Teško je (katoliku) propitivati, odnosno kritizirati Papu, rimskog biskupa i vrhovnog crkvenog poglavara, iz dva razloga; prvi, životniji, jer Papa vlada „Dei gratia“, milošću Božjom, dakle, svoj „legitimitet“ crpi iz Božanske objave i naredbe, što seže do svetog Petra „Stijene“, kojega je Krist amenovao za (prvog) crkvenog poglavara.

Drugi je razlog pitanje zdrave pameti i obrazovanja; Vatikan je najstarija država na svijetu, i sukladno tomu, svjetska sila, ali neobična sila bez vojske, bez policije, bez oružja ili čega već što čini silu, a ipak, još malo pa će slaviti 2000. rođendan. Rimsko se carstvo raspalo, Bizant je pao, Njemačko rimsko carstvo je ukinuto, Britansko carstvo ne postoji, Sovjetski savez se raspao, a sve je to preživjela Papinska država, odnosno Vatikan zadržavši ustrojstvo kakvo je imalo. Uzevši u obzir tu nevjerojatnu povijest (opstanka), razumno je očekivati da vodeći ljudi Crkve, kardinali, ne će za vođu izabrati nesposobnog čovjeka ili da će državu voditi poput hrvatskih političara – od jutra do sutra.

Međutim, dogodilo se nešto neuobičajeno; prvi put imamo Papu „u miru“ i „novoga“ Papu, a da nisu jedan drugoga ekskomunicirali. Također, trenutni je Papa prvi porijeklom ne-Europljanin (a nije iz sjeverne Afrike), a k tomu prvi Papa iz reda Isusovaca. Objašnjenje svih ovih novina u crkvenoj povijesti bit će vjerojatno poznato javnosti za 200 godina, ako i tada.

Svašta se, doduše ne u medijima, čuje o novome papi Franji, od toga da je “južnoamerički secikesa”, “argentinski komunist”, “seoski prevarant” i t. d., a ni navodno poznanstvo s Dragom Pilselom mu nije na čast, naprotiv!

Ekumenizam je multikuluralizam na razini vjere

>>Tko je i zašto dao hrvatsko državljanstvo Muniru Podumljaku, Dragi Pilselu i Vesni Teršelič?

Hrvatsku je pastvu papa Franjo izrazito razočarao pozivanjem Srpske pravoslavne crkve u postupak proglašenja zasad još blaženog Alojzija Stepinca svetim. Svi mi znamo da je Stepinac svet čovjek te da je kanonizacija nakon beatifikacije samo pitanje vremena, no mnogi ostadoše, blago rečeno, zabezeknuti pozivanjem “vekovnih” lažova, prevaranata i jednog od glavnih motora velikosrpske, odnosno svetosavske mitologije koja je toliko zla nanijela ne samo hrvatskom, nego i mnogim drugim narodima jugoistočne Europe.

>>Dr. Juraj Batelja: Srpski narod treba podići spomenik nadbiskupu Stepincu u Beogradu

Nedavni posjet nadbiskupa Gallaghera, šefa vatikanske diplomacije, Zagrebu koji je pritom kazao da “svjedočanstvo, primjer određenoga svetca ne postaje samo baštinom Hrvata, nego Engleza, Francuza, Afrikanaca, Amerikanaca i tako dalje” te da “vjerujemo Svetom Ocu kojemu pripada donošenje te velike odluke”, što prevedeno na običan jezik znači da Stepinčevu kanonizaciju, zasad, možemo objesiti mačku o rep. Hrvatski je kler tu nemoćan, isto kao i hrvatski narod, a da ne govorimo o “hrvatskoj” diplomaciji.

Također, papa Franjo je zaprepastio svijet odnosom prema migrantima, osudivši zemlje koje su odmah zatvorile granice, a neko je vrijeme bio u polemici i s američkim predsjednikom Donaldom Trumpom, globalnom nadom svih državotvornih i nacionalno svijesnih ljudi. Nedavno je Tvrtko Barun, šef Isusovačke službe za izbjeglice u jugoistočnoj Europi, prozvao kolumnista Večernjaka, Nina Raspudića, zbog stavova iznesenih u kolumni. Tvrtko Barun je katolik i isusovac; papa Franjo je katolik – i isusovac. Stavovi o migrantima su im usklađeni.

Za razumijevanje ovakvog “ponašanja” vrhovnog poglavara katoličke (od grč. Καθολικός, što znači sveopći, univerzalan) dovoljno je podsjetiti na izjavu šefa njemačke biskupske konferencije, kardinala Reinharda Marxa da “nacionalizam nije opcija za kršćane.”

Naime, a što očito mnogi zaboravljaju, Vatikan ima svoje “nacionalne” interese, odnosno interese usmjerene k širenju katoličke vjeroispovijesti. Njih ne zanima nacija, etnos, rasa ili što već, nego samo vjera. I dok muslimani islam šire nasilno (ili u povijesti nametanjem manjih poreza), katolici svoju vjeru šire putem misionara, katoličkih misija, karitativnim djelatnostima, obraćenjem te (svojevoljnim, a ne nasilnim, kako vele Srbi) pokrštavanjem.

Kanonizacija Stepinca je bila izvrsna prilika za Vatikan kako bi za stol dovukli srpske pravoslavce, jer su oni put prema istanbulskom t.j. moskovskom patrijarhu, poglavarima istočnog pravoslavlja. Cilj je Vatikana približiti se “kršćanskoj” braći te pokušati ostvariti pomirbu, nakon raskola od prije 1000 godina. Nitko ne želi priznati, ali cijeli se današnji t. zv. multikulturalizam sa svojim raznim ideologijama nadilaženja narodnosti i nacija razvio upravo iz crkvenog (katoličkog) ekumenizma. Ekumenizam je multikuluralizam na razini vjere.

>>Stepinac i mentalno naslijeđe komunizma

Da je tomu tako, možemo se samo prisjetiti Strossmayera i njegova jugoslavenstva, zbog kojega (između ostalih) pravaši nikad nisu bili skloni hrvatskom kleru (ali uvijek isticahu ponosno svoju katoličku vjeru). Crkva je već u 19. stoljeću pokušala gurnuti Hrvate, većinom katolike, u nekakav vid Jugoslavije, ne jer Vatikan ima nešto protiv Hrvata nego jer je to način za daljnje širenje katoličke vjere. Uzgred, jedna današnja masonska (slobodno-zidarska) hrvatska loža nosi naziv “Josip Juraj Strossmayer”, što je samo dokaz dokle su biskupi i nadbiskupi bili voljni ići – šurovati i s crnim vragom – ne bi li proširili utjecaj katoličanstva.

Isto je s današnjim migrantima; gdje europski narodi vide radikalno drukčiju kulturu i običaje, mahom vojno sposobne muškarce s opakim namjerama čiji je dolazak već stubokom narušio europsku kulturu, Vatikan vidi stotine i stotine tisuća potencijalnih preobraćenika; oni u njima vide buduću pastvu.

Dakle, mnogi su zaboravili, budući se svakodnevno izjašnjavaju kao pripadnici pojedinog naroda, a potom kao katolici, pravoslavci, protestanti…, da Vatikan sagledava nacije i nacionalnu državu tek kao jednu trenutnu pojavu i odliku vremena, što iz perspektive skoro 2000 godina stare države zapravo izgleda prilično smiješno, jer, Katolička je crkva bila tu kad su nacije nastale, a bit će ovdje i kad nacije nestanu.

Zaključno, ako postoji bolja tajna služba od Mossada ili CIA-e, onda su to isusovci. Dakle, da se malo našalimo, trenutni je papa, rečeno kolokvijalnim hrvatskim – obavještajac – pa, iako se ne slažemo s njegovim potezima nit’ kao Hrvati nit’ kao Europljani, moramo voditi računa o ciljevima Vatikana (i katoličanstva) te imati vjeru da isusovac nije došao na čelo Crkve kako bi Crkvu uništio, nego kako bi je spasio od sverastućeg Zla. Čudni su putevi Gospodnji i katkad nedokučivi, no upravo se po vjeri svojoj spašavamo, što nas, najzad, i čini katolicima, odnosno kršćanima.Mila Marušić