Diana Zadro “Čovjek je rođen da živi, da pati i da se raduje…………..!

Eh te vražje godine, kako samo brzo prolaze. Kako lete i nestaju, dok trepneš okom već je prethodni dan samo sjećanje…Ne stigneš toliko toga, jer život ti ne dozvoljava i sve se svodi samo na puko preživljavanje i nekakvu borbu. Tako blizu jedni drugima a opet željni zagrljaja, razgovora, podrške…Velimo: Ne stigne se. A onda kad mi netko kaže da je prije bilo puno teže nego sad, ne mogu se složiti. Da, bilo je teško no ne i teže.Naše bake nisu marile niti znale za modu. Nije im padalo na pamet natjecati se čije je dijete bolje, bogatije, vrijednije…Brinule su da im djeca budu čista i sita. Svi su se zajedno igrali, bez razdvajanja. Nisu se djeci punile glave tko je tko i tko je što…Bilo je važno da si čovjek. Ograde se nisu zidale kao danas, velike i visoke kako bi se što bolje skrili od drugih te uživali u svojoj samoći. Radilo se od jutra do mraka, sve ručno…Ali se malo tko žalio. Svi su nekako bili sretniji, zadovoljniji i ispunjeniji. Danas toga nema. Sve smo više pohlepni a naša djeca nemaju što pamtiti i čega se prisjećati kad odrastu, osim tih zaraznih video igrica i ruganja u školi zbog jeftinije odjeće ili skromnijeg sendvića. Sve se više zatvaramo u sebe i bježimo od onoga što je lijepo. Mnogi od nas nisu zaboravili te vrijednosti, samo tempo života nam ne dopušta da si priuštimo poneki izlet, obiteljski ručak ili šetnju…Ne dopušta nam tako puno toga sa čime bi vratili radost u svoja srca i srca onih pokraj nas. Sve što nam ostaje, je čuvati sjećanje na dane u kojima smo bili sretni i bez bezbroj ožiljaka na duši kao danas. Čovjek je rođen da živi, da pati i da se raduje …Ali i da se prilagođava na sve što ne može promjeniti. Ponekad poželim da sam na nekoj drugoj, dalekoj planeti gdje nema toliko boli, suza i patnje…Gdje će naša djeca osjetiti ono što smo osjetili mi…Ljubav, istinu i vrijednost ljudskog bića. Gdje godine neće tako brzo projuriti već će trajati puno duže nego sad.

A