Danira Ipavec: Ne sviram po svadbama

Zgodna splitska glazbenica Danira Ipavec joÅ¡ od malih nogu se ne odvaja od svoje omiljene harmonike, a kako je to kad žena svira “muÅ¡ki” instrument saznajte u novoj glazbenoj prici portala Dalmacija News

Danira Ipavec (35) Splićanka je sa zagrebačkom adresom koja u prvom dijelu dana Å¡efuje u upravnoj službi, dok je ostatak dana posvećena svojoj prvoj ljubavi – glazbi. No osim Å¡to je u svom životu spojila nespojivo – umjetnost i zakone, vrlo je zanimljivo Å¡to je harmoniku za svoj instrument odabrala s nepune 4 godine i ta se ljubav nastavila do danas. Danira posjeduje harmoniku marke Pigini koju je od oca dobila zahvaljujući osvojenom 2. mjestu na meÄ‘unarodnom natjecanju harmonikaÅ¡a, a upravo loÅ¡a harmonika na natjecanju ju je spustila za jedno mjesto od cilja. Kako žena podnosi  17 kilograma težak instrument i k tome uživa, saznajte u nastavku teksta u kojem nam Danira otkriva djeličak  života jedne harmonikaÅ¡ice.
Recite nam u uvodu nešto o svojim glazbenim počecima. Zašto baš harmonika?
– Ja sam počela svirati harmoniku dosta rano, sa čak 4 godine. Moj prvi instrument je bio jako star, poklonila mi ga je moja baka koja ga je prethodno kupila za moju majku koja ga je svirala onako po sluhu. Taj sluh je očito prenesen na mene. U djetinjstvu sam živjela u zgradi u kojoj je u prizemlju bio dječji vrtić, a iako nisam iÅ¡la u taj vrtić i nisam ga voljela redovito sam nastupala svaki dan na svom balkonu na drugom katu za djecu koja bi se okupila i zajedno sa mnom pjevala dječje pjesme. Sjećam se da sam obožavala svirati Magazin i Plavi Orkestar. To su bili moji počeci do upisa u glazbenu Å¡kolu.
To je bilo vjerojatno u nižim razredima?
– S obzirom na to da osnovna glazbena Å¡kola traje 6 godina, djeca se najčešće upisuju u trećem razredu jer je tako zgodno da u isto vrijeme zavrÅ¡e osnovnu i srednju Å¡kolu. Ja sam htjela odmah i na kraju sam bez problema proÅ¡la i prijemni. Bila sam prva na popisu za klavir, ali ja nisam htjela njega nego harmoniku.
Tako sam u Splitu završila osnovnu i srednju školu za harmoniku, ali daljnje školovanje sam mogla nastaviti jedino u Lovranu na jednoj privatnoj akademiji što mi je bilo neizvedivo. Zatim sam završila pravni fakultet, a paralelno uz to i svirala.
Vaš talent prepoznala je i struka pa ste već na početku srednje škole počeli svirati u splitskom HNK?
– Tako je, s 15 godina sam odradila svoju prvu predstavu “Braća Karamazovi”. To nikada neću zaboraviti jer su me odjenuli u Roma i sjećam se da sam imala brkova. To mi je bio prvi susret s kazaliÅ¡tem i s tim dramskim dijelom. Dosta sam suraÄ‘ivala s kazaliÅ¡tem u Splitu, ne mogu ni izbrojiti koliko sam predstava svirala.
Koliko su Vas često pozivali da svirate na festivalima?
– Pa imam dosta festivala u biografiji; tu su Splitski, Trogirski, ove godine sam bila na Å ibenskom s Anom Opačak. Svirala sam u raznim festivalskim orkestrima. Za vrijeme cijelog fakulteta sam radila u baletnom studio barba Luke i tete ÄŒiče kao baletni korepetitor i tu sam svirala klavir.

Inače sam uvijek obožavala te balerine koje su mršave, niske i lijepe jer ja nikada nisam bila mršava i niska. Tako sam uživala barem vježbajući s njima i maštajući o velikim pozornicama.
No kaže se da se snovi ostvaruju ako u njih dovoljno vjeruješ?!
To se pokazalo istinitim jer sam zaista željela nastupiti u jednom velikom baletu, a to se i ostvarilo. Nastupila sam tako u vrlo ozbiljnom komadu predstave “Đavo u selu”, premijera je bila u drugom mjesecu ove godine, a ja sam naravno svirala harmoniku. Da, ja sam nastupila u klasičnom baletu sa svim balerinama, baletanima i orkestrom na velikoj pozornici splitskog HNK. Srce mi je veliko zbog toga.
Prije pet godina Vas je život odveo u Zagreb, u kojem pravcu ste onda nastavili svoju karijeru?
– Živim gore od 2010. godine gdje radim u struci kao pravnica i kako stvari trenutno stoje – gore ću i ostati. Razlozi su veće mogućnosti u poslu, druÅ¡tveni život, ali i glazbeni. No zanimljivo je to da kada sam živjela u Splitu onda smo izlazili vikendima u Zagrebu jer nam je to bilo straÅ¡no uzbudljivo, a sada iz Zagreba žurimo u Split vikendom. Ja u životu imam uvijek sve “po dva”: dvije Å¡kole, dva jezika, dva instrumenta, a sada i dva grada koja osjećam.
Iako svirate jednako dobro klavir i harmoniku, u glazbenim krugovima ste prepoznatljivi pretežno kao harmonikašica. Zašto je to tako?
– Ljudima sam uglavnom u mobitelu upisana kao “Danira Harmonika”. Harmoniku ja viÅ¡e preferiram, a i s tim instrumentom sam najčešće i angažirana.
Neizbježno pitanje je vezano za svadbe. Bili biste baš egzotični da tako šarmantni sa svojom harmonikom pjevate s muškim kružokom, sigurna sam da biste ostvarili dobre honorare. Jeste razmišljali o tome?
– Neću reći da ne volim taj stil, ali kada radim ja volim znati Å¡to trebam raditi, kada, kada su honorari… Takav posao je viÅ¡e za muÅ¡karce. Nisam se nikad vidjela da idem sa svojom harmonikom na svadbu i sviram “IzaÄ‘i mala”. No činjenica je ta da ljudi najčešće harmoniku vežu za pirove i to mi je prije užasno smetalo, baÅ¡ me nerviralo.
Ružno je reći da sam se sramila, ali bilo mi je neugodno odgovarati na takve upite. Meni je jedino žao što harmonika kod nas još nije prepoznata kao umjetnost jer to zaista je predivan instrument. Ja se kroz svoj rad trudim ljudima pokazati upravo to da harmonika je umjetnost i svu njenu ljepotu koju proizvodi i stvara kroz glazbu.
Je li teško mijenjati svijest ljudima o harmonici?
Svatko tko je mene slušao u mojim angažmanima bio je iznenađen. U svojim performansima imam svoje linije koje su radili stručnjaci koji se razumiju u glazbu i znaju što je harmonija. Ljudi koji čuju nisu upoznati pa ostanu ugodno iznenađeni. Ne želim tu hvaliti sebe nego ukazati na posebnost instrumenta, jer kod nas se to skroz drukčije gleda.
S obzirom na to da ste trenutno na zagrebačkoj adresi, kakve glazbene angažmane najčešće dobijete?
– ÄŒesto sam pozivana za studijsko snimanje za razne izvoÄ‘ače, no ja se s mnogima od njih ni ne vidim. Ne znam je li Igor Cukrov zna da sam ja njemu nedavno odsvirala harmoniku za njegovu pjesmu?! S Lukom Nižetićemsam dosta radila, toliko da smo danas postali i prijatelji.
Spomenimo Vašu suradnju s Ksenijom Prohaskom, u kakvom sjećanju Vam je ostalo to iskustvo?
– S Ksenijom sam radila predstavu o Edith Piaf i to mi je bilo prekrasno, to mi je zapravo bio prvi kontakt sa samostalnim trenucima u jednoj takvoj dramskoj priči. Nailazili smo na jako dobre kritike i to nas je veselilo. Mogu slobodno reći da me ta suradnja potaknula da krenem dalje i da joÅ¡ viÅ¡e vjerujem u ono Å¡to radim. Kseniji sam beskrajno zahvalna Å¡to je prepoznala moj rad i Å¡to sam radeći s njom puno toga naučila.
U Splitu sam nastupila i na Večerima francuskih Å¡ansona. To su mi jedni od najljepÅ¡ih nastupa koje sam svirala. Jedne godine je gostovao francuski Å¡ansonijer grčkog podrijetla Georges Moustaki koji je u meÄ‘uvremenu nažalost umro, inače autor Å¡ansona poput “Milorda” i “Le Metequea, te mi dao velike pohvale Å¡to mi je izuzetno značilo.
Kad bolje razmislim, Vi biste bili baš zanimljivi za neki od ovih reality show programa. Sigurno bi narod prigrlio zgodnu i lijepu harmonikašicu jer to se ipak ne viđa svaki dan?
– Ma nisam nikada o tome razmiÅ¡ljala, volim biti po strani. Ne volim preveliku pažnju, uživam biti sa strane. Harmonika obično ispadne u prvom planu jer intrigira ljude na način koji oni nisu znali da može. Harmonika na kraju sama od sebe izaÄ‘e u prvi plan. Svi me pitaju je li pjevam, a ja kažem da pjevam za sebe, ali neka netko drugi pjeva tko se u tome vidi.
S obzirom na to da glazba spaja ljude diljem svijeta, koliko ste Vi sa svojim instrumentom imali priliku putovati?!
– ÄŒudno je gdje god doÄ‘em, čak i u inozemstvu je vrlo neobično vidjeti djevojku s harmonikom. Ako upiÅ¡ete u internet tražilicu bilo koji pojam, pokazat će Vam se malo fotografija i članaka jer toga zaista nema. To je ipak velik instrument. tropolje.info