Scena
Enisa Milinovic “Pozvali su me da uđem,Jutro.. Kuda idemo Ovdje,……”
Pozvali su me da uđem,
bez kucanja; rekli su,
”To ko’ med
sladak je svijet,
Ti tu pripadaš…”
I zakoračih tad
Bez sumnje u laž
Na pozornicu neku velebnu
Meni dotad nepoznatu.
Tu razna su lica
Što maska ih sriva.
Meni jasno nije
Tko upravlja time.
Redateljem se predstavi
Gospodin neki bezimeni
I kaže – On ih stvori.
To predstavom se zove
Što oni izvode.
Kostimografu su me odveli
Ruho novo sašili,
Ime mi nadjenuli
I ulogu mi dodijelili.
”Nema ponavljanja
Niti ispravaka,
Ako i zapneš
Nemoj da padneš,
Ako i padneš
Ti glumac si,
Tad se snađi.
Jednu šansu imaš
Pokaži što znaš”
I odgurnu me ruka
Nečija,
Na pozornicu –
Ispod svjetla
Reflektora…
Enisa Milinovic 
Naše razlike,a ne sličnosti su ono što čini međuljudske odnose,društva velikim.Umjesto da tragate za onim što biste kritikovali kod drugih ljudi,pokušajte poštovati razlike.
Enisa Milinovic 
Ovakav sistem je stvorio kod ljudi pohotnost i pohlepnost.Što više raste pohotnost i pohlepnost kod određenih ljudi , sve više negativno utiče na prirodu i priroda se zbog toga buni.To , protivljenje je očigledno,no niko ne pokušava da taj uticaj izgubi svoj značaj.Ljudi su izumili dosta modernih pogubnih sredstava, kao što je nuklearno i atomsko naoruyanje, koje moze izazvati, ne rat,već katastrofu i uništenje ukupne civilizacije.Ovaj podatak ukazuje na to da smo od renesanse pa na ovamo svi,mi,krenuli pogrešnim putem.Ironično je to što je sam čovjek proizveo i dalje nastavlja intenzivnije proizvoditi sredstva koja sluze protiv njegovog postojanja.Savremeni ratovi uništavaju više neduznih stanovnika, nego one koji učestvuju u ratnim sukobima.I, to ukazuje,kuda idemo !
Enisa Milinovic 
Ovdje miriše na ljude i nemar
Pospani mozak i tijela lijena
Na čelu bore, brige i košmar
Što se to plaća i kakva je cijena
Stanimo malo probudimo misli
Žuljem na ruci potvrdimo htijenja
Otvorimo ono što smo tako stisli
Po trnju hrabro putem poštenja
Možda bi mogli vratiti istinu
Sakriti boru u radosnu smijehu
Prosjaku opet poklonit sitninu
Pružiti ruku zadobit utjehu.
EnisaMilinovic Spretno, loviš me zadržanim pogledom
Posegnuvši za mnom, pohlepno
U svijetu, u kojem sam dostupna
Nagonu tvom, drskoj želji opipljivoj
Da iskidaš mi gaćice
I zavučeš se u vlažan procijep tvoje
Neprikrivene požude
Dok lažno otimam se
U posjedu si nekoliko krinki
Kradeš ih kao lopov
Skitnica, kroz život moj
Jedini moj
Prolaznik kroz mene
Kroz utrobu mi toplu i osjetljivu
Na žestoke trzajeve iz tvojih bokova
Ovdje zaustavljaš se, da ispuniš me
Toplim kapima uzbuđenja svog
U haustoru mračnom
Pritiščeš me snažnije, uza zid
Uz koji pišaju opijene duše
U tišini noći, posjeduješ me
Dok udišem miris posrnulog života
I vlastitih sokova, što cijede se
Niz napete mi prepone
Dosegla sam vrhunac i molila
Da me iznova uzimaš
Još snažnije, straga
Pritišćeš mi obraze uz taj zid
I dahćeš mi za vrat, kao životinja
Centrirajući me na vrh želje ti napete
Tako da pucam pod tobom
Od užitka, ukradenog mi trenutka
Enisa Milinovic