Dašak moga zavičaja: Trap

Krumpir je u našem kraju po zasluzi dobio vlastitu nastambu – trap. Skoro svaka obitelj je imala trap u blizini kuće, obično u pristranku gdje je bio nedostupan podzemnim vodama. Kako je sve manje trapova po uređenim okućnicama, možda kao i istarski kažuni, jednog dana postanu turistička atrakcija? Tko zna?

A znamo kako su nekada u trap po krumpire, u pravilu, odlazila djeca. U novije vrijeme u trap ulaze najstariji iz kuće. Djeca su nam sve nježnija i imaju strahove pred podzemnim svijetom male izbice.

Trap je uz osnovnu namjenu, u ljetnim danima, služio i kao zaklon u dječjoj igri puspasa. Ukopan u zemlju i zamaskiran travnatim krovom u ratnim danima koristio je i kao sklonište. Svaki trap ima svoju priču. Nekada je imao i svoju vrijednost. U bratskoj diobi svojedobno je stajao ravnopravno uz kravu ili konja, a uvijek je vrijedio više od kokošara.

Zanimljivu priču kriju dva trapa napravljena jedan uz drugi. Naslijedili su ih dvojica braće koji su zajedno sadili krumpire na istu njivu, ali svatko se brinuo za svoje sjeme. Stariji brat je njegovao stare navike, išao po sjeme u sjevernije krajeve, Kupres ili Glamoč, zamjenjujući sa starim poznanicima krumpir za rakiju ili žito. Tako bi ugodio i sebi i ženi koja je zvoncala:

– Kumpir, kumpir, ne isplati se kupovat simenske, skupi!   

Mlađi brat je ponukan iskustvom i znanjem, kupovao sjemenske krumpire i zavraćao se na njivu više puta dok je stariji zasluge za urod pripisivao „godini“.

Na jesen, kad krumpiri stignu pred trapove zajedno, razlika je bila osjetna. Mlađa strina ponosno bi prebirala krupne, glatke plodove dok bi starija mrzovoljno prebacivala sitne i rascvjetane gomolje prigovarajući mužu:

– U svita procvitaju ruže, a u tebe kumpiri. Dok ga ogulim vakog raspucana, ne ostane ništa od njega.

Pri tom bi ljubomorno pogledala na jetrvine vreće. Njezin zavidni pogled i želje najbolje bi prepoznao odani muž pa bi se zagonetno pogledali i zašutjeli.

Kako su trapovi dvojice braće bili jedan pokraj drugog, razlikovali su se samo po utrobi. U jednom su bili zdravi krupni krumpiri, a u drugom hrapavi i sitni, neugledni od višegodišnje sadnje. Nitko nije imao problema u raspoznavanju trapova, ni izvana, ni iznutra.

Do nezgode je došlo jedne jesenske noći kad je stariji brat, sklon sitnom lopovluku, htio obradovati svoju žugljivu ženu. Odnekud mu je sinula ideja kako bi joj mogao ugoditi na tuđi račun, tako da nikom ne će učiniti nažao. Znao je kako njegov brat nikad ne potroši sve krumpire pa ih u proljeće izbaci iz trapa govoreći kako ih voli baciti, nego dati neradnicima. Stariji brat se nije prepoznao u tim riječima.

I, kad je jedne mračne noći krenuo u ofanzivu na bratov trap s jasnom namjerom, prebaciti u svoj trap koju žaku krupnijih, nešto mu se pomutilo u glavi. Bauljao je u noći ispred trapova, otvorio vratašca, jedva se uvukao unutra pa trpao u vreću uvjeravajući sebe kako to nije krađa.

– Đava ti žensku guzicu! – ponavljao je uvjeren kako ovo radi zbog žene, a ne zbog sebe.

Čin prebacivanja ponovio je nekoliko puta zahvaljujući misečini koja je te noći izostala.

Sutradan je planirao sam donijeti krumpire za ručak, oguliti ih i šutjeti. Zadovoljno se smješkao prezirući glas savjesti i već odlučio kako tu nema šta ispovidat, ta on samo donese kući nešto tuđe što nikom ne triba? Pripisa to sebi kao dobro djelo misleći kako je prava śćeta da naki kumpiri propanu.

Iz razmišljanja ga trgnu glasna graja okupljenih susjeda, baš ispred njihovih trapova:

– O, strikane! – dozivala ga je strina – neko je tvoje kumpirine pribacio u naš trap! – vijest ga ošinu kao grom.

– Đavli bi se čudili?! – procijedi – možda sam ja misečario!? Znate da imam običaj.

– Jesi se đavlio! – dobaci netko od susjeda zagonetno.

Iva Bagarić/Tomislavcity