Dragica Ivanović…………NEBO TVOJE …..

I ćutaću sam noću, ma i život cio, kraj Dučića,

na tom mjestu svetom,

kad znam da je prahom zvjezdanim lica ti ozarje,

na jastuku nekom,

ispod istog neba,

tik do moga samovanja, draga, usnilo.

I ovu noć sanjaće te neko.

I bolje da ćutim, sanjam, vaznesenja svjestan,

ne vrisnem na sav glas: “

hej ljudi, živ sam”,

nesvjesno srećan.

Moje cijelo biće je izvor iz kog sunce teče,

u meni raste cvijet, s krošnjom pjesmovanja, plodovi k’o slova padaju sa grana,

moje si svitanje, podne, moje veče.

Rekla je: “nisi sam.”

Ni mjeseca nema

da mi kaže -idi,

da svjetlinom oči nepunim večeras, izgorim i razbijem k’o pjena o’ hridi,

ponovo se rodim

šapnem: “ti si moja.”

Kad sam tu, kad plačem, pjevam, snijevam,

i odem daleko.

Zagrli me jako, ostavi otisak, da znam.

Ne izlazi noćas jer i mjesec vidi, ona sija, svaki tren, dan, čas

gdje god budem, sanjaće me neko.

Na horizontu skoro sviće, možda sanja.

Ona je moja poezija.

Sad ne postojimo, ni ona,

ni ja, u ovom svijetu smo samo prah vječnosti koju Gračanica čuva, duh pjesnika septembra svakog odu tka,

u slavu onih koji su voljeli, koji vole i koji će voljeti.

Poslednja pjesma za kraj početka i početak kraja.

tropolje.info