doc. dr. sc. Sanja Vlaisavljević “Zovu me Sjećanja”sa diplomom Filip Vlaisavljević

Na današnji dan prije četiri godine pisala sam o EYOF. Najvećem događaju za mlade nakon godina, desetljeća. Marko je bio domaćin talijanskom timu mladih. Trebao je početi svoje studentske dane malo nakon EYOF-a u Milanu ali ga je korona prekinula u najvećem snu. Danas, dok sam bila na poslu i pisala neke ne baš bitne tekstove zazvonio mi je telefon. Javio mi se taj samozatajni mladić i rekao: “Majko, idem u Italiju!” Dobio sam stipendiju! Od svih prijavljenih sa fakulteta talijansko sveučilište je izabralo nas dvoje. Kada? Do 1.3.!!! Molim? Kakva stipendija? Kad si aplicirao?…Mute!  Da! Taj dan počinje semestar!…Pauza! Marko završava studij arhitekture u svojoj Italiji! Koja igra sudbine! Nije mu dato da studira, ali da završi studij jeste! I tako, dok sam shvatala šta mi je govorio o punoj stipendiji koju je dobio temeljem svojega portfolija jedino što sam uspjela reći bilo je: “Moraš ponijeti svoju posteljinu!” Može li besmislenije’?!  Može! Naravno, pa majka sam! Marko o pejzažnoj arhitekturi, a ja o stvarima koje ne smije zaboraviti! Eto, jedan mladenački san realiziran temeljem upornog rada i najviših ocjena se ostvario! Mladiću moj, da te sva sreća ovog svijeta prati i  da budeš i tamo najbolji! ps. tjedne obveze čišćenja koje dijeliš sa bratom ćeš naraditi kad se vratiš kao arhitekta sa diplomom Filip Vlaisavljević

doc. dr. sc. Sanja Vlaisavljević