Ništa nije ljepše od svibnja u duvanjskom kraju. Bujne livade u rajskoj raskoši pokazuju svoju opravu. Obilje ljekovitog bilja i poljskog cvijeća njišu se u skladnom ritmu i zovu narodne vidare u božju ljekarnu, a umornom težaku pružaju zasluženi odmor.
U to vrijeme bi se nekad seljani pripremali za poljske radove. Stari Jakiša bi mijenjao zupce na drvenim grabljama, paroške na vilama, tesao nove držalice i rezbario kosišća, a usput pravio i kakvu igračku unučićima; čevrtaljku, zvrk, drvenu pušku… Znao je on s drvetom, a najdraže mu je bilo „ubilužit“ svoje inicijale na uglancano ratilo i pokazati kutak gdje je spremao ljekovito bilje, u drvenom ormariću-dolapu. Volio je pričati o kunici što liči sedam bolesti, jagli, zovi, glogovu cvatu, bokvici, cikoriji, gavezu, gospinoj travi, šćavelju… Uz stolarske usluge pružao je Jakiša i savjete iz narodne medicine. Svi su mu se u selu obraćali za pomoć, ali nisu mu baš bili zahvalni.
– Ko narod, rekao bi Jakiša, – ne zna cinit ono šta mu je Bog ostavio. Naše su livade ko božji vrtlić. Za svaku bolu Bog je ostavio travku što je more izličit. Samo triba znat. Zapisano je u knjigom, da svit oće učit, ali mu lino. – A linosti – gora od bolesti.
Žene bi u svibnju redovito brale po njivama škripavac za pitu zelenjak ili prisnac, kako ga zovu u jednom dijelu duvanjskog kraja, i uživale u zatišju prije teških težačkih poslova. Anđa je po običaju zbijala šale razmišljajući naglas. Zagledana u procvalu livadu, zadivljeno je izustila:
– Ja računam da je vako u raju! Samo tamo nema kopačine, koševine, vrševine.
Glasan smijeh njezinih kona popratio bi šaljivo mudrovanje.
– Ja mislim da u raju nema nikog, već drčajine. – Kata je prihvatila šalu. – Ja bi volila sa svitom pa taman me i ne zapalo u raj, – govorila je udarajući se u prsa u znak kajanja.
– Ne znam, Bože, vavle li dica u raju ko ova naša? Moji uvik gladni? Svaki dan plane pokva? Jelde, Mare, da se gori kruv ne kuva? – Anđa se obraćanjem Mari nastojala iskupiti za pretjeranu šalu.
– Kani se raja, kuma! Načekat ćeš se ti još dok te zovnu gori. Triba okopat poprikušu?
Mara je spomenom okopavanja vratila društvo u stvarnost. Znale su one kako će za koji dan s motikama na njivu i kopati svaki dan zaredom. Dobro je to što će se zaimati jedna drugoj pa će u šali i taj teški posao nekako proći. Prije kopačine odnijet će motike na oštrenje svojim kumovim – kovačim. Mara bi svoje motike i srpove nosila kumu Ibrahimu i veselila se susretu s kumom Ajšom. Držalo se do tog prijateljstva uvažavajući različitost u vjeri i njegujući staro prijateljstvo.
– Nema nam počinka do Male Gospe, – s uzdahom će Kata.
– Srića što u šestom misecu ima dosta svetaca. Kokad su znali da tada utuži rađa? Ne bi nesritni čovik sebi znao ni ugodit da mu Bog ne pomogne. Opet se sve stigne, ništa ne okasni.
– Nema u Boga kasnog, – Mara spomenu staru mudrost pa joj doda još jednu: – Više vridi dobar ranak, nego cili danak.
Razumjele su one obe Marine i znale da će uskoro ranom zorom za poslom, ostavljajući djecu bakama na čuvanje. Znale su da će skapavati od umora i želje za nejakom dicom, ali i da se mora raditi i olakšati muževima koji crnče u tuđem svitu.
Prihvaćale su Duvanjke sve što im je život priređivao bez velika negodovanja, iz čiste ljubavi što je gorjela za vlastitu obitelj i čuvala toplinu ognjišta.
Nije loše bilo ni djeci uz brižne bake koje bi u hladu ispred kuće ljuljale kolijevke i pjevale uspavanke:
Buba nina – u bešici sina
Antu svoga – đula rumenoga
Nina buba – san te prevario
I u snu ti anđel dolazio
San u bešu – anđeli uz bešu!
Baš kao u raju!?
Iva Bagarić/Tomisavcity
