Božićni običaji u mom selu

Božić mog djetinjstva bio je veliki dan, blagdan pomirenja ljudi, samih sa sobom, sa svojim bližnjim i s Bogom. Na slici je dio sela Borčana i Vrlokuk

Piše: Ante Matić tropolje.info

Bili su lijepi božićni običaju u mom rodnom selu Borčanu. Mislim da su slični i u ostalim selima oko Duvanjske doline, pa i tamo preko Privale, ili tamo preko Paklina do rodnog mjesta velikog poliglote i sveca svetog Jeronima.

Kad se sjetim onih davnih zimskih, božićnih dana, obuzme me čudesna lijepa nostalgija, pa iskrsavaju iz nestala vremena slike neumrle i, odjednom u duhu ugledam  ljude i konje kako idu iz Hercegovine putom Studeni Vrila do naÅ¡ega sela. Na svakom konju vino i rakija. S desne strane u ovnovu miju crno vino, s live strane bilo vino, a u antreÅ¡elju rakija u ovčijem miju. Do birtije Pile Petrica dolazili su pojedinačno, a odatle, kad bi se tu najili i nakitili vina i rakije, iÅ¡li su u grupama u koloni po desetak dvajest njih. Mi smo gledali iz strane, pa kad bi ih ugledali, letili smo im ususret i tamo di bi ih srili, bili smo darivani suvim smokvama, oroÅ¡cima, bajamima… Kad mi je ćaća stavio oko vrata ogrlicu od smokava, radosti mojoj nije bilo kraja.

Čula se ganga, vriska i kiridžinsko pivanje (to je kad pojedinac stavi prst u uvo i sam piva) dok su prolazili pokraj Glizića mlina, pa ispod sela Seonice i Omolja do Borčana. Činilo se tada da sela gore od pisme i veselja. Kroz moje rodno selo Borčane osipali su se i zastajali svaki ispred svoje kuće, rastovarali konje i nazdravljali ukućanima što su se sritno vratili iz pića. Upravo tako, govorili su iđemo u piće, iđu naši iz pića. To se događalo desetak-petnaest dana prije Božića. Da su prije odlazili u piće, pitanje je bili išta ostalo do Božića. U našemu selu pilo se vino i rakija samo za božićne blagdane.

Uoči samoga Božića čistile se i uređivale kuće. Svačija kuća bila je dobro oribana, očišćena, svaka stvar stavljena na svoje misto. Tih dana išlo se na ispovijed u Kongoru. Za Božić svak je se ispovidio i pričestio. Onima koji nisu mogli ići do crkve, dolazio je fratar i ispovido ih u kućama. Dok je fratar ispovido bolesna ili nemoćna u kući, ukućani bi izišli iz kuće. Kad bi ispovidio, fratar bi povirio s vrata i ukućani su ulazili u kuću.

Na badnji dan, ćaća bi otpilo tri drveta kao da će ih ložit. To su bili badnjaci. Na deblji kraj badnjaka, usiko bi križ i na večer unosio u kuću, stavljo u vatru na ognjišću i molio virovanje sam, a očenaš, zdravamoriju i slavaocu sa svima nama okupljenim oko vatre i badnjaka.

Molili smo krunicu dok su badnjaci gorili, pa kad su dogorili do glavnje, ćaća ih je vadio iz vatre i zaprećavo u lug na  ognjišću. Dok je badnjake vadio iz vatre i zaprećavao u lug, tako kao da ih od nekoga sakriva, molio je molitvu, koju sam nažalost zaboravio. Tako mi je krivo što sam tu ćaćinu molitvu zaboravio, a znao sam je napamet kad sam bio mali.

Nakon badnjaka ćaća odlazi u pojetu i donosi slamu u vrići i prostirao po podu naše kuće. Mi smo dica, nas petero, valjali se po toj slami, igrali se, poskakivali oko šporeta i klupa isto onako kako su činili janjci na livadi oko stećaka kad sam ih čuvo. Silno smo se radovali toj slamici, koju je ćaća razbacao po kući i molio je dok je to radio. Kad je slamu prostirao po kući molio je drugu molitvu. I tu sam zaboravio. Tu noć malo je tko zaspao. Molili smo krunice i pjevali božićne pisme. Potkraj noći odlazili smo u crkvu na misu. Nije to bila ponoćka. Zapravo bila je to zornica. Misa bi završila u svanuće. Poslije mise, misari bi pjevali od crkve do našega sela. Išli su u grupicama i orili gangu i muške i ženske. Muški su išli posebno i pjevali, žene također posebno i pjevale žensku gangu. Bože, da mi je to sada čuti i vidjeti ovoga Božića 2016. godine. Minulo je pedeset i više godina kad sam zadnji put slušao kao dječak naše Čoline kako su pjevali tako lijepu i milozvučnu gangu, da mi se, nakon toliko godina pričinja, da negdje u dubini mene odzvanjaju Matine riči:  

Duvno moje neka ti je slava,

u tebi je kruna Tomislava.

 

Oj Božiću i ti si baraba

ode moja pečenica džaba.

 

Oj Borčane u dva u tri reda

Iz daljega ko Zagreb izgleda.

Nitko nije pjevao tako dobro gangu kao naše Čoline, Mate Ćikešin, Baja i Goko Ivanov i Škutur i Ika Dragića. Kažem išli su u grupicama po nekoliko njih i pivali sve do Komlenove kuće, koja je bila na početku sela, mala, pa sam se čudio kako onako visoki ljudi u njoj žive i spavaju, kako su bili visoki i stasiti Komlenovi sinovi. Ta kuća bila je tako niska, uska i malo, da se mogla, da prostite pripišati. Nije ona bila sama takva. Bilo je još takvih kućica u našemu selu Borčanu, a kako je bilo u drugim selima oko duvanjskog polja, znam i neću reći, jerbo bi ispalo da ne govorim lipo o našim starima, koji su živili u potleušicama i samo za božićne blagdane pošteno se najili i napili.

E sad dolazi ono Å¡to je bilo najlipÅ¡e i najčudesnije na sam dan Božića. Misari su iÅ¡li su od kuće do kuće, s vrata pozdravljali domaćina: Doboro ti doÅ¡o Božić i sveto poroÄ‘enje Isusovo, a domaćin je odgovarao: I s tobom Bog dao zajedno. Neki su dodavali tom pozdravu, mlado lito i novu godinu, a domaćin je jednako odgovarao i s tobom zajedno ako je netko sam, a ako ih je viÅ¡e i s vami zajedno. Tada su se rukovali i jedan drugom pružali ruku pomirenja. Mirili su se na Božić svi oni koji su bili u zavadi, opraÅ¡tali jedni drugima uvrede i nepravde, koje su preko godine počinili. A ima li su Å¡to i opraÅ¡tati, jer su se znali posvaÄ‘ati. Gotovo da nije proÅ¡la nijedan tjedan, da se netko s nekim nije posvaÄ‘ao. SvaÄ‘e su izbijale u većini slučajeva zbog djece ili blaga koje bi otiÅ¡lo u šćetu, a malo žešće bile su kad je netko nekom odorao od mrginja ili otkosio od prokosa. Žene su se češće svaÄ‘ale, muÅ¡ki rjeÄ‘e. U tim svaÄ‘ama vrcale su psovke, kletve, rugalice, doskočice…Moja mater samo je izgubila svaÄ‘u od strine PapuÅ¡e, a od ostali žena niko je nije nadsvaÄ‘o. Nikad nije prva započela, pa kad je neko zapovrno, nije se dala tako lako – moja mater AnÄ‘a, kćerka Đile Martinovića i nevista guslara mog dida Mije zvanog MijuÅ¡a, pokoj joj duÅ¡i njezinoj, nas desetero donijela je na svijet i u život. Kako je teÅ¡ko živjela, dovoljno je reći da je iÅ¡la po vodu na mrkodoljsko vrilo u polju, kad bi presuÅ¡io bunar u naÅ¡emu selu. Trebalo je toliko dicu podići na noge, odranit i od svakog zla obranit. Takve su bile naÅ¡e majke Borčanke i Duvanjke. Gotvo svaka je rodila osmero, desetero i viÅ¡e dice.

Na Božić su sve brisali opraštajući jedni  drugima. Naravno, to  su žene činile na ispovjedi, jer ženskadija nije išla po kućama, samo muškadija. Na siniji ili stolu, kako gdje, bilo je pršuta, pečenice, sira, kolača, orošaka, lišnjaka, suvi šljiva i rakija. I tako iz kuće u kuću, sve do nakraj sela, od Čolina, preko Majića, Matića, Dočana, Brižana, Đilića, Lilića do Kneževića kuća. Mi djeca smo išli po nekoliko nas, najčešće po trojica po kućama i čestitali. Grabili smo sa stolova samo slatko, kolače, smokve, oroške, bajame, lišnjake. Bome smo znali koji orošak, bajam ili lišnjak stavit u džep i usput do druge kuće rskat ili tući kamenom, pogotovu tvrde bajame.

Čestitanje i hodanje kroz selo, trajalo je do podne, kad se svak povlačio u svoju kuću i u krugu obitelji ručavo. Božićni ručak je bio nešto posebno. Bit ću iskren i priznati, da se nikad nije tako dobro jelo kao na Božić. Ručavali smo pršut, pečenicu, kobasice, krvavice, kiseli kupus, suhu bravetinu i slaninu, pa pitu krumpiraču i kolače, koje je mater spravila za božićne blagdane. Bili su to neka vrsta medenjaka. Prije ručka ćaća je molio i palio tri sviće, koje su virile iz žita. Dok je palio prije ručavanja prve dvi svijeća, ćaća je molio Boga da polje dobro rodi i da nas Bog oslobodi rata, glada, svakog zla i nevolje. To je govorio dok je palio prvu i drugu sviću, a kad je palio treću zavapio bi: Bože, oće li na proliće doć slobodna Rvacka.

Poslije ručka, kad se malo odmorilo i jelo sleglo kako dolikuje tom danu blagdanu, išlo se na sred sela, na Momića guvno i tamo su momci i cure igrali kolo, a postrani su stajali stariji i gledali ko će s kim za ruku i tko će koga zamiriti. Momci su na njivi do guvna bacali kamena s ramena i pjevali gangu. Dok su cure kolo igrale uz usnu harmoniku, poskakivale su šutke, a kad bi prestala svirka, pjevale su i prepjevavale momcima. Igra na gumnu, pjesma i veselje trajala je sve do mraka. Kad se smračilo svak je odlazio svojoj kući. Dan je završavao pozdravom Gospi i večerom. Sutradan, na Stipanjdan išlo se čestitati imendan onima koji su imali ime Stipe. Na Ivanjdan onima koji su imali ime Ivan. Može se reći da je bio običaj slaviti imendan samo onima koji su imali imena Ivan i Stipan. Treći dan Božića, na mladence bilo je slavlje za djecu. Djeci su darivani slatkišima od roditelja, dida i bake, već tko je koga imao. Zaboravio sam reći, a to je jako bilo tada važno, da smo na Stipanjdan poslije mise išli na ručak u Kongoru rodbini i prijateljima, a oni su nama dolazili na ručak na Novu godinu, poslije mise na našemu groblju. Tada, na Novu godinu, poslije mise, bacali su momci kamena s s ramena i tko je taj dan odbacio najdalje, kontao se kao najbolji momak. Ponad našega borčanskog groblja bacali su kamena momci i iz drugi sela, jer su na misu taj dan dolazili i iz drugih župa, iz sela Omolja, Seonice, Crvenica, Bukovice, Mrkodola i Brišnika. Iz tri župe dolazili su momci i cure na misu, koju je pratar govorio u našem groblju. Mom stričeviću Ivanu, zvanom Korizma nitko nije odbacio dok je bacao, a kad je ušao u godine, najdalje je bacao Mate Čolina zvani Baja, koji živi s obitelji u Australiji. Žestoko su se gonili jedne Nove godine Korizma, Zrinušić iz Bukovice i Joskanović iz Mandina sela. Odbacio je Korizma.

Na kraju valja reći ono Å¡to je otiÅ¡lo u zaborav, da su odsvakle dolazili svojim kućama i božićkovali, kako se to kaže. Toga viÅ¡e, nažalost nema, kao Å¡to polako odumiru naÅ¡i božićni običaji. Mi koji živimo u gradovima, idemo na ponoćku i objedujemo u krugu obitelji i to je sve. Samo u Velikoj Gorici kod Zagreba, kako čujem, gdje žive doseljenici iz Borčana, Omolja, Lipe, Mandina sela i Crvenica, drže se naÅ¡i starih božićnih običaja. Idu od kuće do kuče i čestitaju isto onako kako su radili njihovi stari. ÄŒuo sam da to čine i naÅ¡i ljudi koji žive u Melburnu. U dalekoj Australiji, naÅ¡e ÄŒoline na Božić zapjevaju gange. Žive svi u jednom kvartu grada, kuća do kuće Borčanci, Kongorani, Lečićani, VedaÅ¡ićani, BriÅ¡njičani, Mrkodoljani, Omoljani…

Dragi moji ja ću po našu starinsku čestita vam Božić i novu godinu, a to se govorilo ovako:

Dobro ti došo Božić, sveto porođenje Isusovo, mlado lito i nova godina.