Crni Marko

Tajna Karamarko. Još uvijek na hrvatskom političkom nebu. Tko je on (u političkom smislu)?

Za Tropolje.info piše Marko Tokić

Karamarko ministar dobri (koji na to mjesto dolazi Mesićevim vjetrom nakon ubojstva Ivane Hodak) i prije nego će u zrak odletjeti Ivo Pukanić bijaše tada navodno popularan i dobar jer se vjerovalo da je Onoga koji ga je poslao. Nakon što se povukao u sjenu. Iz nje izlazi i preuzima HDZ-e, i gle čuda, postaje najomraženiji političar (iste navodno hrvatske javnosti) i Tomislav (kojemu, na drugom, onom hrvatskom, kraju političkog spektra, do kraja ne povjerovasmo).

Isti krugovi kojima bijaše ministar dobri o njemu će javno iznositi tvrdnje da je udbaš (kao da bi to njima moglo smetati, pa to su njihovi) da bi ga ocrnili u narodu i zaustavili u upravljanju HDZ-om i državom kako je nakanio činiti. Kad ni to nije pomoglo počelo se pričati da je zatrovan ustaškom ideologijom (i u tu svrhu koristi Hasanbegovića i druge). Tako postaje prokletnik i zagovornik lustracije, osporavatelj interesa djece komunizma, ukratko: ustaša. Navodna fašizacija Hrvatske njegovo je djelo i cijela se antifa podigla na noge od Rusije do Londona. Sve se aktiviralo i pareše i drekavci i huligani pa se prijeti i revolucijom. Kad sve to nije bilo dostatno potegla se priča o konzultantici i optužilo ga se za nacionalnu veleizdaju. Zagovarao je prekid arbitraže (koju bi Hrvatska mogla izgubiti) i dogovor s Madžarima (u kojem nitko nikome ne brani obraniti hrvatske interese). Sve je to buka javnih glasila i slike koja se o njemu pokušala ostvariti. Različiti izvori i posve različite informacije? I udbaš i ustaša i kriminalac i veleizdajnik i domoljub i policijski profesionalac.

Tko je Tomislav Karamarko (u političkom smislu)?

Iznjedren iz katoličke mladeži, lutao u bespućima političke zbiljnosti: od nevjerice i optužbi za izdaju (Mesić, Manolić) do Sanaderovog i Jadrankinog ministra (od posebnog pouzdanja). Karamarko je kao predsjednik HDZ-a, čak i iznutra, optuživan za sve i svašta: Sanaderove (i Jacine) zastupnike u saboru, za filofašističke ministre u vladi (Hasanbegović, Šustar, Kovač…), crne radnje i sumnjive poslove.

Iz kuće hrvatske i katoličke (Karamarkovih) i mjesta domoljubna (Kruševa) do lutanja u velegradu, od seoskog dječaka do Crnog Marka. I kamo je vodio hrvatski politički brod? Možda ćemo znati tek prema političkom pravcu u kojem će usmjeriti brod njegov politički nasljednik.

Kamo će HDZ-e nakon njega? Možda nam to ponudi nekakav odgovor?

Koji je stvarni razlog njegove smjene: suradnja s Rusima, obrana kapitala djece komunizma i rad na obnovi Jugoslavije ili nešto posve drugo?!

Da su mu dali da stvarno bude podpredsjednik vlade za domovinsku sigurnost bi li razotkrio crtače svastike (kukasta križa) na Poljudu? Ne možemo znati, ali znamo da oni koji su mu uskratili tu mogućnost (i Petrov i Predsjednica i Orešković s lozančićima, markićima i orepićima) to nisu učinili. Šta  si se dovezo više te svastike ne bi da je stvarno dokaz ne znam čega. A u njoj je tajna i fašizacije i tko se bori i zašto se bori i čega se boji. Zašto je potrebno ocrnjivati Hrvatsku? I daju li se zaustaviti neki procesi? O čemu pričaju udbaši u Münchenu? Tko su zlatni sinovi još zlatinijih otaca? I što se ne smije dirati?

I tko skriva arhivu da se ne otkrije istina o jednom zlu, za koje se nadamo da se ne će i ne može vratiti (unatoč pokradenim novcima, unatoč zlosilju kojega su provodili na kraju rata i svih godina zlosretne i besmislene tvorevine kojoj su tepali Jugoslavija: od Bleiburga kad su ubijali da bi Jugoslavija mogla živjeti do Domovinskog rata da bi opstala makar i kao krnja ili čak kako bi se uspostavila zapadna granica Virovitica Karlovac Karlobag samo da ne bude Hrvatska, pa čak i očišćena od svih osim njih koji bi i to mogli prihvatiti prije nego Hrvatsku).

Tko je Tomislav Karamarko (u političkom smislu), možda nam se ponudi odgovor u vremenima koja dolaze. No nešto se već sada može reći.

Ovih je dana HDZ-e kao toliko puta do sada pokazao jedinstven refleks za izbor dragoga vođe. Kao što nisam volio kult ličnosti ni ovaj mi se kult sličnosti nimalo ne dopada. Nije se ni ukazala mogućnost demokratskih izbora budućeg predsjednika, a već su se sa terena počeli javljati ogranci i ogrančići da se ne daj Bože ne bi netko umislio kako bi mogao biti izabran itko do njega za kojeg je rečeno da mora biti izabran. Tko je rekao? Ne zna se. Ali je rečeno. Ili on, ili (šta?)!? I kao što je nekad Omladina Visa osuđivala ovo i ono, iznosila mišljenja i stavove koga treba ili ne treba uhititi ili izabrati i sad se istim refleksom sa svih strana Lijepe Naše odazvaše i kazaše: Nema nama do Vinke (nosi plave rebatinke…)…

I tako se ukazao mlad i naočit, skoro ko Ivo. JoÅ¡ kao da čujem Jadranku: – Kud Ivo tud i ja – a potom ga bez milosti uputi u Remetinec, a ona na fejsu (ili kako to već zovu) u politički centar joÅ¡ malo pa Kumrovec i ideoloÅ¡ka Å¡kola i tako draga sjećanja. Znam da Jadranka ne vjeruje, ali i ja sam bio mlad, ali ne u Kumrovcu najbliže bijah u Bedekovčini, Mariji Bistrici i Donjoj Stubici: Å¡eta da se nismo sreli, ali, znam, bilo je to teÅ¡ko tih godina, ona na partijski sastanak, a ja u crkvu i na vjeronauk: nju su učili poÅ¡tenju, a mene vječnim istinama. Zato se, vjerojatno, ja i nisam klanjao dragom Ivi (iako ga sad, sigurno je, viÅ¡e poÅ¡tujem nego Jadranka), jer su me učili da se čovjeka poÅ¡tuje (njegova djela osuÄ‘uju ili hvale), a Bogu klanja. No da se vratim s Jadranke (kao usputnog motiva) na temu o novom dragom i joÅ¡ ne ustoličenom voÄ‘i.

Ovih je dana nesuđeni ministar i ratni general Damir Krstičević dao intervju u kojem je objašnjavao zašto je on za Plenkovića. I nije me to toliko interesiralo da me nije malčice rasvijetlilo oko Karamarka koji je tajna i zagonetka (a to su mi omiljene teme, što je istina i kako naći rješenje). Naime kako Damir za Plemkija veli: „Osoba je snažnog osobnog integriteta (a kako ne podržati takvog, dodajem zlobno, ne mogu bez komentara…) koja može zastupati interese većine građana i zadržati njihovo povjerenje. Siguran sam da će i kao predsjednik stranke biti osoba koja zna saslušati prijedloge za promjenu i poboljšanje. Upravo na tom gradimo i našu kampanju, predlažemo nužne i konkretne promjene i poboljšanja na korist našem narodu. Vjerujem da će stranka pod njegovim vodstvom biti ujedinjena, da ćemo se natjecati idejama, rješenjima, inovacijama, a ne povijesnom ulogom naših roditelja i djedova.“

I sve je to u uvodu lijepo i krasno i kako da čovjek ne bude u suglasju, ali mi ovaj kraj zagolica. I ne da mi mira… Povijesna uloga naših roditelja i djedova, otkud ta misao u oslikavanju lika (lijep ko slika, svega mi). I tako se trgoh iz sna. Naperiše mi se sva osjetila i nastavih čitati pomnije, a general nastavlja (ničim izazvan): „Ideološkim podjelama ne ćemo ostvariti bolji život niti ćemo biti bolji ljudi. Samo ćemo produbiti stare podjele i stvoriti nove sukobe koji nikada nikome nisu donijeli dobro…“

Priča li to general o Karamarku. I je li Karamarko započeo ideološke podjele? Bješe li ono njegov usklik – Ili mi ili oni!!! Ili je netko drugi i na nekom drugom mjestu otvorio boj. A Karamarko poražen unutar vlastitih redova kako bi se bitka zaustavila. Nešto mi čudno. Prije će biti da je uslijedila lustracija onih koji nisu, a Karamarko obiteljski sigurno nije. A Plenković?

Umjesto Karamarka (sina nesretnika koji je živi dokaz da na Bleiburgu i križnim putovima i nije bilo dovoljno zločina ili makar ne onoliko koliko je trebalo, rekli bi neki) na sceni su zlatna djeca još zlatnijih očeva. Komunistički feudalci u socijalističkom raju grabe koliko im je potrebno (svakom prema potrebama) i svojoj djeci osiguravaju sretnu budućnost u mračnom kapitalizmu (tamo negdje na Zapadu, ako je ikako moguće u Londonu). Tako je rođen Goran Štrok, sin Izidora. Tako je rođen i Miša Broz i Vanja Špiljak i Tedeschi i svi odreda kapitalci novoga doba. Navodno Tuđmanovih dvjesto obitelji začeto je (i ostvareno) daleko prije borbe za osamostaljenje, demokraciju (i tržišno gospodarstvo), mnogo prije Domovinskog rata pa čak i prihvatizacije (ili kako je to Rojs definirao: ko je jamio jamio) koja je bila samo nastavak davno započetog procesa pretvaranja svačijeg u nečije (zna se čije).

Hrvatska je san i domovina (jednima), sredstvo i imovina (drugima). I sada traje bitka za očuvanje imovine. Zle prijetnje iz Münchena i mogući daljnji uhidbeni nalozi. Ne brčkaj, ostavi kanalčiće (kojima lova teče). I sad će sin Oca svih skojevaca upravljati HDZ-om. Oci nam jedoše kiselo grožđe i još nam zubi trnu, na ma kojoj strani bili. I tko ne želi da se zaboravi i tko je koga i kada lustrirao? Dok je bilo Yuge samo zato što smo vjerovali u Boga (i nadali se Hrvatskoj) bili smo društveno isključeni od bilo kakve vladavine i društvenog utjecaja (za nas su bili ostavljeni puti ili u tišinu ili u emigraciju, a ako ne ćemo ima Goli, Lepoglava, Ćelovina…). U početku demokracije uključili smo se i povjerovali da možemo sudjelovati i u odlučivanju. A onda smo zaprijetili onima koji su Hrvatsku i (ono malo hrvatskoga u BiH) doživljavali kao imovinu, pa su tražili i nalazili načina da nas odstrane.

Sve mi se čini da se i Karamarku dogodilo slično, da je obnavljao Yugu čisto sumnjam da bi ga itko osporavao, ali su zlatna djeca još zlatnijih očeva osjetila da bi im se mogao umiješati u imovinu. I prijetnja koja se bila nadvila, zaustavit će se. Kolinda koja je uklonila Brozovu bistu (da se svidi) i na tomu stala još je uredu. Karamarko i Hasanbegović koji bi otvarali arhive prijetnja su koju je valjalo ukloniti. I tu je tajna poželjnosti. A na šta će to izać, ostaje da se vidi. Imam dva lika koja bi mogla na sve ovo dati ispravan odgovor.

Jedan bi, sigurna sam, i posve opravdano ustvrdio: – Nije dobro.

Drugi će kad ovo pročita ustvrditi (znam sigurno): – Tko zna, zaÅ¡to je to dobro.

A možda su oba u pravu.