Boga, nitko nikad pobjedio nije

Boga nitko, nikad, pobijedio nije, jer se u Njem najveća ljubav, mudrost i snaga krije. Mogli bi i mi, kad bi htjeli, i zapovjedi Njegove slijedili kao i On, nepobjedivi biti. Zašto to ne činimo mi, koji se vjernicima izjašnjavamo? Pitam se često, pitam se ja, da li je naša ljubav, prema Njemu prava.

Gledam oko sebe, sve više se oko nas sirotinje kreće. Nitko od nas, ništa ne čini, da im život drukčijim učini. Svi smo usmjereni na sebe, dok se kolo pohlepe do kraja okreće. Nije dobro. Vrtimo se u krug a krug je sve uži i uži. Da li smo mogli činiti nešto ili gledati, kako oni koji Boga i čovjeka ne vole čine zlo. Zar smo tako bespomoćni i nemoćni da bilo što učinimo i zlo zaustavimo.

Isus, nam je ostavio savjet za sve životne situacije, u kojima se možemo naći. Kršćani su pozvani, da se obrate, jer su bili mlaki kao i mi sada, komotno su živjeli misleći kako čine što mogu, željeli su da žive u miru i tražili da ih nitko ne uznemiruje. Mislili su da je dovoljno otići nedjeljom na Misu. Mislili su, da je to dovoljno, da bi mogli biti u milosti Božjoj. Nije to stanje milosti, nego stanje grješnosti, duhovne udobnosti. Bog je rekao: „Jer si mlak, ispljunut ću te iz usta“. Svi smo postali mlaki, komotni i bezosjećajni, mislimo da smo živi, a zapravo smo mrtvi, izgubila se radost i veselje, ništa nas više ne čini sretnima.

Iz Lukina evanđelja, Isus nam daje primjer Zakeja. Opisuje ga kao bogatog nadcarinika, pokvarenjaka koji je izdao svoj narod radeći za strance. Koliko danas u naše vrijeme ima Zakeja. Kada će doći njihovo obraćenje, kad će osjetiti potrebu za promjenom, kad će svoju komotnost i egoizam promijeniti u čovjekoljublje, domoljublje, kad će se posramiti za svoje činidbe ili nečinidbe i kad će krenuti nasljedovati Krista, osjećati i ljubiti čovjeka. I sve bi dobro bilo, kad bi se mi, koji se Kristovima zovemo promijenili. Koliko danas ima Zakeja koji se obraćaju na Isusov poziv, koji se ne srame javno priznati svoje grijehe i postati u srcu radosni, koji žele promijeniti svoje srce i obećati da će sve što su nezakonito uzeli vratiti. To je obraćenje iskreno i iz srca, ali je malo katolika, koji su se odrekli svih dobara koji su stekli na nezakonit način ili se ispričali za zlo koje su domovini činili. Ne može se katolik biti u srcu i duši a ne i u svjetovnom životu. Moramo se očistiti da bi nas Isus mogao ozdraviti, da započnemo novi, obraćeni život.

Imamo prekrasan primjer Isusovog života. Ne pamtimo ga kao uspješnog čovjeka koji je došao u Jeruzalem i dok se penjao na Maslinsku goru, narod mu klicao „Hosana Sinu Davidovu! Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje! Hosana u visini!“ i prostirali svoje haljine po putu. To je kratkotrajna slava, poput one koju vole današnji ljudi, dok su na funkciji. Sve to brzo prođe a tek ponekad se sjetimo, da je netko na nekoj funkciji nekada bio. Pamti se samo da li je netko bio čovjek ili nečovjek.

Tako je i sa Isusom. Nije bitak njegova života govor na Maslinskoj gori, niti je zapisan u vječnost po tome kako su ga pozdravljali i klicali mu, kad je ulazio na Cvjetnicu u Jeruzalem. Isus je zapisan u vječnost po svojoj muci, poniženju i beskrajnoj ljubavi, sebedarju darujući svoj život za naše spasenje. Umro je iz ljubavi za nas. Ima li veće ljubavi od te ljubavi. Bio je bičevan, ponižen, ostavljen od svih, posramljen od svojih apostola, ismijan od vojnika. Što je On mislio u tom trenu kad je vidio svoju Majku? I nju sam razočarao? Ona ga je gledala u onako jadnom i poniženom položaju. Iz Njenog pogleda crpio je snagu, da može nastaviti svoj Križ nositi dalje. Da li su oni, koji su mu samo prije nekoliko dana mahali maslinovom granom i uzvikivali, Hosana Sinu Davidovu, mogli i na tren pomisliti da će ga svi ostaviti i vikati za njim „Ubij ga, ubij ga! Pustite Barabu!“ Svi su ga se odrekli, svi su ga ostavili, pa čak i njegovi apostoli. Sve se dogodilo u samo par dana koliko je trajao njegov put od „slave“ do razapinjanja na Križu. I baš po tom Križu, Isus je ušao u vječnost i njegova slava, trajat će do sveg vijeka vjekova. Prema našem zemaljskom razmišljanju, izgledao je jadan baš kao i neki naši građani koji su ostali bez posla, svoga doma i svega što su imali. Ali taj trenutak trpnje i muke upisan je u vječnost i prenosi se sa koljena na koljena tisućama godina kao najvrjednija baština. Baš tada, kad je bio slab bio je jak. I kad su svi mislili, kako je jadan, kad su mu se ismijavali, izrugivali, kad su uzvikivali: „Kad si spašavao druge – spasi sebe“, baš tada, kad je izgledao ostavljen od svih, osramoćen i ponižen, skinuli su mu i odjeću. Baš tada, kad je izgledao kao najveći jadnik i gubitnik, bio je najjači. Ostao je bez ičega, gol, bos i ostavljen, posramljen i ismijan. Da li je itko tog trena mislio, da će baš radi svega toga, trpnje iz ljubavi i predanja sebe do kraja za čovjeka, biti zapisan u vječnost? Da će baš On biti početak i kraj svega na svijetu! Da će biti ljubav i nada budućih naraštaja! Da će biti nepobjediv i vječno slavljen, jer Boga nitko nikada pobijediti ne može niti one, koji žive životom prema Njegovim zakonima, koji vole čovjeka, svoju domovinu i sve što je Bog stvorio koji slijede Njegova sina jedinorođenoga Isusa u kojemu Mu je sva milina.

Dragi moji Hrvati, tako je i sa nama ljudima. Tako je i naša slava, moć i položaj nešto privremeno, kratkotrajno i u tren zaboravljeno. Po našoj ljudskoj veličini dobiti ćemo milost Božju. Biti ćemo zapisani u vječnosti po našoj muci, trpljenju, sebedarju i ljubavi. I samo nas, to može učiniti vječnima, kao što je učinilo i Isusa, koji je izvršavao volju svoga Oca, znajući, da je on Otac i Bog njegov, nepobjediv i da ga nitko i nikada ne može pobijediti.

Slavica Vučko tropolje.info