BiH
Božo Ljubić: BiH prijeti ciprizacija zemlje bez izmjene Izbornog zakona
Predsjednik Glavnog vijeća HNS-a BiH Božo Ljubić ocijenio je u pismu dužnosnicima SAD-a i EU da je kulminacija krize u BiH rezultat sukoba srpskog separatizma i bošnjačkog unitarizma što prijeti ciprizacijom zemlje, a stabilizaciju prilika vidi u izmjeni Izbornoga zakona i očuvanju konstitutivnih naroda.
Ljubić je pismo uputio američkom državnom tajniku Antonyu Blinkenu, potpredsjedniku Europske komisije i visokom predstavniku za vanjsku i sigurnosnu politiku Josephu Borellu, posebnim izaslanicima SAD-a za zapadni Balkan i ustavnu reformu Gabrielu Escobaru i Matthewu Palmeru, direktorici za Europu i Aziju u Službi za vanjske poslove EU-a Angelini Eichhorst, visokom predstavniku u BiH Christianu Schmidtu, voditelju misije EU u BiH Johannu Sattleru, američkom veleposlaniku u BiH Ericu Gordonu Nelsonu i nizu drugih dužnosnika.
Opsežno pismo koje predstavlja temeljitu analizu stanja s prijedlogom kako izaći iz dugoročne krize, donosimo u nastavku:
Poštovani/a,
Najdublja politička i institucionalna kriza od potpisivanja DMS-a
U okolnostima kada se Bosna i Hercegovina suočava s „najvećom egzistencijalnom prijetnjom od kraja rata“ (kako je Visoki predstavnik naveo u svom Izviješću Vijeću sigurnosti UN); kada separatisti iz entiteta RS prijete osamostaljenjem jednog dijela BiH (M. Dodik i srpska mainstream politika iz RS-a), a „probosanski“ unitaristi kao odgovor na tu mogućnost prijete ratom i kao „vjerodostojne argumente“ navode “stotinjak tenkova“ i mogućnost naoružavanja „100 do 200 tisuća vojnika“ (B. Izetbegović, Intervju za HAYAT TV); a u svrhu izlaska iz postojeće krize, neophodno je razumjeti zbog čega je BiH i 26 godina nakon rata i potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma (DMS) još uvijek „podijeljeno društvo i nestabilna država“ te što bi trebalo učiniti da postane stabilnija i funkcionalnija.
Strategije, ciljevi i narativi u svezi krize u BiH
Iz perspektive koja dominira u sarajevocentričnoj domaćoj i međunarodnoj javnosti, situacija u BiH izgleda vrlo jednostavno. U entitetu RS su na vlasti srpski nacionalisti i separatisti predvođeni SNSD-om i Miloradom Dodikom koji blokiraju rad BiH institucija te poduzimaju pravne i političke poteze usmjerene prema podjeli BiH, odnosno osamostaljenju RS-a. U tom procesu ih podržavaju Srbija, Rusija i Kina koje preko RS-a žele ostvarivati svoje strateške interese na Zapadnom Balkanu. Njima asistiraju „hrvatski nacionalisti“ koji pod krinkom zalaganja za legitimno političko predstavljanje rade na uspostavi „trećeg entiteta“.
Dodikovoj i SNSD-ovoj politici koja vodi ka blokadi države i osamostaljenju RS se suprotstavljaju takozvane „probosanske“ snage koje žele cjelovitu i jedinstvenu BiH. O sancta simplicitas. Ako se stvari promatraju na taj način, onda je i rješenje prilično jednostavno. Političkim pritiscima i sankcijama slabiti i rušiti M. Dodika i SNSD, a istovremeno podržavati opoziciju u RS-u te jačati „probosanske“ snage koje teže očuvanju države te EU i NATO integracijama. Na žalost, politička situacija u BiH mnogo je složenija i zahtjeva da se u obzir uzmu i razni drugi politički parametri i konteksti. Između ostalog i činjenica da u BiH postoji i „treća strana“.
Pored RS-a i „probosanskog bloka“ postoje i Hrvati, odnosno, stranke okupljene oko Hrvatskog narodnog sabora BiH (HNS BiH). Kao jedan od tri konstitutivna naroda, sukladno Daytonskom mirovnom sporazumu (DMS-u) i Ustavu BiH, Hrvati bi trebali biti institucionalno i politički jednakopravni s Bošnjacima i Srbima, ali, na žalost, Hrvati ne samo da nisu ravnopravni s Bošnjacima i Srbima nego je izravno ugrožena i sama konstitutivnost Hrvata u BiH.
Najveću odgovornost za takvo stanje, ako izuzmemo ratna stradanja, opstrukcije povratka i asimetrična rješenja u Ustavu, snose stranke i politički akteri iz takozvanog „probosanskog bloka“ koji su koristili i zloupotrijebili intervencije međunarodnih predstavnika u Izborni zakon i ustave entiteta.. Sam naziv „probosanski blok“, kao i njegov sastav, (koji uključuje kako nominalno nacionalne tako i tzv. građanske stranke sa sjedištem u Sarajevu: SDA, DF, SDP, NS, NiP, SBB) mnogo toga govori ne samo o tom bloku nego i o ukupnim političkim odnosima u BiH. Naime, „probosanski blok“ izraz je bošnjačke izborne volje. Od ukupnog broja glasova koje stranke „probosanskog bloka“ dobiju na izborima manje od 1% glasova dolazi od građana BiH koji su se na službeno važećem popisu stanovništva izjasnili kao Hrvati ili Srbi.
Stoga se s punim pravom može reći da je „probosanski blok“ zapravo probošnjački blok. Pri tome, treba imati u vidu kako su Bošnjaci samo jedan od tri konstitutivna naroda koje spominje DMS i Ustav BiH. Izvor mnogih političkih problema u BiH nalazi se u činjenici da probošnjački politički blok“smatra da su samo oni „pro“ BiH a da su stranke iz RS-a i HNS BiH „contra“ BiH. Zato su se i nazvali „pro-bosanski“, a ne kako bi trebali: „pro-bošnjački“ politički blok. Strateška agenda „probosanskog bloka“ je takozvana građanska, odnosno, unitarizirana i centralizirana država zasnovana na izbornom načelu „jedan čovjek – jedan glas“. Smisao te agende vrlo je jednostavan.
Ukoliko se usvoji izborno načelo „jedan čovjek – jedan glas“ onda „probosanski blok“ načelno može imati 100% vlasti u BiH jer već sada bošnjačka izborna volja čini 50,1% biračkog tijela BiH. Ovdje je nužno spomenuti kako je DMS i napravljen takav kakav jest, među ostalim i zato kako bi osigurao da Srbi i Hrvati participiraju u vlasti, odnosno, kako se ne bi moglo dogoditi da Bošnjaci zbog svoje demografske nadmoći, sada ili u budućnosti, isključe preostala dva naroda iz vlasti. Sudjelovanje Hrvata i Srba u vlasti omogućeno je i zajamčeno specifičnim konsocijacijskim i federalističkim aranžmanima ugrađenim u DMS i Ustav BiH. U svrhu realizacije svoje političke agende, „probosanski“ blok djeluje u dva smjera.
Prvi je slabljenje pozicije i moći entiteta RS, a drugi smjer je negiranje i slabljenje hrvatske konstitutivnosti u entitetu FBiH i na razini države. U okviru tog procesa neke članice „probosanskog“ bloka su tri puta do sada izbornim inženjeringom uzurpirali mjesto Hrvatskog člana tročlanog Predsjedništva BiH (slučaj Željko Komšić) te dva puta preuzele kompletnu izvršnu vlast u FBiH (Predsjednik i dva dopredsjednika FBiH te Vlada FBiH).
Oba puta, legitimni hrvatski predstavnici u izvršnoj vlasti FBiH bili su izbačeni uz pomoć i izravan utjecaj predstavnika takozvane međunarodne zajednice (MZ) u BiH – 2000. godine uz pomoć R. Berrya tadašnjeg voditelja misije OESS-a u BiH, a 2011. godine uz pomoć V. Inzka tadašnjeg Visokog predstavnika u BiH. Pri tom su R. Berry i V. Inzko ne samo kršili DMS i temeljna načela Ustava BiH, nego je V. Inzko prekršio i matematičke zakone tvrdeći da je pet jedna trećina od 17 (takozvani Inzkov poučak). Ustavno-pravnu pripremu „Inzkovom poučku“ napravili su Visoki predstavnici W. Petritsch i P. Ashdawn nametanjem amandmana na Ustav FBiH.
Od 108 amandmana na Ustav FBiH, samo 39 njih odobrio je Parlament FBiH, a čak 69 amandmana (64%) nametnuli su Visoki predstavnici W. Petritsch i P. Ashdawn u razdoblju od 2002. do 2004. godine.
Posljedice „jačanja države, intervencijama na Ustav i Izborni zakon
Spomenute odluke i politike, određenih predstavnika međunarodne zajednice i OHR-a nastojalo su legitimirati pričom o jačanju i boljem funkcioniranju države te većem stupnju integracije društva. Do čega nas je doveo takav pristup i takve politike vidljivo je, između ostalog, u činjenicama da RS zahtjeva vraćanje nadležnosti koje su imali u okviru izvornog DMS-a te prijeti osamostaljenjem i odcjepljenjem od BiH, „probosanski“ blok prijeti ratom i spominje vojnu industriju te broj tenkova i vojnika, a HNS BiH najavljuje bojkot Općih izbora 2022. godine. Očito je kako to nisu pokazatelji stabilne i funkcionalne države te integriranog društva.
Posljedica agende „jačanja države“ je da se ona u praksi pretvorila u jačanje unitarističke „probosanske/probošnjačke“ političke agende koja je državu i njene institucije sve više počela doživljavati kao sredstvo za ostvarenje svojih partikularnih političkih interesa i ciljeva. Time je narušen balans institucionalne i političke moći između tri konstitutivna naroda koji je filigranskom preciznošću bio uspostavljen kroz temeljna načela i modele DMS-a. To je dodatno ohrabrilo „probosanski/probošnjački“ politički blok da sebe smatra jedinom državotvornom („pro-bosanskom“) politikom te da u strankama iz RS-a i Hrvatskog narodnog sabora Bi H (HNS BiH) vidi neprijatelje i rušitelje BiH.
To im je dalo i osjećaj političke i moralne superiornosti te ih potaknulo da budu sve ekstremniji u svojim političkim zahtjevima i potezima, odnosno, potaknulo ih da se ne obaziru na legitimne hrvatske i srpske političke zahtjeve i interese. Na pokušaje „prisvajanja države“ od strane aktera „probosanske/probošnjačke“ političke agende, hrvatska i srpska politika, svaka iz svojih specifičnih razloga i interesa, reagirale su svaka na svoj način. Sukladno DMS-u i Ustavu BiH, „jačanje države“ je legitimna i poželjna politička agenda jedino ako se ti procesi odvijaju u duhu DMS-a, odnosno u okvirima temeljnog načela Ustava BiH, načela konstitutivnosti i međusobne institucionalne i političke ravnopravnosti tri konstitutivna naroda: Bošnjaka, Hrvata i Srba. Svako narušavanje „balansa institucionalne i političke moći“ između konstitutivnih naroda koje je uspostavljeno DMS-om vodi BiH u sve dublje podjele i sve veću nestabilnost.
Umjesto da politike budu vođene racionalnim i legitimnim ciljevima, u uvjetima narušenog balansa moći, politike sva tri konstitutivna naroda u velikoj mjeri određuju i usmjeravaju strahovi: srpski strah da će RS biti oslabljena i u konačnici ukinuta; bošnjački strah da će država BiH doživjeti disoluciju a oni ostati podijeljeni i zarobljeni unutar dvije teritorijalne enklave; hrvatski strah da će izgubiti konstitutivnost i biti svedeni na razinu nacionalne manjine. Cilj je doći do takvih rješenja koja će dovesti do toga da politike sva tri naroda, umjesto strahova, usmjerava zajednički interes, a to je funkcionalna i prosperitetna država koja će biti u funkciji ostvarenja i afirmacije legitimnih interesa sva tri konstitutivna naroda.
Nekonzistentna operacionalizacija i provedba temeljnih načela Daytona dovela je do toga da su i danas još aktualne određene političke paradigme kojih smo bili svjedoci u tijeku raspada Jugoslavije i u procesu osamostaljenja Bosne i Hercegovine. Kod Bošnjaka i Srba javljaju se i ambicije da ostvare maksimalističke ciljeve: pretvaranje BiH u unitariziranu i centraliziranu državu u kojoj će Bošnjaci biti „temeljni narod“ (bošnjački unitarizam); odcjepljenje RS-a i njeno pretvaranje u neovisnu državu ili pak pripojenje Republici Srbiji (srpski separatizam). I unitarizam i separatizam, pri tome, imaju dvije faze u procesu postizanja svojih ciljeva.
Prva faza bošnjačkog unitarizma je dekonstituiranje Hrvata i pretvaranje FBiH u bošnjački entitet, a druga ukidanje RS-a i pretvaranje BiH u unitariziranu i centraliziranu državu.
Prva faza srpskoga separatizma je jačanje RS-a i svođenje BiH na konfederaciju dva entiteta, a druga osamostaljenje i odcjepljenje RS-a. Ukoliko se ne pronađe „srednje rješenje“, međusobno sukobljavanje unitarističkih i separatističkih narativa i politika moglo bi dovesti do „ciprizacije“, a u izrazito nepovoljnim geopolitičkim okolnostima i do „sirizacije“ Bosne i Hercegovine. Jedino hrvatska politika u BiH nema resurse niti potencijal za dominaciju, kako na razini postojećih entiteta i države, tako i na razini međusobnih odnosa konstitutivnih naroda.
U takvoj konstelaciji snaga i odnosa, hrvatska politika primarno se zalaže za „srednji put“, za federalistička i konsocijacijska načela i modele uređenja države, odnosno za dosljedno poštivanje i provođenja duha DMS-a i temeljnih načela Ustava BiH, načela konstitutivnosti i međusobne institucionalne i političke ravnopravnosti Bošnjaka, Hrvata i Srba. Rekao bih da se hrvatska politika zalaže za jedini mogući model opstojnosti i cjelovitosti Bosne i Hercegovine.
Čija je BiH ili kako do funkcionalne Bosne i Hercegovine?
Nakon načelnih razmatranja iz prvog dijela ovoga pisma, dopustite mi da u drugom budem malo osobniji i konkretniji. Ocjene, stavove i prijedloge koje iznosim u ovom obraćanju, zastupam kao netko tko Bosnu i Hercegovinu smatra svojom domovinom i tko je u svom ukupnom dosadašnjem društvenom i političkom djelovanju činio sve što je mogao da ova država bude prihvatljiva svim njenim konstitutivnim narodima, kao i svim građanima koji nisu pripadnici konstitutivnih naroda.
Moje iskustvo Bosne i Hercegovine je višedimenzionalno. Rođenjem sam Hrvat iz većinski hrvatske zapadne Hercegovine, a najveći dio moje profesionalne karijere vezan je za većinski bošnjačko Sarajevo. Prvu godinu rata u BiH proveo sam u opkoljenom Sarajevu kao ratni kirurg, šef Ortopedske klinike, tada najveće Ratne bolnice u BiH.
Drugu godinu rata kao ratni kirurg u Ratnoj bolnici HVO-a u Mostaru. Treću i četvrtu godinu rata, od kasnog proljeća 1994. godine pa sve do Daytona, kao član Vlade Republike/Federacije BiH, odnosno ministar zdravstva. Istu dužnost sam nastavio obnašati i u vladama FBiH sve do 2001. godine. Obnašao sam različite visoke političke dužnosti te bio akter i svjedok mnogih razgovora i pregovora o budućnosti BiH.
Institucionalnu političku karijeru u BiH sam završio kao predsjedatelj Zastupničkog doma Parlamentarne skupštine BiH. Ta pozicija mi je omogućila da podnesem ustavnu tužbu Ustavnom sudu B i H na neustavnost Izbornog zakona u dijelu koji se odnosi na izbor delegata/izaslanika u Dom naroda BiH argumentirajući da taj Zakon diskriminira pripadnike hrvatskog naroda, (kao i srpskog naroda i Ostalih) u izboru legitimnih političkih predstavnika u Dom naroda FBiH.
Kao što je poznato Ustavni sud je prihvatio moju apelaciju u prosincu 2016. (Odluka U-23/14, tzv. Predmet Ljubić). Bez želje da budem pretenciozan, moje političko iskustvo, pa usudim se reći i politički instinkt, daju mi za pravo reći da Bosna i Hercegovina, kao „podijeljeno društvo i nestabilna država“, može biti stabilna i funkcionalna jedino kao višenacionalna federacija uređena na načelima i modelima konsocijacijske/konsezualne demokracije, po uzoru na Belgiju, Švicarsku, Kanadu, itd. Zapravo Bosna i Hercegovina je na tim načelima uspostavljena Rezolucijom ZAVNOBiH-a 25. studenog 1943. godine (danas se ovaj datum proslavlja kao rođendan, odnosno dan državnosti Bosne i Hercegovine).
Delegati Zemaljskog Antifašističkog Vijeća Narodnog Oslobođenja Bosne i Hercegovine (ZAVNOBiH) bili su svjesni višenacionalnog karaktera, dubokih nacionalnih razlika i ciljeva koji su u prošlosti bili uzrokom tragičnih sukoba, te je u Rezoluciji ZAVNOBiH-a jasno naglašeno da BiH neće biti ni „ni srpska, ni hrvatska ni muslimanska, nego i srpska i muslimanska i hrvatska“. Konstitutivnost njenih temeljnih naroda, uspostavljena na zasjedanju ZAVNOBiH-a, potvrđena je i u DMS-u u preambuli aneksa IV – Ustava BiH gdje jasno stoji: “Bošnjaci, Hrvati i Srbi, kao konstitutivni narodi (u zajednici s ostalima), i građani Bosne i Hercegovine ovim utvrđuju Ustav Bosne i Hercegovine“.
Bosna i Hercegovina je dakle u Daytonu uspostavljena kao dvodimenzionalna federacija. U jednoj dimenziji kao teritorijalna federacija/konfederacija(?) dva entiteta, jednog srpskog a drugog bošnjačko-hrvatskog. To potvrđuju ustavne odredbe da se iz RS bira srpski a iz FBiH bošnjački i hrvatski član Predsjedništva, te da se 5 srpskih delegata u Dom naroda PS BiH bira iz RS-a, a po 5 bošnjačkih i hrvatskih delegata iz FBiH.
U drugoj dimenziji Bosna i Hercegovina je uspostavljena kao institucionalna federacija tri konstitutivna naroda, temeljem činjenice da je kroz Domove naroda, tročlano Predsjedništvo BiH i paritet u Vijeću ministara BiH, operacionalizirano temeljno načelo Ustava, načelo konstitutivnosti i međusobne institucionalne ravnopravnosti tri konstitutivna naroda (što je Ustavni sud BiH potvrdio u svoje dvije odluke: U-5/98 i U-23/14). DMS je time uspostavio neophodni „balans institucionalne i političke moći“ između tri konstitutivna naroda čije su vojske u različitom formatu i u različitim razdobljima međusobno ratovale devedesetih godina prošlog stoljeća. Usudim se izreći mišljenje kako bi za BiH, kao i njena tri konstitutivna naroda i sve građane bilo bolje da je temeljno načelo DMS-a i Ustava BiH, načelo konstitutivnosti i međusobne jednakopravnosti Bošnjaka, Hrvata i Srba dosljedno provedeno i operacionalizirano kroz tri entiteta za tri konstitutivna naroda.
Što je i zašto pošlo ukrivo?
Premda je tri konstitutivna naroda smjestio u dva entiteta, izvorni DMS pružao je dovoljno mogućnosti da Bosna i Hercegovina relativno brzo postane stabilna, funkcionalna i prosperitetna država. Kako sam bio član vlada u Bosni i Hercegovini od proljeća 1994. pa sve do početka 2001. godine, s punim kredibilitetom mogu reći da je to postwashingtonsko i postdaytonsko razdoblje bilo vrijeme mukotrpnog ali stalnog napretka u međusobnoj suradnji i povjerenju političkih predstavnika, što posebice mogu reći za odnose između Hrvata i Bošnjaka.
Možda je to bilo jedino razdoblje u poslijeratnoj povijesti BiH u kojem je na djelu bila izgradnje autohtonog povjerenja između Bošnjaka i Hrvata. Taj rast povjerenja izvirao je iz činjenice da su postojeći ustavni i institucionalni aranžmani onemogućavali nadglasavanje i obeshrabrivali majorizaciju, a samim time političke predstavnike Bošnjaka i Hrvata upućivali na suradnju i dogovor na partnerskim osnovama. Stvari su pošle krivim smjerom 2001. godine već spomenutim intervencijama OESS-a u Izborni zakon BiH (R. Berry) te poslije toga OHR-a u ustave entiteta (W. Petritsch i P. Ashdawn).
Time je proces izgradnje autohtonog povjerenja i partnerske suradnje, barem kada su u pitanju bošnjačko-hrvatski odnosi u BiH, naprasno prekinut i do danas nije obnovljen. Niti pet godina nakon završetka tragičnog međunacionalnog građanskog rata, određeni predstavnici međunarodne zajednice preko OHR-a, uz pomoć i suradnju ondašnjih „probosanskih“ unitarista, nasilnim i antidaytonskim intervencijama započeli su proces „jačanja države“ i uvođenja elemenata većinske građanske demokracije kroz političko, ustavno i institucionalno marginaliziranje, majorizaciju i dekonstituiranje Hrvata u FBiH.
Dogmatsko i ideološko insistiranje da se u jednom postkonfliktnom, duboko podijeljenom društvu promptno instalira model većinske građanske demokracije po principu „jedan čovjek – jedan glas“ proizvodi suprotan efekt. Ovdje mi se čini primjerenim podsjetiti na mišljenje bazirano na iskustvu ciparskog slučaju da alternativa konsocijaciji u postkonfliktnom podijeljenom društvu nije bila liberalna demokracija već raspad. (M. Kasapović ) Vrlo često, a posebice zadnjih mjeseci, u političkom diskursu govori se o podjeli, disoluciji, odnosno raspadu države. Ne mislim da može do toga doći, ali ne zato što će to spriječiti integrativni elementi bosanskohercegovačkog društva, jer ono se raspalo u ratu i ostalo duboko podijeljeno. Ne mislim da će to spriječiti ni „probosanske“ patriote, već jednostavno zato što je temeljem aneksa 1A/B u vojnom, te aneksa 10 u civilnom dijelu DMS-a, međunarodna zajednica postala dio unutarnjeg sistema Bosne i Hercegovine.
Zahvaljujući ovoj činjenici i ogromnoj međunarodnoj financijskoj i tehničkoj pomoći Bosni i Hercegovini, svjedočimo kakvom takvom funkcioniranju. Međutim, ne možemo se na to oslanjati beskonačno. Nije na odmet primiti na znanje ocjene uvaženih svjetskih istraživača podijeljenih postkonfliktnih društava koji smatraju da je DMS „… takozvani mirovni sporazum u stvarnosti sporazum o podjeli ovjeren izlaskom vanjskih sila“ ( Kumar) Ovu činjenicu nazočnosti međunarodne zajednice kao dijela unutarnjeg političkog sistema Bosne i Hercegovine treba iskoristiti da, dogradnjom Ustava i Izbornog zakona BiH, postignemo neophodni stupanj unutarnje stabilnosti, a to je moguće samo na temelju konsenzusa legitimnih političkih predstavnika tri naroda postignutog uz posredovanje međunarodne zajednice i uz jamstva najvažnijih susjeda Bosne i Hercegovine – Srbije i Hrvatske.
Bosna i Hercegovina, kao duboko podijeljeno postkonfliktno društvo i višenacionalna država, može biti stabilna, funkcionalna i prosperitetna država samo kao konsocijacijska demokracija, utemeljena na ravnopravnom suodlučivanju njena tri naroda o zajedničkim državnim, te na autonomnom odlučivanju o vlastitim nacionalnim interesima. Kao prvi korak u tom smjeru neophodno je usvojiti izmjene Izbornog zakona BiH koje će omogućiti jednako pravo svakom od tri konstitutivna naroda da izabere svoje legitimne političke predstavnike u institucije koje su Ustavom BiH predviđene za takvu vrstu zastupanja, te istovremeno omogućiti svim građanima da se kandidiraju na sve dužnosti neovisno o njihovoj osobnoj nacionalnoj ili bilo kojoj drugoj društvenoj (ne)pripadnosti.
Izborna reforma – odluke Ustavnog suda BiH i Europskog suda za ljudska prava (ESLJP) se ne isključuju nego nadopunjuju
Načelo legalnosti i ustavnosti, kao jedan od temelja današnjeg globalnog međunarodnog poretka, neporecivo zahtijeva subordinaciju sudova u svakoj od zemalja članica UN-a, što podrazumijeva i nužnost implementacije svih odluka najviših sudskih instanci u svakoj zemlji. Nadam se da se slažete da se to odnosi i na Odluku Ustavnog suda BiH U-23/14 od 1. prosinca 2016. godine (Službeni glasnik BiH 1/17 od 6. siječnja 2017.) Ova Odluka se kolokvijalno još naziva i kao „predmet Ljubić“ jer sam bio njen podnositelj tada kao predsjedatelj Zastupničkog doma PS BiH.
Dobro bi bilo da svi vi koji na bilo koji način osobno sudjelujete u procesu izmjena Izbornog zakona, pročitate ovu odluku Ustavnog suda jer je pisana i na engleskom jeziku, s obzirom da su u njenom donošenju sudjelovali i strani suci u Ustavnom sudu BiH. Ukoliko osobno nemate vremena upoznati se s ovom Odlukom, preporučujem da to za Vas učini netko u koga imate povjerenja. Smatram da se u ovom pitanju ne možete osloniti na zaposlene u pravnom odjelu OHR-a jer je OHR bio čitavo vrijeme protiv prihvaćanja ove apelacije, a nakon njenog prihvaćanja su činili sve da se ona ignorira ili obezvrijedi.1 Dopustite mi ovdje citirati nekoliko točaka Obrazloženja spomenute Odluke u kojima je, po mom mišljenju, sadržana njena bit.
47. Ustavni sud podsjeća da države uživaju široko polje procjene u uspostavi i reguliranju izbornog sustava koji će primjenjivati. Postoje različiti načini organiziranja i provedbe izbora, a ova različitost uvjetovana je, između ostalog, i političkim razvojem zemlje. Zbog toga, zakonodavstvo koje regulira izbore mora biti sagledano u svjetlu političkog razvoja zemlje koja je u pitanju. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da se prema općem načelu demokracije pravo na demokratsko odlučivanje ostvaruje legitimnim političkim predstavljanjem koje mora biti utemeljeno na demokratskom izboru onih koje predstavlja i čije interese zastupa. U tom smislu veza između onih koje predstavlja i njihovih političkih predstavnika na svim administrativno-političkim razinama je ta koja omogućava legitimitet predstavnicima zajednice. Dakle, samo legitimitet predstavljanja stvara temelj za stvarno sudjelovanje i odlučivanje.
49. „Ustavni sud ponovo podsjeća na opće načelo demokracije da vlast u državi proistječe iz naroda i pripada narodu. Iz Ustava Bosne i Hercegovine slijedi da je Ustav Bosne i Hercegovine kao narod označio konstitutivne narode koji zajedno sa Ostalima i građanima Bosne i Hercegovine čine zajednicu državljana koja jednakopravno ostvaruje vlast putem svojih predstavnika, a pravo na demokratsko odlučivanje ostvaruje se legitimnim političkim predstavljanjem koje mora biti utemeljeno na demokratskom izboru te zajednice državljana koju predstavlja i čije interese zastupa. Iz Preambule Ustava Bosne i Hercegovine slijedi da je ustavotvorac imenovao, odnosno označio konstitutivne narode (Bošnjake, Srbe i Hrvate) kao posebne kolektivitete i priznao im jednaka prava, tj. da je „podvukao“ poseban, jednakopravan i jednak status Bošnjaka, Hrvata i Srba kao konstitutivnih naroda.
U svezi s tim Ustavni sud podsjeća na svoju Odluku broj U 5/98 (odluka o konstitutivnosti) u kojoj je Ustavni sud istaknuo: „Ovo označavanje u Preambuli, stoga, mora biti shvaćeno kao jedan natkrovljujući princip Ustava BiH kojem se entiteti moraju u potpunosti povinovati prema članu III/3.(b) Ustava BiH.“ (Točka 49. Odluke Ustavnog suda B i H, U-23/14) 51. Iz prethodne analize slijedi da pravo na demokratsko odlučivanje koje se ostvaruje legitimnim političkim predstavljanjem mora biti utemeljeno na demokratskom izboru delegata u Dom naroda Federacije Bosne i Hercegovine onog konstitutivnog naroda koji predstavlja i čije interese zastupa.
Dovodeći naprijed navedeni značaj Doma naroda u ustavnom sustavu Federacije Bosne i Hercegovine u svezu s načelom konstitutivnosti naroda neosporno proizlazi da načelo konstitutivnosti naroda u Federaciji Bosne i Hercegovine, u kontekstu Doma naroda, može biti ostvareno samo ako se popunjavanje Doma naroda temelji na jasno preciziranim kriterijima koji trebaju dovesti do što potpunijeg predstavljanja svakog od tri konstitutivna naroda u Federaciji Bosne i Hercegovine. Suprotno od navedenog, neadekvatno političko predstavljanje onih koje predstavlja i čije interese zastupa dovodi do povrede načela konstitutivnosti, odnosno nejednakopravnosti bilo kojeg od konstitutivnih naroda, a time i povrede Ustava Bosne i Hercegovine, konkretno članka I/2. Ustava Bosne i Hercegovine. (Točke 47., 49.,51., Odluka Ustavnog suda B i H, U-23/24) Poštujem sve mjerodavne Odluke Europskog suda za ljudska prava (ESLJP) koje se tiču BiH i zalažem se za njihovu provedbu, ali s punim kredibilitetom tvrdim da je provedba Odluke U-23/14 (predmet Ljubić) Ustavnog suda BiH od fundamentalnog značaja za stabilizaciju političkih prilika, funkcionalnost i održivost Bosne i Hercegovine.
Unitarističke snage i akteri „probosanskog“ bloka pokušavaju u javnom i političkom diskursu nametnuti narativ da mjerodavne presude ESLJP derogiraju Odluku U-23/14, odnosno, da se spomenute odluke međusobno isključuju na način da bi provedba Odluke U-23/14 onemogućila provedbu mjerodavnih odluka ESLJP-a. Odgovorno tvrdim kako to nije točno te da se mjerodavne odluke Ustavnog suda BiH i ESLJP međusobno ne isključuju nego nadopunjuju. Konstitutivnost naroda i njihovo legitimno predstavljanje na svim administrativno-političkim razinama ustavno-pravni je i izborni okvir unutar kojeg je moguće građanima koji nisu pripadnici ni jednog od tri konstitutivna naroda, takozvani „ostali“, osigurati pravo da biraju i budu birani u sva tijela zakonodavne i izvršne vlasti, kako na razini države, tako i na razini entiteta, kantona, gradova i općina.
Pri tom je korisno znati činjenicu da pripadnici tri konstitutivna naroda, prema popisu stanovništva iz 2013. godine, zajedno čine 96,3% ukupnog stanovništva BiH, pripadnici 17 nacionalnih manjina i ostalih etničkih skupina 2,93%, a građana BiH koji se nisu izjasnili o svojoj nacionalnoj ili etničkoj pripadnosti ima samo 0,77%. Ovdje smatram izrazito relevantnim podsjetiti da je ESLJP presudio da država BiH treba osigurati aktivna i pasivna izborna prava svakom od tužitelja – Dervi Sejdiću i Jakobu Finciju kao Romu i Židovu, Azri Zornić koja se ne izjašnjava u smislu nacionalne pripadnosti već isključivo kao građanka BiH, Samiru Šlaku kao Albancu, Esadu Pilavu kao Bošnjaku iz RS-a i Svetozaru Pudariću kao Srbinu iz FBiH. Kako – to je stvar BiH i njenog zakonodavstva. Dakle, presude ESLJP ne tiču se Ustava BiH kao takvog, niti njegovih temeljnih načela, nego sasvim konkretnih prava pojedinih (grupa) građana BiH na koje se presude odnose.
Niti je Ustav BiH kao takav bio predmet tužbi, niti su predmet tužbi bila njegova temeljna načela, jer, naprosto, ESLJP nije nadležan o tome donositi odluke. Meritum ni jedne odluke nije da treba ukinuti ili derogirati načelo konstitutivnosti tri naroda. To ni jedan tužitelj nije tražio, niti ESLJP ima ovlast o tome donositi odluke. ESLJP ima samo pravo tražiti da se Ustav BiH uskladi s njegovim presudama, odnosno da se mjerodavne presude ESLJP provedu kroz zakonodavni sustav i izborni proces. Ni više ni manje od toga.
Kako provesti te presude, nije u nadležnosti ESLJP, nego PS BiH i entitetskih parlamenata. Pored toga, značajno je napomenuti i da Protokol broj 12. uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Rim, 4. 11. 2000. godine) temeljem kojeg su donesene sve presude ESLJP vezane za BiH, nije uopće potpisalo 9 zemalja članica Vijeća Europe (Bugarska, Danska, Francuska, Litva, Monako, Poljska, Švedska, Švicarska, Ujedinjeno Kraljevstvo), da je 18 članica Vijeća Europe potpisalo Protokol 12 ali ga nije ratificiralo (Austrija, Azerbajdžan, Belgija, Češka, Estonija, Njemačka, Grčka, Mađarska, Island, Irska, Italija, Latvija, Lihtenštajn, Norveška, Moldavija, Rusija, Slovačka, Turska), a da ga je i potpisalo i ratificiralo, čime je on u njima stupio na snagu, njih 20 (Albanija, Andora, Armenija, Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Cipar, Finska, Gruzija, Luksemburg, Malta, Crna Gora, Nizozemska, Sjeverna Makedonija, Portugal, Rumunjska, San Marino, Srbija, Slovenija, Španjolska, Ukrajina).
Pored navedenog, korisno je znati da je presuda u predmetu Sejdić–Finci iz 2009. godine prva presuda ESLJP po Protokolu broj 12 te da se i sve druge spomenute presude koje se tiču BiH pozivaju i temelje na Protokolu broj 12 donesenom 2000. godine. Protokolu čije standarde o zabrani diskriminacije na svojem teritoriju nisu spremne primijeniti mnoge razvijene i stabilne demokracije, među ostalim i vodeće članice Vijeća Europe i EU, dok se njihova puna i bespogovorna primjena zahtjeva od BiH – zemlje s izrazito slabom demokratskom tradicijom, koja je tek prije tri desetljeća izašla iz komunističkog totalitarizma i odmah potom prošla kroz krvavi i razorni međunacionalni rat, zbog čijih je posljedica još uvijek nestabilna država i podijeljeno, tranzicijsko i postkonfliktno društvo.
Što više, spomenute presude ESLJP-a „probosanski“ blok uz podršku svojih međunarodnih podržavatelja nastoji iskoristiti za delegitimiranje i derogiranje ustavne kategorije konstitutivnosti naroda i prava tih naroda da biraju svoje legitimne političke predstavnike u tijela vlasti koje su DMS i Ustav BiH namijenili upravo predstavljanju konstitutivnih naroda. To se pokušava izvesti proizvoljnim i potpuno neutemeljenim tumačenjima presuda ESLJP unatoč činjenici da, primjerice, presuda u slučaju Sejdić-Finci sadrži dijelove koji jasno svjedoče da ta presuda ne dovodi u pitanje ustavnu kategoriju konstitutivnosti naroda, kao ni pravo tih konstitutivnih naroda na legitimno političko predstavljanje : SEJDIĆ I FINCI protiv BOSNE I HERCEGOVINE (Aplikacije br. 27996/06 i 34836/06) 48. Pored toga, iako se Sud slaže s Vladom da nijedna odredba Konvencije ne traži potpuno napuštanje mehanizama podjele vlasti koji su svojstveni Bosni i Hercegovini i da možda još uvijek nije sazrelo vrijeme za politički sistem koji bi bio samo odraz principa vladavine većine, Mišljenja Venecijanske komisije (vidjeti tačku 22. u tekstu) jasno pokazuju da postoje takvi mehanizmi podjele vlasti koji ne vode automatski do potpunog isključenja predstavnika ostalih zajednica.
U vezi s ovim, Sud je podsjetio da mogućnost da se drugačijim sredstvima postigne isti cilj predstavlja važan faktor u ovoj oblasti (vidjeti Glor protiv Švicarske, br. 13444/04, tačka 94, 30. april 2009.). Navedena točka presude Sejdić-Finci jasno sugerira da ESLJP smatra kako za provedbu ove presude nije nužno mijenjati postojeće mehanizme podjele vlasti svojstvene BiH, odnosno, da se presuda može provesti ne zadirući u ustavnu činjenicu da konstitutivni narodi imaju pravo na legitimno političko predstavljanje u tijelima vlasti koje su DMS i Ustav BiH namijenili takvoj vrsti predstavljanja.
Umjesto zaključka
Mislim da je, na osnovu ovoga što sam napisao, jasan put do stabilne i funkcionalne Bosne i Hercegovine. To je srednji put između dvije radikalne političke agende – separatizma i unitarizma. To je uspostava Bosne i Hercegovine na načelima federalizma, decentralizacije i legitimnog predstavljanja konstitutivnih naroda i građana, kako je preporučio Europski parlament u svoje dvije rezolucije (2014. i 2017. godine). To su stajališta koja zastupaju legitimno izabrani hrvatski politički predstavnici okupljeni u okviru Hrvatskog narodnog sabora BiH, a ne jedna stranka ili jedan politički lider kako to pokušavaju prikazati „probosanski“ društveni i politički akteri.
HNS BiH kao krovna politička institucija Hrvata u BiH nastavit će snažno zastupati navedena stajališta jer bi odstupanje od njih značilo ne samo brisanje ustavnog i političkog subjektiviteta Hrvata u BiH nego i urušavanje kompletnog ustavno-pravnog poretka te izravno kršenje DMS-a koje bi za posljedicu imalo ugrožavanje mira i opstojnosti BiH kao cjelovite i neovisne države. Stoga je moja zaključna misao da se dugoročna održivost, stabilnost i funkcionalnost BiH može graditi samo na temeljnim načelima DMS-a i Ustava BiH, a to su načela i modeli federalizma i konsocijacijske/konsenzualne demokracije koja podrazumijeva legitimno predstavljanje konstitutivnih naroda i njihovu međusobnu jednakopravnost (balans moći) te što viši stupanj zaštite ljudskih i građanskih prava svih državljana BiH.
Strateška vanjskopolitička odrednica, pri tom, trebaju biti euroatlanske integracije, odnosno članstvo BiH u EU i NATO-u. Iskreno i duboko se nadam da će ovo pismo doprinijeti boljem razumijevanju društvene i političke situacije u BiH te pronalasku i primjeni onih političkih, zakonskih i institucionalnih modela i rješenja koji će što prije dovesti do toga da BiH postane stabilna i funkcionalna država koju će podržavati i zajedno graditi sva tri konstitutivna naroda i svi njeni državljani.
S poštovanjem,
Dr. Božo Ljubić, Predsjednik Glavnog Vijeća Hrvatskog narodnog sabora BiH
P.s.
Radi pune transparentnosti, napominjem da sam nakon završetka institucionalne političke karijere u BiH 2014. godine dva puta biran u Hrvatski sabor u okviru fiksne kvote od tri zastupnika predviđena za Hrvate izvan Republike Hrvatske. Trenutno sam predsjednik Glavnog vijeća Hrvatskog narodnog sabora (HNS) BiH, na funkciji koju obavljam potpuno volonterski. Već osmu godinu nisam član niti jedne političke stranke.
Upućeno:
Anthony Blinken United States Secretary of State U.S. Department of State
Gabriel Escobar Deputy Assistant Secretary Bureau of European and Eurasian Affairs U.S. Department of State
Matthew Palmer Special envoy for electoral reform in Bosnia and Herzegovina U.S. Department of State Bureau of European and Eurasian Affairs
Gregory W. Meeks Chairman Foreign Affairs Committee United States House of Representatives
Josep Borrell Vice-President of the European Commission, High Representative of the European Union for Foreign and Security Policy European Commission
Christian Schmidt High Representative for Bosnia and Herzegovina Office of the High Representative
Johann Sattler Ambassador Head of the EU Delegation to BiH and EU Special Representative in BiH
Ambassadors of the European Union Member States
Eric Nelson Ambassador U.S. Embassy in Bosnia and Herzegovina
Interresorna radna grupa za izmjenu Izbornog zakona PS B i H
