E, šta neće đavlu past na pamet!

Stvarno je ta riječ zadnje što želim spominjati ali kojom drugom obuhvatiti sve ovo što se u zadnje vrijeme događa a pod njegovom je palicom?

Ne znam da li prvo spomenuti kamiondžiju u Nici, onoga u njemačkom vlaku sa sjekirom ili pak ovu pošast zvanu Pokemoni?

Kakve sad Pokemoni veze imaju, reći ćete. Imaju itekako.

Kako se moji roditelji nedavno seliÅ¡e, naÄ‘em tako meÄ‘u ostalim stvarima stare VHS kazete crtanih filmova koje smo kupovali sestri dok je bila mala. Winnie the Pooh, Bambi, LabuÄ‘a princeza, Priča o svetom Josipu itd. Ima ih preko 50 u kolekciji i ne znaÅ¡ koji bi radije ponovno pogledao. Gledam zatim kolekciju DVD-a; tu su već nekakvi ludi Izbavitelji, živčane princeze, mutirane 3D nindža kornjače i tome slično. Sad nam viÅ¡e ne trebaju ni kazete, ni dvd-i, ni blue ray-evi… sad imamo sve na televiziji (internetu). I promatrajući tako napredak tehnologije kroz vrijeme, jasno vidim da se s njom promijenilo puno, puno viÅ¡e. Nažalost, na gore.

Otpočetka sam bila skeptična prema Facebooku, „pametnim telefonima“ i ostalim turbo revolucionarnim „društvenim“ otkrićima.

Koristim i ja sve ovo i ne kažem da trebamo živjeti kao Amiši, ali mi nešto stariji smo ipak u djetinjstvu uspjeli izgraditi neku svijest o tome što je dobro a što loše, pa opet upadnemo u zamke današnje iskrivljene slike stvarnosti. A što je s ovim novijim generacijama?

Netko već odavno sustavno radi na tome da uništi našu mladež i našu budućnost. I sve je tako lijepo upakirano. Društvene mreže su nam potrebne da bi se družili, bombastične vijesti da bismo bili informirani, viberi i whatsappi da bismo bili u kontaktu, igrice da bi se zabavili.

Kakvo druženje, kakvi prijatelji na fejsbuku? To su samo hrpe ljudi od kojih većinu i ne poznajemo a dajemo im uvid u svoj život i neku svoju intimu. Ima tu i pravih prijatelja i dragih ljudi ali za druženje s njima ne treba ti fejsbuk. Viber i njemu slično dobro doÄ‘e da nekog istovremeno obavijestimo o nekoj situaciji koja nam se dogaÄ‘a, podijelimo zanimljiv trenutak ili jednostavno ubijamo vrijeme, ali Å¡to kad se konačno naÄ‘emo s tom osobom na kavi? O čemu ćemo pričati kad smo si već sve napisali? Na kraju ćemo sjediti tako i piti kavu a svak će opet biti na svom mobitelu i ovaj put se dopisivati s nekim drugim. Bez fejsbuka, instagrama i portala ne znamo Å¡to se oko nas dogaÄ‘a, moramo biti informirani i upućeni. A kakve nam se informacije plasiraju? Gdje je tko izaÅ¡ao, Å¡to je obukao, Å¡to je pojeo, tko je s kim… Sjećam se situacije kad je jedna moja prijateljica stavila i komentirala svoj slike u nekom super raspoloženju, a kad sam ju nazvala jedva priča i reče mi da već nekoliko dana ne može ustati iz kreveta jer joj se uklijeÅ¡tio kralježak i ima temperaturu. RetuÅ¡irana instagram lica i tijela davno su preÅ¡iÅ¡ala kojekakve barbike a poze neću ni komentirati. Na portalima najčitanije vijesti kad je netko poginuo, uduÅ¡io se ili je silovan. Zbilja je od životne važnosti znati s koliko poznatih nogometaÅ¡a je spavala neka starleta, kako je u Americi neki čovjek zaljubljen u dupina ili je muž polio ženu kiselinom u nekoj arapskoj zemlji. Trebam li se vratiti na crtiće, filmove, spotove i reklame koji su puni nasilja i skrivenih poruka?

Zašto se čudimo teroristima, agresivnim navijačima, zlostavljačima i sveopćem nemoralu? Ta iskrivljena stvarnost i uporno i svakodnevno isticanje svih negativnosti koje su se negdje dogodile a koje ne možemo promijeniti, pune naše glave i rezultiraju ovim što nam se upravo događa. Ne trebamo se čuditi, trebamo se trgnuti!

Dolazim na kraju do tih bajnih Pokemona. Vrhunac svega Å¡to sam dosad nabrajala ali po meni najprepredenije ikad.

Onaj iz naslova više ne vlada samo s našim umom i okupira nas svim i svačim samo da ne razmišljamo i radimo ono zbog čega i jesmo na ovom svijetu, da ispunimo svoju svrhu i ostvarimo puninu u životu, nego nas sad otuđuje i u fizičkom smislu i zove da besciljno lutamo i svjesno tražimo nešto čega znamo da nema. Pitanje je samo trenutka kad će Pokemon, naizgled onako sladak i bezazlen, biti nad provalijom u koju ćemo upasti.

Autor: Vedrana Kolenda