BiH u EU
Željko Raguž “Bošnjačka Armija RBiH protjerala je 170 000 Hrvata”
Povodom 25. obljetnice zločina u selu Kiseljak kod Žepča, razgovarali smo sa Željkom Ragužem, ravnateljem Hrvatskog dokumentacijskog centra Domovinskog rata u BiH. Raguž u intervjuu za Dnevnik.ba govori o pravosudnom tretmanu bivših vojnika HVO-a i tzv. Armije BiH, podsjeća na presude Haaškog tribunala i pojašnjava da je bošnjačka politička vrhuška već devedesetih svoja zlodjela tretirala kao “incidente”…
Bošnjačka Armija RBiH protjerala je 170 000 Hrvata; za Stupni do sudilo se i u Haagu, a za Kiseljak kod Žepča nije ni na Sudu BiH
Sutra, 16. kolovoza navršit će se 25 godina od zločina u selu Kiseljak kod Žepča koje su počinile postrojbe tzv. Armije BiH. Ni do danas nitko nije odgovarao pred pravosuđem u BiH, a ni Haaški kazneni sud se nije bavio ovim masakrom. Zašto je to tako?
Zločin nad Hrvatima u selu Kiseljak kod Žepča i zločin nad Bošnjacima u selu Stupni do kod Vareša 23. listopada 1993., koji su, nažalost, kako po broju žrtava na obje strane tako i po brojnim drugim elementima dosta slični na najbolji način ilustriraju selektivno i različito sankcioniranje počinjenih zločina od strane pripadnika Armije RBiH i HVO-a na Haškom kaznenom sudu i na Sudu BiH. Za zločin nad Bošnjacima u selu Stupni do kod Vareša sudilo se pripadnicima HVO-a i na Haškom kaznenom sudu i na Sudu BiH dok se za zločin nad Hrvatima u selu Kiseljak kod Žepča nije sudilo počiniteljima zločina ni na Haškom kaznenom sudu ni na Sudu BiH.
Kako komentirate činjenicu da su u medijima u Hrvatskoj zločin u selu Kiseljak , ali i brojni drugi zločini počinjeni nad Hrvatima u BiH, uglavnom, prošli „nezapaženo“?
Brojni su razlozi, politički prije svega, za takav odnos medija u RH prema počinjenim zločinima nad Hrvatima u BiH. Nažalost, nakon završetka rata u BiH, rat u BiH i njegove posljedice bili su tema koja je zlouporabljena u političkom životu RH za međusobna podmetanja i optuživanja između političkih stanaka što je, također, zlouporabljeno od Haškog kaznenog suda u procesima protiv političkih i vojnih dužnosnika hrvatskog naroda u BiH.
Veliku ulogu u stvaranju takvog odnosa medija u RH odigrale su i činjenice nepostojanja javne radiotelevizije na hrvatskom jeziku u BiH zbog protivljenja bošnjačkih političkih stranaka te značajnog kašnjenja utemeljenja hrvatskih institucija za istraživanje rata i ratnih zločina u Zagrebu i Mostaru u odnosu na slične srpske i bošnjačke institucije u Beogradu, Banja Luci i Sarajevu koje su utemeljene na početku rata.
Kako tumačite činjenicu da se zločini mudžahedina svih ovih godina nakon završetka rata u BiH uglavnom prikrivaju i minorizira se njihova uloga u ratu BiH?
Nažalost, činjenica je, da su u zločinima mudžahedina počinjenim nad Srbima i Hrvatima u BiH sudjelovali državljani islamskih zemalja koje su saveznice Sjedinjenih Američkih Država i da je njihova uloga u ratu BiH bila višestruko važna za geopolitičke interese SAD u ovom dijelu svijeta. Vidljivo je iz niza konkretnih političkih odluka kako u planovima američke vlade za ovaj dio svijeta BiH ima naglašeno status zemlje sa islamskom većinom u kojoj se, tobože, odvija sukob „humanog i naprednog islama“ s „konzervativnim dehumaniziranim islamom“ pa iz tih razloga SAD trebaju biti na bošnjačkoj strani u odnosu na Srbe i pogotovo Hrvate u BiH. Zbog navedenih razloga i američkog utjecaja na međunarodno pravosuđe minorizirala se uloga mudžahedina u ratu BiH.
Jesu li mudžahedini, kasniji pripadnici odreda El-mudžahedin, od prvog dana dolaska u BiH bili pod kontrolom tzv. Armije BiH, pa tako i Alije Izetbegovića vrhovnog zapovjednika Armije RBiH, tada predsjedavajućeg Predsjedništva RBiH?
U presudi Rasimu Deliću glavnom zapovjedniku Armije RBiH suci Haškog kaznenog suda konstatirali su da bi odnos između bilo koje od grupa stranih mudžahedina i Armije RBiH, u to vrijeme, bilo ispravno karakterizirati kao suradnju između odvojenih i neovisnih vojnih entiteta, a ne kao podčinjenost mudžahedina u okviru jedne jedinstvene vojne strukture. Dakle, presudom Deliću tvrdi se da su na strani Armije RBiH djelovale i činile zločine paravojne formacije, za koje se ne zna ni tko je bio u njihovom sastavu niti pod čijim su zapovjedništvom djelovale. Zanimljivo je, da su do suđenja Rasimu Deliću, bošnjački politički i vojni dužnosnici, uključujući i samog generala Delića, poricali da su na njihovoj strani postojale formacije koje nisu bile pod njihovim nadzorom .
Mogu li hrvatske žrtve u BiH biti zadovoljne radom pravosudnih institucija u BiH?
Prema podatcima u zadnjem ratu u BiH, ljudski su gubici bili daleko najveći kod Bošnjaka. Po nacionalnosti 64 036 žrtava bili su Bošnjaci, 24 905 žrtava bili su Srbi i 7788 žrtava bili su Hrvati. Većina srpskih žrtava bili su vojnici 20 690 od 24 905 ukupno stradalih Srba u BiH. Novija istraživanja relevantnih srpskih institucija u BiH govore o 29 000 stradalih Srba u ratu u BiH. Vojnika HVO-a stradalo je 5719 od ukupno 7788 hrvatskih žrtava. Kod Bošnjaka većinu stradalih činili su civili 33 403 od ukupno stradalih 64 036 Bošnjaka.
Zlouporabom selektivnog pristupa činjenicama iz rata u BiH u donesenim presudama na Haškom kaznenom sudu BiH bošnjački su političari kod bošnjačkog naroda izgradili osjećaj nedužnosti po kojem su oni isključivo nevine žrtve, a drugi narodi u BiH, Srbi i Hrvati, isključivo zločinci. Od bošnjačke politike metodom demonizacije hrvatske politike u BiH kontinuirano se uveličavaju bošnjačke žrtve i hrvatski zločini, dok se istodobno negiraju ili prešućuju hrvatske žrtve i zločini bošnjačke vojske Armije RBiH nad Hrvatima u BiH.
Iz tih razloga i dosadašnjih sudskih procesa na Haškom kaznenom sudu i Sudu BiH hrvatske žrtve u BiH ne mogu biti zadovoljne radom pravosudnih institucija. Istina je i kako iz nekih drugih razloga i bošnjačke i srpske žrtve također ne mogu biti zadovoljne radom međunarodnih i domaćih pravosudnih institucija u BiH.
Što mislite o tezi bošnjačkih političkih struktura kako vojnici tzv. Armije BiH nisu činili ratne zločine već su Srbi i Hrvati u BiH stradali u „ incidentima“ ?
Na tribini Vijeća Kongresa bošnjačkih intelektualaca 29. 11. 1997. Alija Izetbegović, tadašnji bošnjački član Predsjedništva BiH, kazao je: „Ako je u toku skoro četverogodišnjeg rata ubijeno 100 civila, onda to mogu biti incidentni slučajevi, ako je ubijeno 10 hiljada ljudi, onda je to plan“ …Vojnici naše armije (Armija R BiH) mogli bi imati do sto ljudi ukupno na svojoj duši, kad se sve sabere“. Trinaest godina kasnije, bošnjački član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović 18. 11. 2010. godine kazao je: „Za razliku od ostala dva naroda, bošnjački zločini koji su počinjeni pod slavnom zastavom Armije BiH, ponavljam slavnom, bili su sporadični incidenti“.
Navedeni stavovi najvećih bošnjačkih političkih autoriteta o počinjenim zločinima Armije RBiH bili su svojevrsni naputak za djelovanje jednog dijela Bošnjaka uposlenih u Tužiteljstvu BiH koji nudi odgovor zašto se ne procesuiraju ratni zločini počinjeni nad Hrvatima u BiH. Ratni zločini počinjeni nad Hrvatima u BiH ne procesuiraju se zato što se na taj način štiti zapovjedni kadar bošnjačke Armije RBiH i izrečeni stavovi dvojice Izetbegovića kako su ratni zločini koje su počinili Bošnjaci, pripadnici Armije R BiH incidenti pojedinaca.
Može li se 529.000 ljudi ( Srba i Hrvata) protjeranih iz njihovih domova ili koji su napustili prostor pod nadzorom bošnjačke Armije RBiH zbog ratnih djelovanja i 33 000 stradalih Srba i Hrvata u ratu u BiH (od kojih je najveći broj stradao od Armije RBiH) nazvati incidentom ili je takva tvrdnja također zločin prema Srbima i Hrvatima u BiH?!!
Kako se na Sudu BiH sudi pripadnicima Armije BiH i za koja kaznena djela a kako pripadnicima HVO-a i VRS-a?
Najbolja ilustracija kako se u posljednjih petnaestak godina sudilo pripadnicima Armije RBiH a kako pripadnicima HVO-a i VRS-a za različita kaznena djela ratnog zločina je procesuiranje zločina protiv čovječnosti na Sudu BiH. Protiv 299 osoba u BiH potvrđena je na Sudu BiH optužnica za kazneno djelo zločin protiv čovječnosti, po Kaznenom zakonu BiH (2003. god.), koje nije ni bilo propisano u KZ SFRJ u vrijeme izvršenja kaznenog djela. Posebno obilježje ovog kaznenog djela predstavlja maksimalna kazna koja se može izreći, a ona je dugotrajni zatvor koji se po KZ BiH može izreći u trajanju od 45 godina.
Najveći broj potvrđenih optužnica za kazneno djelo zločin protiv čovječnosti odnosi se na osobe srpske nacionalnosti.Za ovo kazneno djelo na Sudu BiH potvrđena je optužnica protiv 261 (87%) osobe srpske nacionalnosti, te protiv 35 Hrvata (12%) i protiv tek tri Bošnjaka (1%). Bitno je naglasiti i to kako su osobe bošnjačke nacionalnosti optužene da su ovaj zločin počinile bile pripadnici HVO-a, odnosno HOS-a, što znači da, do prije godinu dana, nijedan pripadnik Armije RBiH nije bio optužen za zločin protiv čovječnosti. U zadnjih godinu dana podignute su optužnice za zločin protiv čovječnosti i za pripadnike Armije RBiH.
Kako je temeljna pretpostavka za kazneno djelo zločin protiv čovječnosti postojanje širokog i sustavnog napada na civilno stanovništvo u činjenici nepostojanja optužnica i presuda za kazneno djelo zločin protiv čovječnosti protiv pripadnika Armije RBiH krila se nedvojbena namjera dijela Tužiteljstva odnosno Suda BiH da se u optužnicama odnosno presudama pripadnicima Armije RBiH izbjegne povezanost počinjenih ratnih zločina od strane Bošnjaka s politikom i političkim ciljevima bošnjačkog političkog i vojnog vodstava u rata u BiH (1991(2).-1995.).
Promatrajući nacionalnu pripadnost žrtava ovog kaznenog djela vidljivo je kako je najvećem broju osoba optužnica potvrđivana za zločine počinjene nad Bošnjacima kako bi se diskreditirale srpske i hrvatske političke i vojne organizacije u BiH koje su navodno stajale iza planiranja i počinjenja ratnih zločina za razliku od ratnih zločina koje su počinili Bošnjaci iz Armije RBiH tijekom neplaniranih incidenata.
Koliko je Hrvata protjerano s teritorija pod kontrolom tzv. Armije BiH, a koliko Bošnjaka s teritorija pod kontrolom HVO-a?
Prema rezultatima znanstvenih istraživanja s područja pod nadzorom HVO-a u BiH u razdoblju 1991.-1995. protjerano je (ili su napustili taj prostor zbog ratnih okolnosti) 112.000 Srba i Bošnjaka, što od ukupnog broja prognanika u Bosni i Hercegovini iznosi 9,12%. Sa područja pod nadzorom Vojske Republike Srpske u BiH (Republika Srpska) protjerano je (ili su napustili taj prostor zbog ratnih okolnosti) 586.400 Bošnjaka i Hrvata, što predstavlja 47,7% od sveukupnog broja prognanika. Iz dijelova BiH pod nadzorom Armije RBiH, protjerano je (ili su napustili taj prostor zbog ratnih okolnosti) 529.000 Srba i Hrvata što iznosi 43,10% od broja svih prognanika u BiH.
Zbog objektivnog poimanja prošlosti, sadašnjosti i budućnosti BiH treba jasno reći kako je hrvatsko sudjelovanje u ukupnom zločinu progona stanovništva u BiH 9,12%. Sudjelovanje Bošnjaka u zločinu progona stanovništva iznosi 43,10%, i Srba 47,7%. Nazivati progon ili napuštanje prostora svojim izborom pod nadzorom HVO-a 52.000 Bošnjaka udruženim zločinačkim pothvatom, a prešućivati i ne nazvati udruženim zločinačkim pothvatom progon ili napuštanje prostora svojim izborom 170. 000 Hrvata s prostora pod nadzorom bošnjačke Armije RBiH više je od udruženog zločinačkog pothvata i teška je politička zlouporaba međunarodnog i domaćeg pravosuđa za ostvarivanje ratnih ciljeva bošnjačke politike protiv hrvatskog naroda u BiH.
Šefik Džaferović, kandidat SDA za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH najavio je osnivanje Centra za ratne zločine. Kako gledate na to?
Centar za istinu i pravdu, kako predlaže Džaferović, radio bi po uzoru na Centar Simon Wiesenthal i koristio njihova iskustva u dovođenju pred lice pravde nacista odgovornih za zločine nad Židovima u Drugom svjetskom ratu. Svjedoci smo kako zbog presuda nastalih djelomičnom zlouporabom Haškog kaznenog suda, Tužiteljstva i Suda BiH bošnjački nacionalisti u BiH likuju vjerujući kako će navedene presude pomoći u realizaciji njihovih nacionalističkih ratnih ciljeva u BiH.
Temeljem dosadašnjih realnih političkih odnosa u BiH i iskustava navedenih zlouporaba međunarodnih i domaćih pravosudnih institucija takav Centar bio bi isključivo u funkciji političkih obračuna, zlouporaba i pritisaka na srpske i hrvatske političare što bi dodatno doprinijelo općoj kriminalizaciji i daljnjim podjelama bosanskohercegovačkog društva.
U nekim drugačijim okolnostima, prije svega realizirane ravnopravnosti sva tri naroda u političkom životu BiH takva jedna institucija s nedvojbenom bosanskohercegovačkom orijentacijom, bez partikularne bošnjačke usmjerenosti na Srbe i Hrvate u BiH, imala bi svoju opravdanu ulogu i bila doprinos, onom najvažnijem, miru i stabilnosti u BiH.