|
MOJA OBALA
Ponekad se zaustavim
u svome miru,
na obali čekanja, pa
s nadama sjedim,
u društvu i
svojim željama,
što nekad puki snovi
na javi ostaju…
A onda shvatim
da mnogi već
dišu u meni,
da svoje blagoslove
već odavno
živim
Dragocjeni trenuci
samoće tada
poput kristala
zabljesnu,
progovore u meni:
,, Živim !”
Svjesna postanem
koliko trebam
životu da se divim
autor: Branka Subašić
|
|