Bitka za prošlost

Dok jedni zagovaraju istraživanja i utvrđivanje povijesne istine drugi se upinju kako bi se istraživanja zaustavila i osuđuju svaki pokušaj promjene. To je hrvatski trenutak. I to nije samo bitka za istinu o prošlosti. Ona je mnogo više.

Za Tomislavcity tropolje.info piše Marko Tokić

Hrvatska je zemlje preopterećena poviješću (Dalmatino povišću pritrujena rekao bi Ljubo Stipišić Dalmata) i stoga nije čudno da svako malo čujemo kako netko (svatko iz svojih razloga) poruči hrvatskom narodu (i građanima Hrvatske): zaboravimo prošlost, okrenimo se budućnosti.

Istodobno s tim glasom o potrebi okretanja budućnosti čujete jeku onih koji osuđuju svaku reviziju povijesti. Osuđivanjem revizije povijesti oni, naravno, zastupaju antiznanstveno stajalište po kojem nove informacije (činjenice i spoznaje) nužno utječu na znanstvenu spoznaju i utvrđenu znanstvenu istinu. Tako zapravo dokidaju povijest kao znanost. Ili ju se trude kao takvu dokinuti. Ona iz njihova kuta postaje dogmom (koja se osim kao jamstvo nepromjenjivosti iskazuje i očajnom potrebom da se kao znanost dokine). Oni se tako zauzimaju za dogmatski utvrđenu povijesnu istinu koju su sami pisali ili im kao takva odgovara. I boje se, jer znaju da ona nije utemeljena na istini. I da je u svakom času nove činjenice pobijaju, jer se ne mogu u nju kao takvu uklopiti. One jer se ne uklapaju traže drukčije razumijevanje onoga što se dogodilo. I traže oblikovanje povijesne istine u skladu s činjenicama. No, kome je do povijesne istine?!

Zašto se događa tako ogorčena borba oko onoga što se dogodilo. Pogledajte samo živote pojedinaca koji se svakodnevno nalaze u potrebi za boljom osobnom prošlošću. Da je to nevažno zbog čega bi vlastite životopise uvijek i iznova prilagođavali potrebi trenutka. Kod naroda je to još izraženije. Pa barem mi Hrvati imamo iskustvo nametane vječne krivnje. Ona se, poznato je, uvijek nameće onima kojima se želi nametnuti nepoželjni politički identitet (odnosno, državni okvir kojega bez podređenosti ne bi mogli prihvatiti).

Koliko je važna povijesna istina možda najbolje možemo dokučiti iz čuvene misli poznatog pisca Georgea Orwella: „Onaj tko kontrolira prošlost, kontrolira budućnost. Onaj tko kontrolira sadašnjost, kontrolira prošlost.“

Razmotrimo li malo navedenu misao iz nje se može vidjeti ne samo da onaj tko kontrolira prošlost kontrolira budućnost nego ujedno objavljuje da vlada sadašnjošću, jer samo onaj tko ima vlast i moć može kontrolirati prošlost. Jugokomunisti su to činili četrdeset pet godina i još uvijek se bore za njezino očuvanje. Uporno se bore protiv svake činjenice koja se ne uklapa u dogmu. Oni imaju pravedničke mitove o pravdi koja se izvršila uz proceduralne propuste (ili što bi Meske i Vesna rekli ako su ubijeni bez suđenja to ne znači da nisu bili krivi) ili pak zabrane obilježavanja (ili makar uskraćivanje pokroviteljstva) ili pak zaustavljanje daljnjih istraživanja, pa čak i negacija njihovih rezultata od Hude jame do Jasenovca. Oni, čak i uz zgražanje, s prijezirom ustrajavaju na vrijeđanju žrtava kao kad nedavno navodno novinar godine (Šprajc ili kako se već zove) pogubljenu djecu naziva narodnim izdajicama. Sve je to čežnja da se održi monopol na povijesnu istinu i monopol na vlast (na sadašnjost).

Ništa drukčije ne može biti razumijevano ni Pupovčevo nedavno izjašnjavanje kako on i Vjerodostojni rade na istom poslu (ne znam znači li to i po istom zadatku) da bi danas na kontra proslavi Bleiburške tragedije slavodobitno izjavio kako „oni koji su 1945. bježali prema Austriji, bježali su od vlastite savjesti i od vlastitog zločina.“ Pupovčeva projekcija krimena prije će biti istina o ne tako davnom traumatičnom iskustvu njegovih suplemenika (pa i njegovu) iz 1995. nego li povijesna istina.

U BiH nitko ne može dokučiti dubinu krize, jer ona i ne postoji. Svi hrvatski zahtjevi kako bi u institucijama sustava popravili vlastiti položaj proći će u proceduru. Nekad nisu mogli ni dotle dosegnuti. Ova vječna privremenost toliko je uznapredovala da o njoj svi misle da ovako nikad nije bilo (neki će ustvrditi posve drukčije da je oduvijek ovako: visoki predstavnik, nešto domaće gospode i raja). U isto vrijeme u Hrvatskoj se održavaju lokalni izbori. Politički život odgođen je do izjašnjavanja građana na ovoj iznimno važnoj izbornoj anketi tako da i u Hrvatskoj živimo međuvrijeme.

Mnogo će toga reći bitka za Zagreb. Bandić samo što nije. A tu je i Prgomet. Tako ovih dana doktor Drago dodvoravajući se valjda lijevoj kulturnoj hegemoniji i njihovim medijskim hijenama ovih je dana u očajničkim pokušajima da im se dopadne davao korektne i poželjne izjave. U jednoj od njih ustvrdio je da ne dijeli svjetonazor s onim iz Hoda za život. Tko se ne zauzima za život i kulturu života on svojim uvjerenjima promiče kulturu smrti (ili je s njom u suglasju). Kako to može biti predizborno udvaranje nije mi jasno, ali Prgometu jest. A to govori ponešto i o meni i o Prgometu, ali i o stanju svijesti u Zagrebu prema mišljenju doktora Prgometa.

Od Zagreba se mnogo očekuje. Možda i ponovno uzdignuće hrvatske desnice. Od kada je odsječena ona u Bosni i Hercegovini dvije tisućite te umrtvljena ona u Hrvatskoj sa Mesićem, Račanom, Sanaderom, Jadrankom, Josipovićem i inim činilo se da joj povratka nema. Hoće li Zagreb opet postati glavni grad svih Hrvata ili će kao ovih zadnjih godina uzgajati glembajevštinu (prema ostatku Hrvatske) i udvorništvo prema svjetskim centrima moći ostaje vidjeti. Nada umire posljednja. Ako je još živa.

Možda i jest. Ime joj je Bruna.