Država se treba prekriti sramom što se u Srbu proslavlja okrutan zločin nad Hrvatima!’

Povijesna istina, premda strogo čuvana od javnosti pune 73 godine, i unatoč tomu što je jama otvora 80 x 60 cm bila zazidana 1966. godine kako bi se prikrio zločin, izišla je na vidjelo i svjedoči pravu istinu o tzv. antifašističkome ustanku u Srbu.

Riječ je o zastrašujućem zločinu nad nevinim hrvatskim žrtvama – obiteljima iz zaseoka Ivezići koji su pobijeni tijekom tzv. ustanka u Srbu.

Selo je tada potpuno opljačkano i spaljeno, a ubijeno je 37 osoba, među kojima 12 djece u dobi od tri do 14 godina.

U jamu su bačene i trudnice, a spasila su se samo dvojica mladića i jedna djevojka.

Imena žrtava objavljena su u knjizi Josipa Pavičića »Dossier Boričevac«: Ika Ivezić r. 1876., Marija Ivezić r. 1914., Jelena Ivezić r. 1937., Dane Ivezić r. 1869., Kata Ivezić r. 1869., Kata Ivezić r. Markovinovć r. 1906., Marija Ivezić r. 1933., Manda Ivezić r. 1936., Jure Ivezić r. 1938., Luk Ivezić r. 1859., Mara Ivezić r. 1899., Boja Ivezić r. Beronjić r. 1862., Dane Ivezić r. 1909., Boja Ivezić r. 1898., Jelka Ivezić r. 1923., Jure Ivezić r. 1929., Ana Ivezić r. 1923., Ika Ivezić r. 1934., Mara Ivezić r. 1923., Jela Ivezić r. 1927., Lukica Ivezić r. 1929. Kaja Ivezić r. 1932., Ana Ivezić r. 1934., Ika Ivezić r. 1865., Mićo Ivezić r. 1926., Stjepan Ivezić r. 1929., Pero Ivezić r. 1932., Luka Ivezić r. 1935., Jakov Ivezić r. 1938., Nikola Nino Ivezić r. 1915., Marko Ivezić r. 1904., Josip Ivezić r. 1898., Mile Ivezić r. 1901., Ika Ivezić r. 1899., Mrko Ivezić r. 1866., Jure Ivezić r. 1898., Milan Ivezić Crni r. 1913. (»Naklada Pavičić«, Zagreb, 2012., str. 346.-348.).

Tijekom ekshumacije prije dvije godine iz jame na Dabinu vrhu izvađeno je 19 žrtava, preostale treba tražiti vjerojatno u jami Golubinki.

Nije teško doći i do imena odgovornih za taj zločin, barem po zapovjednoj odgovornosti, jer su četničko-partizansku pobunu u Srbu 27. srpnja 1941. zajednički vodili zapovjednici u novoosnovanoj četničkoj brigadi, koja je imala više od 1000 naoružanih vojnika: Miloš Torbica, Jovo Keča, Pajica Omčikus, Stevo Radenović i drugi, kao i zapovjednik partizanskoga odreda Đoko Jovanić, kasniji general JNA.

Dakako, nitko od njih nikada nije odgovarao za monstruozni zločin, nego su uživali sve »prvoboračke« i »antifašističke« blagodati i povlastice!

Osim toga, brotnjanske se žrtve moraju promatrati u sklopu svih žrtava na širem području Donjega Lapca, Velikoga Bubnja, Boričevca i Brotnja, kojih je bilo više od 430, kao posljedica ustanka u Srbu.

Prilikom ekshumacije, biskup Mile Bogović rekao je: “Nije to bio, dakle, ispad pojedinaca u naletu trenutačne mržnje i osvete, nego odavna smišljeni pakleni plan koji se počeo provoditi nakon prve puške koja je opalila u Srbu 27. srpnja 1941., a nastavila uništavanjem Boričevca i drugih mjesta. Valja se nadati da će se hrvatska država jasnije odrediti prema takvim nedjelima i da će se prekriti sramom što se ondje tako dugo nastavilo slaviti prvu pušku u Srbu i njezine plodove u Lapačkoj dolini.”