Dašak moga zavičaja: Kumstvo od potribe

Kum se uvijek birao po nekakvim kriterijima. U pravilu je to osoba koju cijenimo. Tako se u narodu može čuti za onog tko nije nikad biran za kuma, da manje vrijedi. Naravno, ništa nije apsolutno pa ni ova o kumstvu, ali u njoj ima trun istine.

Nekad se kuma biralo od potrebe, a nekad i od interesa. Sa susjedima druge vjeroispovijesti sklapala su se kumstva od potrebe. Nekada je to bilo šišano kumstvo, a nekada samo prijateljski odnosi imenovani kumovanjem. Istina je da ih je bilo sa pravoslavcima i muslimanima. Ona potvrđuju ljudsku povezanost i upućenost jednih na druge.

Manje i Jure, uz trostruko kumstvo, rado svjedoče i dobrosusjedske odnose. Svaki dan se druže i tako krate staračke dane.

– Kum je nekad bolji od rodijaka – šali se Manje – a s kumom Marom se ne mere niko izmišat. Samo trun više od nje, volim svoju Anđu. Šta bi od mene bilo da me kuma ne brani kad Anđelija na me turkesa?

Jure zategnutim osmijehom poprati Manjinu govoranciju pa po običaju zaroni u sjećanja.

– Meni je bio drag kum Luka s Pošušja. U nji’ bi svraćali kad bi gonili janjce prodavat u Imotski. Ustala bi me mater za mraka te sride kad bi odredila s janjcim na pazar. Išlo bi još svita iz sela. Uputili bi se priko Sulića Briga putem što su ga zvali Kaurska oputina. Razvidilo bi nam se u Studenim Vrilim. Onda bi se prvi put počinulo kod Pile. Tu bi muški popili rakiju, a žene i dica ništa. Svrćali bi janjce. Mater bi na putu prema Jovića mostu, usput svrnula do kumove kuće i samo se upitala. Nekad bi im štogod ponila.

– Ajde i’ sad pritraj! – iznebuha će Anđa – sad te dočeka rampa i štop!

– Znam ja tvog kuma Luku, kokad ga sad vidim – ubaci se Manje spontano – sitnije građe, a veseli očiju i lipe beside. Svi smo ga zvali kumom. Dobri čovik, lipo ga bilo srist. E, tada je se kumilo od potribe. Dobro je bilo imati kuma kad te put nanese iz ‘Ercegovine, noseći duvan. Valjalo je odmorit konje kad se vraćaš od Kaura iz pića. Stoga se svit i kumio, i držalo se do kumstva.

– Meni bi kum Luka u ta doba davo po koju banku da sebi nešto kupim u Imotskom, pokojna mu duša – Jure dubokim uzdahom poprati pripovijedanje – zato sam k’o dite i govorio da najviše volim kuma Luku.

– Nije ni moj kum Kolovrat, iz imotskog Prološca, bio loš čovik – Manje se nostalgično vraćao u prošlost pričajući:

– Svake godine su naši išli u njeg trgat grožđe, a onda prid Božić od njeg dogonili vino i rakiju. Volio sam ja k’o dečkić ići brat grožđe. Kad su me pošli zafrkavati s njegovom ćeri, nisam više tio ići. A kuma Jaga se bila zagrijala za me, đaa joj šest odnio nakoj prikookastoj. Jedva sam se ubranio.

Slušajući razgovor dvojice kumova, prijatelja i susjeda, k tome i rođaka, Anđa se trgne na spomen Kolovratove kćeri Jage, nešto je stegnu oko srca. Pomisao kako je mogla ostati bez svoga Manje, zaboli je kao i prije dosta godina kad se selom pročula vijest da kum Kolovrat zove Manju u Imotski pod uvjetom da oženi njegovu jedinicu Jagu. Tako bi postao ugovornik, ali i vlasnik velikog imanja. Svi su to držali kao dobru priliku, samo Manjin did Toma nije, govorio je:

– Bog je ostavio da se žensko udaje, a muško ostaje na svom panju. Nemoj ti Manje bit ugovornik, da jadan nisi, došli se uvik prigovara.

A kako je Manje postupio? Anđa će rado ispričati svoju ljubavnu priču.

Iva Bagarić/Tomislavcity