Prvog ovog mjeseca bila je Äetvrta godiÅ¡njica smrti Zvonke BuÅ¡ića Taika. S njim je umrlo i jedno vrijeme, vrijeme romantiÄarskog shvaćanja Hrvatske i borbe za njezinu slobodu i neovisnost. Umrlo je, da tako kažem, hrvatsko dvadeseto stoljeće i otpoÄelo hrvatsko dvadeset prvo stoljeće.
Koje je, ni krivo ni dužno, postalo glavni argument naÅ¡ih naprednjaka za sve i svaÅ¡ta. Umro je, Äemu kriti, i dobar dio mene s dvadesetim stoljećem. Danas je  10. rujan, Äetrdeset prva godiÅ¡njica otmice zrakoplova kojom je Zvonko htio skrenuti pozornost svjetske javnosti na hrvatski sluÄaj. U tomu je uspio, ali je cijena bila visoka, previsoka. U zatvoru je proveo duge trideset dvije godine. Hrvatska u koju se konaÄno vratio nije bila onakva Hrvatsku kakvu je sanjao.
I nakon svih tih godina Zvonkin Äin sjaji podjednakim sjajem. ÄŒak i ako ga izdvojimo iz konteksta hrvatske borbe za slobodu i neovisnost, taj dogaÄ‘aj plijeni pozornost svojom dramatiÄnošću, maÅ¡tovitošću, uzbudljivošću. Ali i tragikom. Nesretni sluÄaj s pogibijom policajca Briana Murraya cijeli dogaÄ‘aj Äini slojevitijim i dramatiÄnijim u moralnom smislu. BuÅ¡ićev podvig u cjelini jedna je snažna ljudska drama, bogatija dogaÄ‘ajima i uzbuÄ‘enjima u kratkom vremenskom odsjeÄku negoli nekoliko prosjeÄnih života. Valjda će jednoga dana i neki hrvatski režiser prepoznati filmski potencijal ove priÄe, jednom kad filmovi snimani u Hrvatskoj postanu uistinu hrvatski. No, nekako mi se Äini da će prije nekom ameriÄkom režiseru ova priÄa zapeti za oko negoli domaćim hribarovcima.
Ipak, Taika se ne prisjećam zbog njegove uloge u borbi za Hrvatsku niti zbog politike uopće. Ne, prisjećam ga se jednostavno kao Äovjeka s kojim sam intenzivno drugovao nekoliko posljednjih godina njegova života, kao prijatelja. Fali mi. Bio je duhom mlaÄ‘i od svih ljudi s kojima sam se družio, pogotovo od danaÅ¡njih dvadeset-i-neÅ¡to-godiÅ¡njaka. Strastveno zainteresiran za svijet oko sebe, politiku, ljude, ideje… ali bezinteresno, neopterećen materijalnim, nekako djeÄaÄki, mladalaÄki, iskonski. Sjećam se jedne noći 2011., negdje iza ponoći prelazimo preko Trga on, Benjamin Tolić i ja, vodila se neka rasprava o smislu života i smislu borbe za ideale, o nekim apstrakcijama i nekim životnim realijama, proÅ¡arana tu i tamo citatima na njemaÄkom, engleskom ili latinskom… A Zvonko će u jednom trenutku smijući se gotovo djeÄaÄki veselo: ”Bendžo, gdje ćeÅ¡ priÅ¡nijeg posla od revolucije!” I obojica se stala smijati tako vedro da sam se ja, iako poneÅ¡to mlaÄ‘i od njih, osjetio starim.
MeÄ‘utim, za njega uistinu nije bilo preÅ¡nijeg posla. Vjeran ideji koja ga je iz rodne Gorice odvela u svijet od kojeg je barem na trenutak uspio napraviti veliko popriÅ¡te svoje borbe za Hrvatsku, noÅ¡en pustolovnim duhom idealizmom, on je bio jedan od onih rijetkih ljudi koji su veći od života, koji krote njegovu hirovitost i podvrgavaju je svojoj volji. Ali ni život mu nije ostajao dužan, za svaki Äin slobodne volje, za svako suprotstavljanje struji života koja nas obiÄne nosi k ušću bez velika otpora, Taik je bio surovo kažnjavan. Ali to ga nije slomilo, uÄinila jednim od onih koji se prepuÅ¡taju matici. To je na neki naÄin posvjedoÄio i svojim posljednjim Äinom. Znao mi je priÄati kako je u zatvoru eksperimentirao s gladovanjem, nije to bio samo Å¡trajk glaÄ‘u nego i vježbanje snage volje. Iako je bio strastven puÅ¡aÄ, Äesto je prekidao puÅ¡iti na odreÄ‘eno vrijeme. Ne stoga Å¡to se bojao za svoje zdravlje nego da bi pokazao samome sebi da to može. ÄŒini mi se kao da je ovisnost bilo koje vrste držao ponižavajućom, kao slabost kojoj se slobodan Äovjek mora oduprijeti.
Posljednji put sam sa Zvonkom razgovarao one noći kada se ubio. Nikada neću sebi oprostiti Å¡to nisam niÅ¡ta naslutio, prepoznao… Bio je konsterniran onim Å¡to je vidio taj dan u Udbini, ali nezadovoljstvo je bilo oÄito dublje i sezalo je do same srži njegova bića. VjeÄiti idealist, nepokolebljivi hrvatski revolucionar se umorio. I zakljuÄio da su jedina vrata kroz koja joÅ¡ vrijedi proći i vidjeti Å¡to je iza njih – vrata smrti. Tako nekako ja to pokuÅ¡avam objasniti sebi, a Å¡to je uistinu bilo, znaju samo on i Bog. Izvjesno je samo jedno: tek suprotstavljajući se sudbini, Äovjek doraste do sudbine. Sudbinu treba zaslužiti!
Danas, Äetrdeset i jednu godinu nakon slavne akcije Zvonke BuÅ¡ića, njegove supruge Julie i njihovih suboraca, koju hrvatski domoljubi drže junaÄkim podvigom za Hrvatsku, a oni Hrvatskoj neskloni teroristiÄkim Äinom, želio sam se Taika prisjetiti na jedan drugi naÄin, ne kao Äovjeka kojega odreÄ‘uje samo taj jedan Äin nego i kao blagog, umnog Äovjeka, mladalaÄkog duha unatoÄ godinama i patnjama kroz koje je proÅ¡ao. ÄŒovjeka spremnog pomoći, razumjeti, savjetovati. Malo je poznato, naime, da se Zvonko znao uživjeti u probleme ljudi oko sebe, nevezano uz politiku, mnogim ljudima je pomagao na razne naÄine, mnogima bio prijatelj i potpora. A Å¡to se njegove borbe tiÄe, mislim da je sazrelo vrijeme da u udžbenicima povijesti dobije barem jedan pasus. Hrvatsku, na žalost, u dvadeset prvom stoljeću Äekaju neke drukÄije borbe, a ja se sve nekako pribojavam: Hoće li biti za te borbe dostojnih sanjara kao Å¡to je bio Taik?
Damir Pešorda