EPH je povijesne istine preko noći mijenjao kao rukavice!

Od 14. ožujka 1991. kada je Pavićev Globus objavio svoj prvi tekst o meni, ja sam za taj list cijele tri godine bio hrabar i nepotkupljiv novinar u ratu protiv miloševićevske Slobodne Dalmacije glavnog urednika Joška Kulušića i sive eminencije Miljenka Smoje. Ustupali su mi cijele stranice za njihovo raskrinkavanje. Najžešći u tome bio je Davor Butković koji je 8. siječnja 1993. hvalio mene, a o njima pisao kao o veleizdajnicima. Nakon udbaške promjene smjera 1994. pavićevci sve okreću naglavce

Samo da podsjetimo: tekst pod naslovom „Krah medijskog tajkuna koji je tvrdio da su Hrvati krvoločan narod“, objavljen u prošlom broju našega tjednika od 3. travnja, bio je reakcija pisca ovih redaka na bolnu, pače i katastrofičnu ispovijest Ninoslava Pavića zbog njegova gubitka Europa Press Holdinga (EPH), objavljenu u Večernjaku od 22. ožujka. Prijelaz ovog svojedobno najmoćnijeg „medijskog carstva“ u Hrvatskoj u ruke bogatog zagrebačkog odvjetnika, masona 33. stupnja i člana planetarne oligarhijske Trilaterale Marijana Hanžekovića, za Pavića je bio strašan događaj ili, kako sam reče, „neočekivan, šokantan, s nepopravljivim posljedicama“ – „gori i od raspada 30-godišnjeg braka“.

Za mene, pak, kao novinara, koji je cijelo jedno desetljeće (devedesetih godina prošlog stoljeća) proveo u proturječnom, ovakvom-i-onakvom odnosu s tom kućom, a potom još jedno kao mali dioničar i još manji novinar „na ledu“ izravno u njoj, taj događaj bio je uzrokom potpuno suprotnih osjećaja. Njih sam sažeto izrazio folklorno-religioznom kovanicom „ima Boga“, iako njen pun iznos može potvrditi tek slična sudbina novog vlasnika Hanžekovića, budući da ta tvrtka i pod njegovom upravom, čini se, brodi istom globalizatorsko-orjunaškom političkom putanjom

Najniži politički porivi

Ja, istina, nikako ne mogu reći da je EPH imao za mene isto značenje kao za njena vlasnika, ali ova kuća i njen gazda krajnje negativno su tijekom ta dva desetljeća utjecali na moj život. Ona su, po svim pravilima, trebala biti moje najzrelije i najplodnije razdoblje. Zahvaljujući najnižim političkim porivima Pavića, njegovih zagrebačkih i splitskih izvršitelja, ono se, potpuno nezasluženo, za mene pretvorilo u muku i životarenje. Srećom, čovjek svu svoju političku i profesionalnu uskraćenost može gotovo u potpunosti nadoknaditi cjelinom života – do te mjere da se, dok gleda kako Pavić sada neutješno nariče nad „izgubljenim“ bogatstvom, može malčice osjetiti i emotivno i moralno nadmoćnim.

Osim toga, ne znam kako je s Pavićem, je li mu što ostalo od EPH-a – koliko milijuna, desetina ili stotina milijuna kuna ili eura? U rečenom intervjuu Večernjaku jasno je kazao: „Nema više borbe za EPH, ali ću se boriti za svoja potraživanja“. Ja pak, za razliku od njega, od EPH-a još dugo neću odustajati. I nije riječ samo o 35.000 kuna koje mi Slobodna Dalmacija/EPH, prema prvostupanjskoj presudi splitskog Općinskog suda, treba isplatiti zbog jednog psovačkog teksta Borisa Dežulovića, nego i o tome što sam ja, izgleda, još uvijek suvlasnik EPH-a!

Ja sam, naime, voljom Pavićeva splitskog egzekutora Kljakovića još prije gotovo tri godine prijevremeno izguran u mirovinu, a svoje dionice Gazdi sam prodao još 2009. godine. Ipak, prevrćući ovih dana dokumentaciju, otkrio sam da mi je Središnje klirinško depozitarno društvo iz Zagreba još 30. lipnja 2011. godine javilo kako mi pripadaju „novčana sredstva iz korporativne akcije“ Slobodne Dalmacije d.d., što je znak da Paviću očito prije šest godina nisam prodao sve dionice. Iznos se čini skromnim, točno 2,85 kuna, ali to jamačno treba pomnožiti barem s pet, koliko je godina prošlo od tada. Uostalom, i danas najbogatiji vlasnici dionica s newyorškoga Wall Streeta počinjali su skromno, a ja sam ionako u tek sedmom desetljeću života i nikad se ne zna dokle mogu dogurati…

Ipak, sve to ne bi bio dovoljan razlog za objavljivanje ovog smjernog podlistka o EPH-u i meni, jednom od vjerojatno tisuća smjernih neprijatelja njihova „sustava laži“. Ne bi ga opravdala ni sva ona sila događaja i osjećaja koji idu s njima u razdoblju od moje dosadašnje polovine radnog i trećine životnog vijeka. Pravi razlog čini mi se društveno puno važniji: pokazati na stvarima koje dugo poznajem iz prve ruke svu nakaznost i izokrenutost političkog i medijskog sustava, koji, osobito od 3. siječnja 2000. godine, vlada u hrvatskoj državi. Svi, naime, izbori u Hrvatskoj od njenog nastanka do danas pokazuju da političko narodnjaštvo, kojemu i sam pripadam, prevladava čak i kad povremeno gubi vlast, ali Pavićev medijski jugonacionalizam u službi najšire shvaćenog britanskog imperija svejedno vlada, čak i kad nema ni približno tolikog uporišta u narodu.

U tom smislu treba točno napisati što je bio EPH od trena svoga nastanka do dana današnjega, kao i otprilike devet desetina svih ostalih medija u Hrvatskoj, tiskanih i elektronskih. EPH i sva njegova subraća bili su i bit će još dugo medijsko oružje ovdašnjeg vladajućeg udbomasonskog sloja. Ono za račun spomenutog imperija, ali i na nemalu vlastitu korist, uči Hrvate kako je propisano „politički ispravno“ misliti o Hrvatskoj i o svijetu. Glavni postupak im je ispisivanje lažne povijesti hrvatskog naroda i države. Treba, naime, stalno biti svjestan veze između istine s njoj odgovarajućim (političkim) interesom. Posao je EPH-a, te drugih oligarhijskih medija i s njima vezanih ustanova sustava da istinu o sadašnjosti i povijesti, koja sobom nosi i narodni interes, zamijeni „istinom“ koja cementira novac i vlast stranih gospodara udbomasonske o njoj „ovisne elite“ (prema vodećem oligarhijskom ideologu, Amerikancu poljskog porijekla Zbigniewu Brzezinskom).

Ponekad se čini da je moć oligarhije, domaće i strane, tolika da će s vremenom i sam narod povjerovati da nije bilo ono što je doista bilo, već ono što mu Pavić i EPH kažu da je bilo. Iz ovoga teksta vidjet će se jasno i u dužem razdoblju koliko je moć koja je stajala, stoji i stajat će iza EPH-a spremna bezočno mijenjati povijest i sadašnjost na očigled sviju. Ne smije se, dakle, sustajati u prokazivanju tog općeg i trajnog EPH-ovskog „sustava laži“.

EPH – moj „saveznik“ s početka devedesetih

Bitka koja se od druge polovine osamdesetih do druge polovine devedesetih vodila između jugo- ili srbo-fašizma i hrvatske demokracije, bila je teška i žestoka u medijima gotovo onoliko koliko i u politici. Stranu hrvatske demokracije izabrao sam još 1985., a u punom iznosu 1988. godine. Zbog toga mi je otvoreno miloševićevska Slobodna Dalmacija glavnog urednika Joška Kulušića i njene sive eminencije Miljenka Smoje – kasnije obojice „junaka ljudskih prava“ Georgea Sorosa – kojoj sam se javno opirao dvije godine, u veljači 1991. dala otkaz, uz fizičke udarce i prijetnju oružjem (samokresom).

Za Pavićevo pionirsko izdanje Globus, koji je o mom sukobu s njima izvješćivao samo tri-četiri mjeseca po svome osnutku, prvi tekst napisao je novinar Boro Krstulović („Dalmacija: slobodna ili ne?“, 14. ožujka 1991.). Taj tip pisao je diletantski i pristrano: Slobodna Dalmacija dobila je dvije trećine teksta, a ja jednu. Sa mnom čak nije ni razgovarao. Na kraju je postupio na način „ne bih se štel mešat“: istu težinu imalo mu je to što sam, u tom ratnom vremenu, kako je rekao, „zaokružio grupni portret cijelog rukovodstva Slobodne, čvrsto povezana s beogradsko-jugoslavensko-vojnim strukturama“, kao to što sam pradavne 1985., po njemu, „profitabilno dogmatski“ protumačio američki film „Oficir i džentlmen“! Amerikancima pak moja loša ocjena toga filma nije smetala: 15. ožujka 1991., Glasnik (HDZ-a) donio je Izvješće američkog Senata o ljudskim pravima za 1990. godinu. U njemu Slobodna dobiva packe, jer da hoće „otpustiti neke svoje urednike koji se nisu uklapali u ‘unitarističke i velikosrpske stavove’ tih novina“. Odnosilo se to samo na mene, a ubrzo sam i dobio otkaz.

Kako se (pred)ratno stanje zaoštravalo, a miloševićevski žar Kulušića, Smoje i cijele jugo- ili srbo- bulumente iz Slobodne nije jenjavao, Pavić i njegov Globus postaju – nije za vjerovati – moji saveznici! Tako mi 12. travnja 1991. godine preko cijele stranice tadašnjeg novinskog, a ne revijalnog Globusa, objavljuju polemički tekst pod naslovom „Gospodine Smoje!“ (moj izvorni bio je „Miljenko Smoje – orjunaški avangardist“). Tako je konačno i najširi hrvatski čitateljski krug mogao saznati za moju već trogodišnju „kalvariju“ – izraz koji se slučajno omaknuo Smoji – u splitskom listu, kao i za njihovu protuhrvatsku izdaju.

Nešto više od mjesec i pol dana nakon toga, Pavićev Globus, kojim su u to vrijeme rukovodili Denis Kuljiš i Marko Grčić, objavio je i moj drugi tekst protiv ove splitske medijske „pete kolone“. U njemu sam napadao pročetničko djelovanje kninskog dopisnika tog lista Srđana Radulovića. Oni su taj tekst naslovili „Slobodna Dalmacija iza Martićevih barikada“ i objavili 31. svibnja 1991. godine. „Posljednjih mjeseci redovne i obilate porcije radulović-martićevskih konferencija za štampu već su se pretvorile u neprikriveni medijski rat“, pisao sam među ostalim u tom broju Globusa. U skladu s tadašnjom drskom samouvjerenošću kninskih balvanskih revolucionara bio je i Radulovićev odgovor („Čelan laže“) u Globusu od 21. lipnja. U njemu se on zgraža, kako ja to mogu smatrati da njegovo zalaganje za „kulturnu i političku autonomiju Srba u Hrvatskoj“ u Kulušićevoj nominalno hrvatskoj Slobodnoj Dalmaciji, znači „odcjepljenje Krajine“ (veliko „K“ i bez navodnika) i „kljaštrenje Hrvatske“, kako sam ja to u svome tekstu obilježio.

Tektonska „promjena paradigme“ u EPH-u

Najnevjerojatnije je bilo ono što se dogodilo nešto manje od dvije godine nakon toga. Hrvatska je već bila međunarodno priznata zemlja, ali rat je još uvijek bjesnio, ali do „Oluje“ je bilo još više od dvije godine. Slobodna Dalmacija, ojačana ovdašnjom Sorosevom agenturom na čelu s Ivanom Zvonimirom Čičkom i Slavkom Goldsteinom i još bješnjim „feralovcima“, vodila je nesmiljeni rat protiv Hrvatske države. Ja sam, pak, nakon dviju ratnih godina koje sam, nakon protjerivanje iz Slobodne, proveo kao ratni reporter Večernjeg lista, bio na dnu. Večernjaku, u mirnodopskim uvjetima koji su se nazirali, više nisam trebao – novinara „za karijere“, naime, imali su dovoljno i u Zagrebu. Tako sam u svibnju 1993. godine uspio zaraditi za život točno 50 tadašnjih njemačkih maraka.

Upravo u tom vremenu i ozračju u Pavićevu Globusu 8. siječnja 1993. godine izlazi tekst pod naslovom „Vlaj koji je stvorio Slobodnu Dalmaciju“ s potpisom Davora Butkovića, kasnije Pavićeva „novinara-tajkuna“. U njemu se on nimalo nježno obračunava s Kulušićem, Smojom i cijelom tom kadijevićevskom, a potom i sorosevskom klikom u Slobodnoj Dalmaciji, koja je već godinama burgijala protiv još neobranjene hrvatske države. Butković je mene opisivao kao hrabra, nepotkupljiva čovjeka, dok je „slavnog“ Kulušića, po kojem su kasnije sorosevci imenovali nagradu za „ljudska prava“, prokazao kao pijuna neprijateljske JNA. „Slobodna Dalmacija bila je zadnji list koji je objavljivao rubrike tipa ‘dozvolite da se obratimo’, vojna priopćenja tiskana su kada se već ginulo, a neki novinari za koje se znalo da surađuju s KOS−om, objavljivali su tekstove dok sami nisu i formalno prešli ‘na drugu stranu’“, pisao je Butković.
Jamačno i zahvaljujući i ovome, splitske novinske „pete kolone“ odrekli su se i žestoki Tuđmanovi protivnici Dražen Budiša i Vlado Gotovac. Gotovac je čak tih dana tvrdio da hrvatska demokracija ne ovisi o sudbini jednog lista, misleći baš na Slobodnu. Kad su uskoro u svibnju 1993. godine srušeni Kulušić, Smoje i drugovi, a ušao Miroslav Kutle, tek uz nešto malo krike i vike, malo ih je bilo u Hrvatskoj koji su zažalili za takvom Slobodnom Dalmacijom, dobitnicom „zlatne plakete za veleizdaju“ koju im je Veljko Kadijević i njegova zločinačka JNA dala još u vrijeme donošenja hrvatskog božićnog Ustava 1990. godine.

A onda najednom, naizgled „neobjašnjivo“, dolazi za Pavića i cijeli njegov EPH potpuna „promjena paradigme“, pravi „tektonski poremećaj svijeta“. Ja ga dovodim u vezu s pokušajem Mesićeva i Manolićeva protutuđmanovskog puča u HDZ-u, Hrvatskom državnom saboru i hrvatskoj državi 25. travnja 1994. godine – Pavić staje uz njihovu Udbu i okreće se protiv neovisne hrvatske države. Splitski miloševićevci i kadijevićevci, Kulušić i Smoje, postaju im „zaštitni znakovi“, a ja od hrabrog i nepotkupljivog novinara postajem „ružan, prljav i zao“ – najprije na cijeloj „duplerici“ u Globusu od 29. srpnja 1994. godine, a potom Butkovićev Jutarnji list, koji je u međuvremenu stvoren, 21. veljače 2000. godine u tekstu “Dvogodišnjica smrti Joška Kulušića”, pun je hvale za “Kulušićeve godine” s “kraja 80-ih i početka 90-ih” i smatra ih njenim “zvjezdanim trenucima”, “kada je (Slobodna) dosegla najveću tiražu i prešla okvire lokalnih dnevnih novina”. Isti onaj Butković koji je sedam godina prije, tog istog Kulušića faktički proglasio nacionalnim izdajnikom! jOŠKO čELAN