Dalić progovorio o roditeljima, obitelji, vjeri, Božiću, ratu…

Iza Zlatka Dalićaje uspješna godina! Osim što će je pamtiti po tome što je postao izbornik hrvatske nogometne reprezentacije, koju je zajedno s nogometašima odveo na Svjetsko nogometno prvenstvo koje će se održati u Rusiju, Dalić je nedavno proslavio 25. godina braka, a i sin mu je diplomirao.

U intervjuu za Večernji list Dalić je progovorio o roditeljima, obitelji, vjeri, Božiću, ratu i mnogim drugim zanimljivostima.

O Božiću

“Ovo je za mene najljepše doba u godini, i to zato što su svi ljudi u to vrijeme puno veseliji, sretniji, obitelji se okupljaju, ljudi se vraćaju svojim domovima, cijeli grad drukčije živi. To je okupljanje na kojemu se, nakon teške godine, pokušava zaboraviti teška svakodnevica. Da smo svi takvi cijele godine, bilo bi lakše svima nama. ZaBožić ću biti s obitelji u Varaždinu, sa sinovima i suprugom. Prošle godine u ovo vrijeme bio sam u Emiratima. Tamo je drukčiji ambijent, Božić na plus 30-35 Celzijevih stupnjeva, ali nije to to. Božić u svojoj državi, e, to je nešto sasvim drugo”.

O supruzi i obitelji

“Vjenčali smo se u Varaždinu 1992. godine, okrunili dugu vezu. Ne može nogometaš uspjeti ako nema potporu obitelji, naročito supruge. Ona mora preuzeti velik dio obveza, oko djece, kuće.. Meni se dogodilo da sam otišao od kuće kad su mi djeca bila u pubertetu, i za to vrijeme supruga je bila tu za njih. Bez tog zajedništva, potpore supruge, teško se obitelji sačuvaju, izvedu na pravi put. Znate, muškarci su obično sebični, gledaju samo svoj put, ne gledaju oko sebe, i zato je prisutnost i potpora supruge neophodna”.

O roditeljima

“Roditelji Ivan i Kata u poznim su godinama, 85 i 86 godina, kada im je potrebna svaka pomoć. Postoji žal kod mene Å¡to… sam rano otiÅ¡ao iz roditeljskog doma, već s 15 godina, i nisam puno vremena proveo s njima. Sada nastojim kad god mogu otići u Livno, ali to nije dovoljno. Uvijek se jave neke druge stvari, treninzi, pripreme, utakmice… tempo života te “ubije”, najmanje vremena imaÅ¡ za ono najvažnije, pa nisam s njima koliko bih trebao biti. Majka i otac su dobro, u Livnu su brat Miran i sestra Mladenka koji se brinu o njima, ali, opet, mislim da im s moje strane treba viÅ¡e pažnje. Odmah poslije Božića idem k njima, provest ću u Livnu nekoliko dana”.

O rodnom kraju i ratu

“U Livnu sam roÄ‘en, tamo su moji korijeni, obitelj, a rat me zatekao u Mostaru, dok sam bio igrač Veleža. U veljači 1992. vratio sam se u Livno. Bio sam tamo tri mjeseca kao pripadnik HVO-a. Nisu me slali na prvu liniju bojiÅ¡nice, nego sam vozio hranu na položaje. Ta tri mjeseca nisam mogao nikamo izaći iz Livna, svi muÅ¡karci imali su vojnu obvezu. MeÄ‘utim, nakon tri mjeseca ipak su me pustili. Zapovjednik obrane Livna bio je iz Splita i pročitao je u Slobodnoj da trener Hajduka Å paco Poklepović, koji me poznavao joÅ¡ kao juniora, pita: “Gdje je onaj Dalić?” Zapovjednik me tada pitao bih li iÅ¡ao u Hajduk. Pa kako ne bih iÅ¡ao?! Dobio sam dozvolu, počeo s Hajdukom trenirati, ali nisam potpisao ugovor, nego se pojavio AnÄ‘elko Herjavec i otiÅ¡ao sam u “Varteks”.