Bježi Božo, pustilo Bagu!

Autor: Marko Ljubić

Nisam mogao odoljeti ne zaželjeti neki dan na Petrovljevu mjestu Jambu recimo, da onako seljački opruži ručerdu i mlatne šamarčinu puštenom Bagi. Svi mi tu i tamo imamo pritajene, nepristojne, pa i opasne želje. Često u situacijama kad nema civiliziranog i pristojnog načina razgovora s osobom s druge strane, meni se spasonosnim učini zamisliti krkana nasuprot njega. Jer, i od krkana ima nižih stvorenja. Bago za sada ne spada ni u jedne ni u druge.

Kako biti pristojan čovjek, političar s elementarnim obilježjima dobrog odgoja, a istodobno odgovoriti obvezama ovakve javnosti, odnosno medija u Hrvatskoj? Vi koji čitate moje kolumne i pogotovo Dnevni detektor znate da mi zbog sadržaja politike i političkog stila Božo Petrov nije miljenik, doduše ništa manje ili više od većine ostalih hrvatskih političara. S tom razlikom, da u odnosu na opći pojam hrvatski političar postoji, bar kod mene, grupacija tipova koji se zovu političari, a zaslužuju najdublji autorski prijezir i nisu dostojni čak ni ismijavanja. To su oni bez elementarnog kućnog odgoja.

Božo Petrov u najmanju ruku zaslužuje, usprkos svim svojim nedorečenostima, nejasnoćama, glupostima i vrlo vjerojatno nekim namjernim pogrješkama, poštovanje, bar jednako najvećem broju ljudi koju djeluju u hrvatskoj politici. Ako ne i veće.

Kritizirati njegove političke postupke je normalno, a pogotovo je nužno od kada je potpredsjednik Vlade.

Zbog toga postoje mediji, zbog toga postoje i politički suparnici, jer i jedni i drugi bi morali biti u funkciji nekakvog općenacionalnog i općedruštvenog cilja.

Jedino do sada nisam uspio otkriti, nakon dugog niza godina, što je Bog htio kad je stvarao Mislava Bagu?

Zašto?

Čovjek je odnekud upao na televiziju, bez bilo kakvih razumnih razloga ili uočljivih kvaliteta postao televizijska zvijezda i iz samo njemu razumljivih razloga stekao slavu – opasnog novinara. Doduše, opcija opasan novinar odličan je izbor pravca društvene afirmacije za tipove koji nemaju drugo ništa, ili nemaju dovoljno drugih kvaliteta, pri čemu se onda na strah i trepet za političare lako naštancaju – nepostojeće kvalitete. Sličan je slučaj s Acom Stankovićem na HTV-u.

Bago je uz to stekao ugled sveznalice koji, pogotovo od kad je došao na Novu TV, prilično respektabilnu TV kuću, naselio se u njihov informativno-politički program, svako malo tumači naciji najsloženije tajne.

Proslavio se čovjek tumačenjem anketa Ipsos pulsa, koje valjda ni sami autori niti mogu niti znaju suvislo protumačiti. Kako bi Bago imao o čemu pričati, a pogotovo ako uspije nekako dovući u studio sve rjeđe analitičare koji su mu manje više služili za pokriće, osmislili su prezentaciju podataka koje niti tko čita, niti tko sluša, niti tko razumije. Niti što znače. To je za Bagu idealno, jer u takvim okolnostima može pričati što god hoće, nikad neće pogriješiti.

Ali i tada, pažljivijim praćenjem njegovih objašnjenja, čovjek uoči katastrofalno neznanje i goleme rupe u naobrazbi.

Bago se proslavio nasrtajima, koje je sjajno ilustrirao kolega Marcel Holjevac primjedbom „zamalo nije ugrizao Petrova za nogu“ na nekolicinu ljudi. Dok je bio na HTV-u taj tip nasrtaja bio je usmjeren na bivšega premijera Ivu Sanadera, ali Bago se u tim okršajima nije uspijevao dobro provesti. Doduše nije ni gubio utakmice, jer je ljudima praiskonski važno uvijek vidjeti da netko, tako sitan, nježan i senzibilan usprkos opasnim grimasama i kolutanju očima, „uči pameti“ najmoćnije političare.

Ako je u tim situacijama ispadao smiješan i glup, a jest većinom, Bagi je u prilog išla drskost i nepristojnost, otprilike na razini percepcije lokalnog huligana koji je u stanju uraditi javno ono što nitko drugi normalan nije htio.

Pokušavao je isto Bago s Milanovićem, ali ni tu se nije najbolje provodio. I u tim poludebilnim okršajima, čija je svrha bila isključivo promovirati samoga Bagu a ne informirati javnost, opet prirodnom sklonošću ljudi slabijemu u odnosu prema jačemu, izlazio je sa simpatijama javnosti. Posebno one antimilanovićevske.

Zatim je Bago nasrnuo na Petrova.Valjda mu se čovjek, još uvijek nebaždaren na političke smicalice i pravila učinio zgodnim, pa – navalio.

Pa ponavlja do molećivosti Petrovu „daj bolan reci da ćeš ići na izbore ako ovo ili ono“, „daj brate najmiliji, vidiš da ovo nema smisla, reci da je Karamarko opasan“, „daj Božo, samo priznaj“.

A, Petrov – neće pa neće.

Onda Bago nasrne pa prekida misli, zaskače za vrat drugoj izgovorenoj riječi pa se meškolji, kao izložbeni eksponati pred javnim kućama za gayeve, pa počne cviliti, pa opet – moli priznanje.

Ja ne vidim drugog načina, izuzev da vladajuća koalicija, pogotovo Most kojega je zbog suradnje s Domoljubnom koalicijom Bago uzeo na zubić, ili vrate Grmoju s još dvojicom trojicom iz doline Neretve, onako, ljudeskara od dva metra i sto pedeset kila žive vage, ako je moguće pronaći s obrazom recimo Nenada Stazića ili Gordana Marasa, da zajedno idu pred TV Bagu, ili da jednostavno – otkupe Stazića da se nateže s Bagom.

Da sudjelujemo u cirkusu, kad je već cirkus, iako se tako službeno ne zove.

Nisam mogao odoljeti ne zaželjeti neki dan na Petrovljevu mjestu Jambu recimo, da onako seljački opruži ručerdu i mlatne šamarčinu puštenom Bagi. Svi mi tu i tamo imamo pritajene, nepristojne, pa i opasne želje. Često u situacijama kad nema civiliziranog i pristojnog načina razgovora s osobom s druge strane, meni se spasonosnim učini zamisliti krkana nasuprot njega.

Jer, i od krkana ima nižih stvorenja.

Bago za sada ne spada ni u jedne ni u druge.

On je svojim novinarstvom – treći.

Bago.