošljivija nekome tko je čestit, častan, pametan, uspješan, jer tako nepersonalizirana kampanja zapravo svojim blatom zamazuje i njega?

Ukratko, rasvjetljavanje Hrvatske treba poći od našeg svakidašnjega ponašanja i načina donošenja odluka u osobnim životima. Sve što bi čovjek na državnoj i javnoj razini uradio mora biti usuglašeno s ponašanjem u njegovom obiteljskom životu. Ako je dokazano lud i nesocijalan, treba ga spriječiti da donosi odluke u obitelji, a pogotovo u društvu. To je vid rasvjetljavanja.

Što je to poštena politika?

Rasvjetljavanju Hrvatske danas ne može biti prepreka argument Hrvoja Klasića kako je to trebalo raditi 1991. godine. To nije dostojno običnog razuma, a kamoli znanosti. Ne možemo zatočenika u samici, koji dvadeset godina nije vidio dnevno svjetlo. ostaviti da tamo istrune jer bi ga svjetlo zabljesnulo. Treba ga priviknuti, ali nikako ne smije biti humani argument to da je bolje istrunuti u mraku nego riskirati kratkotrajno sljepilo na bljesku.

Rasvjetljavanje je svakodnevna obična ljudska potreba, esencija ljudske humanosti. Zato su svi prigovori rasvjetljavanju obična laž. I skrivanje nečega lošeg.

Nikome ne bi trebalo biti stalo kao poštenim poduzetnicima koji su sudjelovali u privatizaciji, objavljivanje potpune istine o najvažnijim ličnostima tog procesa, tadašnjem stanju i podrijetlu njihove imovine kojom su ušli u privatizacijske procese. Poštenoj politici koja upravlja državom to bi trebao biti zadatak.

Nikome kao pripadniku bivšega komunističkoga režima, ako nema što kriti ili čega se sramiti, ne bi trebalo biti više stalo do rasvjetljavanja tog poretka i njegovih događaja, jer se jedino punom istinom može obraniti od neosnovanih optužbi pa i progona. Poštenoj politici koja upravlja državom to bi također trebao biti zadatak.

Nikome kao vrsnim znanstvenicima ne bi trebalo biti stalo do istinske dubinske međunarodne i neutralne evaluacije znanstvenih dostignuća na hrvatskim sveučilištima, a pogotovo društvenim i humanističkim fakultetima jer je to jedini način da ne trpe svakodnevna omalovažavanja svoga rada. Poštenoj politici koja upravlja državom to bi moralo biti najvažnije ulaganje u budućnost svog naroda.

Bogataš skriva svoju imovinu kad krije način na koji ju je stekao, ali i pokazuje nepovjerenje prema svojim susjedima. Loš Hrvat se boji prošlosti svog naroda jer ne vjeruje u njegovu budućnost i povijesnu čast, loš Srbin skriva istinu o srpskim žrtvama jer ne drži do njih i laže kako bi opravdao svoje zločine.

Eto zore, eto dana u Hrvatskoj

Rasvjetljavanje ne može biti pitanje moralnog opredjeljenja političkih i javnih aktera u zemlji, jer nigdje u svijetu država ne očekuje od lupeža promjenu ponašanja bez svoje intervencije. Niti će švercer na tržnici reklamirati svoju robu kao krivotvorinu ili ukradenu.

U mraku, država u Hrvatskoj financira švercera i jamči za njegovu krvotvorinu čime kažnjava istinske vrijednosti. To je zadaća onoga tko upravlja državom, a sve što govori protiv toga, obična je laž.

Hrvatsku treba rasvjetliti na ustavnoj, zakonskoj i informativno-saznajnoj razini.

Na ustavnoj je nužno NDH režim, jugoslavenski komunistički režim i velikosrpsku politiku i agresiju trajno označiti kao esencijalne opasnosti za opstanak i slobodu hrvatskoga naroda. Na ustavnoj razini svaka nacistička i rasistička, svaka komunistička i velikosrpska ideja i simbolika moraju biti trajno zabranjene, a odgovarajućim zakonima za to zapriječene rigorozne kazne. Pogotovo apostrofiram neokomunizam i velikosrpske nakane, jer odavno u Hrvatskoj nema realne opasnosti od fašizma, hrvatskoga neonacizma ili ustaštva.

Na zakonskoj razini je nužno trajno onemogućiti sve nositelje takvih ideja, programa, simbola i potencijalnih politika, a nositelje kroz povijest trajno isključiti iz javnog i institucionalnog života u društvu. Dovoljno je u Hrvatskoj danas znanja, usprkos strašnim okovima naslijeđenog mraka, koje se može primijeniti uz potpuno poštivanje civilizacijskih standarda za točno definiranje razine odgovornosti po funkcijama poretka, za njegove posljedice, time i prema ljudima koji su ih obnašali.

Treću razinu rasvjetljenja mora također osigurati država zakonskim instrumentima koji jamče objektivnu i potpunu informaciju svakom čovjeku, kako bi mogao donositi odluke sukladno svojim saznanjima, interesima i ciljevima. Ta razina rasvjetljavanja se odnosi na čitav niz relevantnih informacija o potencijalnim javnim djelatnicima, državnim i lokalnim dužnosnicima.

Svaka država svijeta uređuje obvezne forme za svoje dužnosnike i zaštitu svojih nacionalnih interesa u okviru civilizacijskih postignuća. Tako će američkoj javnosti biti zanimljivo je li neki kandidat na izborima sin ili unuk nacističkoga zločinca, je li mu rođak neki islamistički terorist, nije li mu baka bila komunistica ili ruska špijunka. Srpskoj će javnosti biti važno znati je li neki kandidat podrijetlom iz ustaške ili albanske separatističke obitelji i, sasvim sigurno, iako ni Amerikanci ni Srbi neće zakonom kažnjavati sinove i unuke za grijehe djedova, očeva i baka – nemaju šanse na izborima. To je razina rasvjetljavanja koja se jamči svakom biraču osobno. Tu razinu rasvjetljavanja države podupiru višegodišnjim sustavnim edukacijama, kampanjama i ulaganjem u razvoj nacionalne političke kulture i kulture državnosti.

Nositelje evidentnoga zla treba zakonski spriječiti

U Hrvatskoj, zbog vrlo turbulentne prošlosti, zbog realnosti u kojoj se nalazi hrvatsko društvo i snažnih silnica koje razaraju zemlju, država mora osigurati informaciju pored svakog kandidata o njegovome socijalnom, nacionalnom i pogotovo političkom podrijetlu s naglaskom na komunistički poredak i odnos prema velikosrpskim pokretima i politikama, jer u njegovom javnom djelovanju nitko ne može zanemariti odgojne, materijalne i emotivne veze, pa i obveze prema tim prijetnjama i njihovim nositeljima.

Ne može se također uzeti kao nebitno to, je li netko kandidiran na bilo kojoj razini upravljanja javnim dobrima ako ne može bezuvjetno pokazati da je njegova imovina i imovina njegove obitelji razumski obranjiva njegovim i njihovim prethodnim radom. Da bismo spriječili štetu, vukovima ne smijemo dati pristup toru s ovcama.

Sve je dakle samo stvar volje i poštenja ljudi koji svakodnevno upravljaju našim društvenim životom, ali i osobnim mogućnostima. To je uz to i stvar elementarnog poštenja svakog birača u Hrvatskoj, koji ne smije ne znati dovoljno prilikom odlučivanja, a onda neka donosi ovakvu ili onakvu odluku.

Nositelje evidentnog zla treba zakonski spriječiti pristupu upravljanju društvenim potencijalima, a sve ostalo ostaviti ljudima da odluče.

Da bi to bilo uopće moguće, uz političku volju, prvorazredno je nužno rasvjetliti i otkloniti mrak, prije svega s HTV-a, a onda jasnim i rigoroznim pravilima sa svih medija u Hrvatskoj.

I eto zore, eto dana u Hrvatskoj!