Bruna Esih u Bleiburgu: Nema te sile koja jednom narodu može oduzeti pravo na istinu

Bruna Esih – posebna izaslanica visoke pokroviteljice ovogodiÅ¡nje srediÅ¡nje komemoracije žrtvama BleiburÅ¡ke tragedije i Križnoga puta i Predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar Kitarović, održala je ove godine u Bleiburgu iznimno upečatljiv govor.

Govor prenosimo u cijelosti:

“Dragi hrvatski narode! I svi koji ljubite i vjerni ste Domovini u kojoj živite, neovisno o vaÅ¡oj vjeri i nacionalnosti. Dragi iseljenici, koji ste pritisnuti teÅ¡kim prilikama bili prisiljeni napustiti svoj dom i potražiti ga u dalekom svijetu, ali ste za njega i dalje disali i bili promicateljem istine kada za nju u Domovini nije bilo mjesta.

Ovo polje na kojemu i danas stojimo višeznačni je simbol jednoga naroda – simbol tragedije, patnje i nepravde, simbol šutnje i zabranjene povijesti.

No, danas ono, više nego ikada prije, jest i mora biti i puno više od toga – neka bude simbolom nade, bolje budućnosti koju ćemo postići isključivo svojim djelima i simbol suživota u različitosti do kojega možemo doći samo istinom. Bleiburg tako može postati i najvećim simbolom našega zajedništva.

Ukidanje saborskog pokroviteljstva nad ovom komemoracijom 2012. godine odvelo nas je daleko od toga, podcjenjujući u svom ideološkom sljepilu upravo ključni čimbenik prepoznat kroz cjelokupnu ljudsku povijest kao glavni pokretač jednoga naroda – uskraćivanje njegovih osnovnih ljudskih i civilizacijskih prava. Takvo pravo, možda više od bilo kojeg drugoga, jest pokloniti se svojim mrtvima

Nema te sile koja jednom narodu može oduzeti takvo njegovo pravo, a koja bi bila jača od snage njegova zajedništva u nastojanju da to svoje pravo vrati.

Baš zato smo i danas ovdje, okupljeni u broju kao nikada do sada u povijesti bleiburških komemoracija, broju koji nadahnjuje i potvrđuje – jači smo od zla koje je u proljeće 1945. s ovoga mjesta na Križne putove i u sigurnu smrt poslalo razoružane vojnike i civile unatoč njihovoj vjeri u humanizam i međunarodne konvencije. Jači smo od zla koje ih je potom izmučene, i mrtve i žive, bacalo u protutenkovske rovove i rudarska okna i sakrilo im kosti. Posebno moramo biti jači od zla koje od onda do danas pronalazi opravdanja za takav zločin, žrtve bez ikada provedenog suda proglašava krivcima i falsificira povijest.

Vjekovna težnja hrvatskog naroda na vlastitu samostalnu državu zloupotrebljena je putem totalitalitarnih ideja i sustava za vrijeme i nakon II. svjetskog rata, a posljednji takav pokušaj rezultirao je nedavnom agresijom na tek ostvarenu težnju za državom. Domovinski rat primjer je hrvatskog zajedništva i primjer kako se ostvaruje bilo koji drugi zajednički cilj.

Sadašnji cilj bolja je i pravednija Hrvatska, bez tereta povijesti s kojom se nikad nismo suočili na pravi način.

Manipulacija žrtvama grijeh je počinjen s namjerom i kao takav zaslužuje našu najveću moralnu i svaku drugu osudu, jer počinjen je u istom totalitarnom duhu kao i u vrijeme provođenja masovnih likvidacija.

Jesmo li kao država osudili svaki oblik totalitarizma, baš kao što je to učinio i čitav civilizirani svijet i Europa koje smo dio? Osudili smo – deklarativno. No osuda to nije dok se ne provede i ona sadržajna, uklanjanjem svih ideoloških obrazaca ponašanja. Demokratsko društvo ima se pravo takvim zvati tek kada svaki njegov dionik bude u stanju prihvatiti povijesne činjenice, pa čak i onda kada mu ne idu u prilog.

Svi mi, i kao narod i kao pojedinci, imamo ljudske i civilizacijske slobode i pravo na vlastita mišljenja, memorije i svjetonazore. Bit istinske demokracije i tolerantnog, pravednog društva upravo i čini ta naša različitost. Međutim, koliko god različiti bili moramo biti spremni prihvatiti – povijesna istina samo je jedna. I svi je jednako zaslužujemo.

Međutim, u njenom traženju jedno je bitno – ne smijemo upirati prstom u žrtve, ma tko one bile. One nam danas, na žalost, ne mogu ništa reći, osim što svojim brojnim rasutim kostima svjedoče o razmjerima zla.

Jedini opravdani način dolaska do istine jest stručan i znanstven pristup, i kao takav temeljen isključivo na neprijepornim činjenicama i stvarnim pokazateljima, a takav pristup mora biti iniciran i podržan institucionalno i materijalno, uvijek imajući u vidu i posljedice pogrešnog pristupa statusu žrtve kao takve ili potpun izostanak bilo kakvog bavljenja njome od uspostave hrvatske državnosti do danas. Takvi propusti uzrokuju status quo hrvatskoga društva i okretanje u krugu vlastitih slabosti temeljenih još uvijek na isforsiranim ideološkim podjelama.

Može li na takvim nezdravim temeljima biti ikakvog nacionalnog konsenzusa koji je jedino jamstvo uređene i prosperitetne države?

Stoga, gdje god postoje jasne i nedvojbene činjenice da je počinjen zločin nad civilima, ranjenicima, razoružanim vojnicima ili bilo kojoj drugoj ratnoj ili poratnoj žrtvi, komemoracije se trebaju održavati na najvišoj nacionalnoj razini. Samo ona država i ona vlast koja će imati dovoljnu političku hrabrost, mudrost i iskren osjećaj pijeteta, u stanju je to i provesti.

Iznimno je važno, također, da taj dugotrajni proces suočavanja s istinom pokreće državnička mudrost. U tom, kao i u svakom drugom procesu, važan je cilj, a do njega gotovo nikada ne vodi lakši put. On katkad mora biti usmjeravan čak i onim odlukama i potezima koji nam se u određenom trenutku, pa i danas ovdje, mogu učiniti nerazumljivima, razočaravajućima, čak nas i rastužiti. Ta naša očekivanja čine nas ljudima.

Zato i mi ne izgubimo iz vida isti krajnji cilj, jer proces približavanja njemu već je započeo, usporedno s mobilizacijom hrvatskih državotvornih snaga i ispravljanjem joÅ¡ jedne povijesne nepravde počinjene sjećanju na žrtve ukidanjem pokroviteljstva nad komemoracijom BleiburÅ¡kim žrtvama i žrtvama Križnoga puta. Mi ovdje znamo tko je pokrenuo taj proces i ispravio spomenutu nepravdu. Znamo da je danas u duhu i u mislima s nama i s naÅ¡im mrtvima.”, kazala je Bruna Esih u govoru na komemoraciji u Bleiburgu, 16. svibnja 2015. godine.

M.M.

Foto: Nada Aslanovski