Hrvatski branitelji još uvijek su najjača i najorganiziranija patriotska grupacija u hrvatskom društvu jer nominalno hrvatske stranke baš i ne resi neko domoljublje. No, društvena snaga i važnost branitelja nije ni sjena one nekadašnje. Politika i osobne taštine uspjeli su ih rascjepkati na brojne udruge i udrugice, protok vremena, gospodarska situacija u zemlji i stalno medijsko ocrnjivanje uvelike su skinuli pozlatu s njihove žrtve za domovinu.

Damir Pešorda: Braniteljski Nokturno

Dosta je u tom smislu učinilo i hrvatsko pravosuđe, budno i hitro u procesuiranju stvarnih i iskonstruiranih hrvatskih zločina, a nezainteresirano i lijeno u progonu agresorskih zločina. Danas, pod kraj drugog desetljeća dvadeset prvog stoljeća branitelji, kao uostalom i svi oni koji su glavninu svojih života odživjeli u dvadesetom stoljeću, polako odlaze s političke scene.

Najavljeni prosvjed 13. listopada u Vukovaru već do sada je otkrio neke stvari o braniteljima. Prvo, da su oni još uvijek najpotentnija skupina koja je spremna angažirati se za hrvatske interese. U ovom slučaju, to je procesuiranje zločina počinjenih nad Hrvatima za vrijeme srpske agresije na Hrvatsku. Drugo, da braniteljske udruge nisu jedinstvene, kao i to da postoji vidan raskorak između vodstva udruga i članstva. To posebno vrijedi za HVIDR-u na čelu koje je provjereni pouzdanik svih šefova HDZ-a dosada – Josip Đakić. Treće, da se u javnom prostoru već etablirala nevelika, ali medijski iznimno dobro praćena, skupina braniteljska oporba svemu onome što branitelji u hrvatskom društvu u pozitivnom smislu simboliziraju. U toj skupini osobito se istču Predrag Matić Fred i Ante Kotromanović. ”Branitelje” tipa Zoran Ercega ovdje neću uzimati u obzir.

U intervju za Večernji list od 1. listopada Ptredrag Matić Fred o prosvjedu u Vukovaru i braniteljima kaže: ”Potpuno isti rukopis imali smo prije četiri godine kada su se isto koristile najniže strasti iz nestrpljenja da se legalnim putem dođe do demokratskih izbora za što su se branitelji borili… Ja stalno govorim da 40-ak ljudi maltretira Hrvatsku non-stop. Pogledajte sliku Franje Tuđmana iz 90-ih godina s predsjednicima tih tzv. braniteljskih udruga pa pogledajte Plenkovićevu sliku s tim predsjednicima udruga. Razlika je samo u Tuđmanu i Plenkoviću. To su isti ljudi i oni su taj rat doživjeli kao vrhunac. Moja skromna glava to je analizirala, to su ljudi kojima je Domovinski rat vrhunac karijere i bez tog drobljenja o ratu, Srbima, oni ne postoje i zato oni jednostavno diraju rane.” Zanimljivo razmišljanje, međutim Fredova ”skromna glava” ne vidi sebe u toj priči. Kao da bi ikoga živoga zanimalo što ima reći Predrag Matić da, stjecajem okolnosti, devedeset prve kraće vrijeme nije bio branitelj i potom zarobljenik u srbijanskim logorima! Na tomu počiva cijela njegova karijera.

Bivši ministar obrane Ante Kotromanović kao da se nadovezuje na svog partijskog kolegu Matića: ””Gomila probisvijeta, jebivjetara postali su i postat će branitelji iako nikada nisu boravili na terenu, a niti su bili u nekoj borbenoj postrojbi. Jad i bijeda, frustracija …banda jedna. Da bi 1991., 1992. dobili šugavu vojničku plaću od 3 ili 4 tisuće dinara morali smo barem pola mjeseca provesti u tzv. SAO Krajini i ubiti ili biti ubijeni izvodeći akcije, kao i mnogi istinski ratnici od Vukovara do Dubrovnika. Koja sam ja budala bio? Mogao sam malo švercati, malo dezertirati, a onda naći dva svjedoka i lijepo danas postati branitelj”. Opet zanimljivo razmišljanje, ali promotri li se objektivno Kotromanovićev streloviti uspon od trogodišnje srednje kožarske do diplome FPZg-a i ministarske fotelje – neminovan je zaključak da to bez one ”šugave vojničke plaće” iz devedesetih ne bi išlo. I u Matićevu i u Kotromanovićevu slučaju presudnu ulogu za blistave karijere i druge beneficije imalo je sudjelovanje u ratu. I neka im svega toga, samo oni su posljednji koji bi se smjeli buniti protiv braniteljskih ”privilegija”. A osobito nemaju pravo na izjave tipa: ” U ovoj državi treba sve rasturiti i početi graditi od početka” – kakva se omakla Kotromanoviću. Nekako mi se čini da njegov doprinos stvaranju Hrvatske ipak nije bio toliki da bi je imao pravo ”rasturati”. Štoviše, čini se da je za svoj doprinos i te kako dobro nagrađen, pa ako mu je do rasturanja, neka rastura ono što mu je ćaćino i ono što je od darežljive države dobio, a ne državu samu.

Naoko nevezana uz ove braniteljske teme objavljena je ovih dana vijest da je ”odbačena optužnica protiv Luke Modrića zbog lažnog iskaza.” U Večernjem listu pišu: ”Optužnica je odbačena kao preuranjena, što je nešto o čemu se u pravosudnim kuloarima nagađalo dulje vrijeme.” Hm, sada su tek otkrili da je preuranjena, kako da im to nije bilo jasno kada je podizana!? Tko prati hrvatsku politiku, jasno mu je da se u Hrvatskoj optužbe ponekada podižu prema nekom rezonu koji nema baš previše veze s pravom. Podizanje preuranjene optužnice protiv Modrića tempirano je u pravo vrijeme ako se ima u vidu njezina svrha. Trebala je valjda poslužiti unošenju nemira u hrvatsku nogometnu vrstu pred Svjetsko nogometno prvenstvo u Rusiji. Sada se optužnica povlači jer nije zgodno suditi najboljem nogometašu svijeta zbog banalne stvari. No, ne treba sumnjati da će optužba po potrebi opet biti reaktivirana. Ono što je zapravo zastrašujuće jest to da su snage koje žele napakostiti Hrvatskoj u toj istoj Hrvatskoj toliko moćne da mogu diktirati tajming podizanja i povlačenja optužnica. A, bojim se, i njihov ishod.

Zato je najavljeni prosvjed protiv nerada i krivog rada policije i pravosuđa u Vukovaru svojevrstan dokaz da su upravo branitelji još uvijek ona društvena skupina koja najbolje detektira nacionalne probleme i nacionalne interese. U predvečerje svoje društvene moći oni, čini se, kreću u još jednu bitku za Hrvatsku. Ljepši je i čovjeka dostojniji njihov nokturno nego zora gomile apatičnih i za javno nezainteresiranih sebičnjaka. Kakvi, na žalost, svi mi pomalo postajemo.

Damir Pešorda