Darko Juka “Uzdolski pokolj počinili su zločinci iz postrojbi Armije RBiH,….

”Na sebi imao šareni vuneni džemper, crvenkastoplavkaste boje, te donje gaćice bijelo-plave. Imao strijelne rane prsnog koša i trbuha, koje su nastale djelovanjem projektila iz ručnog vatrenog oružja. Stjepan je poginuo, petstotinjak metara od kuće, bježeći, skoro gol, s mamom Ružom i sestrom Marijom, na cesti Zelenike – Bobari.”.

Ovo je dio zapisa o obdukciji urađenoj 17. rujna 1993. godine u KC-u Split, na tijelu desetogodišnjega Stjepana Zelića, najmlađe žrtve pokolja u ramskomu selu Uzdol koje leži na snovitim brežljucima koje prekrivaju modrozelena vegetacija i neopisivi mir, mir koji rađa nevjericu onomu tko spozna priču o užasu koji se tamo odvio prije 27 godina.

Stjepan je ostao bez oca u svojoj 9. godini života, ostao je pod krilom majke Ruže kojoj je Bog odredio životni križ preranoga pozdrava s mužem Josipom kojeg joj bolest otima u svibnju 1992. godine. Postala je jedinom skrbnicom za svoja četiri sina i dvije kćeri. Nije imala vremena žalovati, trebala je, u paklu rata, othraniti i za život pripraviti svoje ptiće. Hrvajući se s takovim kušnjama života, ni slutila nije kako tek usud može biti okrutan. U osvitu 1993. godine, u hladnomu zagrljaju ramskoga siječnja, crna joj je vijest stigla na kućni prag – u Uskoplju joj je poginuo njezin prvijenac, njezin Ivan… U obiteljsku se grobnicu Zelić ”uselio” još jedan član..

Ruža ni tada nije odžalovala svoje mrtve… U stisku krvavoga rata, uspravila se pod svojim križem i povukla ga dalje, u neizvjesnost života koji je od nje zaiskao nepojmljivu snagu, snagu majke koja nikada ne će posustati… Možda je, sirota, i pomislila kako ne može gore… Ali, onda dođe i zora 14. rujna 1993. godine…

Gledala je Ruža toga kletog jutra kako joj prostrijeljeno najmlađe dijete licem silovito zaranja u prašinu seoske ceste kojom su pokušali pobjeći u spas! Samo par trenutaka prije, Stjepan je mirno spavao u svojoj postelji… Gledala je, potom, kako joj puščana zrna prolaze kroz nježne grudi njezine dvanaestogodišnje Marije… U grčevitomu kriku, kakov samo majka ispušta kada joj iz krila istrgnu djecu, i sama je Ruža pala rastrgana kišom metaka koju je u nju sasuo isti onaj koji joj ubi dva mačeta, dva čista anđela koji će zauvijek ostati učenicima četvrtoga i šestoga razreda osnovne škole…

Ružina, Marijina i Stjepanova mučna smrt tek su tri od njih ukupno četrdeset i jedne. Toliko ih je zauvijek sklopilo oči u stravi toga 14. rujna. Iz knjige ovozemnoga života toga su jutra ispisana imena 29 hrvatskih civila i 12 vojnika Hrvatskoga vijeća obrane.

Uzdolski pokolj počinili su zločinci iz postrojbi Armije RBiH, sumanuto upavši u usnulo selo!

Veliki drveni križ ispred uzdolske crkve, s 41 manjim križem prikovanim na njega, s 41 imenom upisanim u naše kolektivno pamćenje, danas bdiju nad Uzdolom, selom koje ne dočeka pravdu, kajanje i kaznu… Tamo, ako dođete, u molitvi ne zatvarajte oči! Ako ih zatvorite, čut ćete krikove, čut ćete majku kako preklinje krvnika da joj poštedi dijete! Vidjet ćete Stjepanovo lice u prašini… Tada će se… Tada će se u vama nešto slomiti… Tamo se pomolite ne zatvarajući oči!

#darkojuka