Sinovi povijesti
Bitka za prošlost
Dok jedni zagovaraju istraživanja i utvrđivanje povijesne istine drugi se upinju kako bi se istraživanja zaustavila i osuđuju svaki pokušaj promjene. To je hrvatski trenutak. I to nije samo bitka za istinu o prošlosti. Ona je mnogo više.
Za Tomislavcity tropolje.info piše Marko Tokić
Hrvatska je zemlje preopterećena poviješću (Dalmatino povišću pritrujena rekao bi Ljubo StipiÅ¡ić Dalmata) i stoga nije Äudno da svako malo Äujemo kako netko (svatko iz svojih razloga) poruÄi hrvatskom narodu (i graÄ‘anima Hrvatske): zaboravimo proÅ¡lost, okrenimo se budućnosti.
Istodobno s tim glasom o potrebi okretanja budućnosti Äujete jeku onih koji osuÄ‘uju svaku reviziju povijesti. OsuÄ‘ivanjem revizije povijesti oni, naravno, zastupaju antiznanstveno stajaliÅ¡te po kojem nove informacije (Äinjenice i spoznaje) nužno utjeÄu na znanstvenu spoznaju i utvrÄ‘enu znanstvenu istinu. Tako zapravo dokidaju povijest kao znanost. Ili ju se trude kao takvu dokinuti. Ona iz njihova kuta postaje dogmom (koja se osim kao jamstvo nepromjenjivosti iskazuje i oÄajnom potrebom da se kao znanost dokine). Oni se tako zauzimaju za dogmatski utvrÄ‘enu povijesnu istinu koju su sami pisali ili im kao takva odgovara. I boje se, jer znaju da ona nije utemeljena na istini. I da je u svakom Äasu nove Äinjenice pobijaju, jer se ne mogu u nju kao takvu uklopiti. One jer se ne uklapaju traže drukÄije razumijevanje onoga Å¡to se dogodilo. I traže oblikovanje povijesne istine u skladu s Äinjenicama. No, kome je do povijesne istine?!
ZaÅ¡to se dogaÄ‘a tako ogorÄena borba oko onoga Å¡to se dogodilo. Pogledajte samo živote pojedinaca koji se svakodnevno nalaze u potrebi za boljom osobnom proÅ¡lošću. Da je to nevažno zbog Äega bi vlastite životopise uvijek i iznova prilagoÄ‘avali potrebi trenutka. Kod naroda je to joÅ¡ izraženije. Pa barem mi Hrvati imamo iskustvo nametane vjeÄne krivnje. Ona se, poznato je, uvijek nameće onima kojima se želi nametnuti nepoželjni politiÄki identitet (odnosno, državni okvir kojega bez podreÄ‘enosti ne bi mogli prihvatiti).
Koliko je važna povijesna istina možda najbolje možemo dokuÄiti iz Äuvene misli poznatog pisca Georgea Orwella: „Onaj tko kontrolira proÅ¡lost, kontrolira budućnost. Onaj tko kontrolira sadaÅ¡njost, kontrolira proÅ¡lost.“
Razmotrimo li malo navedenu misao iz nje se može vidjeti ne samo da onaj tko kontrolira proÅ¡lost kontrolira budućnost nego ujedno objavljuje da vlada sadaÅ¡njošću, jer samo onaj tko ima vlast i moć može kontrolirati proÅ¡lost. Jugokomunisti su to Äinili Äetrdeset pet godina i joÅ¡ uvijek se bore za njezino oÄuvanje. Uporno se bore protiv svake Äinjenice koja se ne uklapa u dogmu. Oni imaju pravedniÄke mitove o pravdi koja se izvrÅ¡ila uz proceduralne propuste (ili Å¡to bi Meske i Vesna rekli ako su ubijeni bez suÄ‘enja to ne znaÄi da nisu bili krivi) ili pak zabrane obilježavanja (ili makar uskraćivanje pokroviteljstva) ili pak zaustavljanje daljnjih istraživanja, pa Äak i negacija njihovih rezultata od Hude jame do Jasenovca. Oni, Äak i uz zgražanje, s prijezirom ustrajavaju na vrijeÄ‘anju žrtava kao kad nedavno navodno novinar godine (Å prajc ili kako se već zove) pogubljenu djecu naziva narodnim izdajicama. Sve je to Äežnja da se održi monopol na povijesnu istinu i monopol na vlast (na sadaÅ¡njost).
NiÅ¡ta drukÄije ne može biti razumijevano ni PupovÄevo nedavno izjaÅ¡njavanje kako on i Vjerodostojni rade na istom poslu (ne znam znaÄi li to i po istom zadatku) da bi danas na kontra proslavi BleiburÅ¡ke tragedije slavodobitno izjavio kako „oni koji su 1945. bježali prema Austriji, bježali su od vlastite savjesti i od vlastitog zloÄina.“ PupovÄeva projekcija krimena prije će biti istina o ne tako davnom traumatiÄnom iskustvu njegovih suplemenika (pa i njegovu) iz 1995. nego li povijesna istina.
U BiH nitko ne može dokuÄiti dubinu krize, jer ona i ne postoji. Svi hrvatski zahtjevi kako bi u institucijama sustava popravili vlastiti položaj proći će u proceduru. Nekad nisu mogli ni dotle dosegnuti. Ova vjeÄna privremenost toliko je uznapredovala da o njoj svi misle da ovako nikad nije bilo (neki će ustvrditi posve drukÄije da je oduvijek ovako: visoki predstavnik, neÅ¡to domaće gospode i raja). U isto vrijeme u Hrvatskoj se održavaju lokalni izbori. PolitiÄki život odgoÄ‘en je do izjaÅ¡njavanja graÄ‘ana na ovoj iznimno važnoj izbornoj anketi tako da i u Hrvatskoj živimo meÄ‘uvrijeme.
Mnogo će toga reći bitka za Zagreb. Bandić samo Å¡to nije. A tu je i Prgomet. Tako ovih dana doktor Drago dodvoravajući se valjda lijevoj kulturnoj hegemoniji i njihovim medijskim hijenama ovih je dana u oÄajniÄkim pokuÅ¡ajima da im se dopadne davao korektne i poželjne izjave. U jednoj od njih ustvrdio je da ne dijeli svjetonazor s onim iz Hoda za život. Tko se ne zauzima za život i kulturu života on svojim uvjerenjima promiÄe kulturu smrti (ili je s njom u suglasju). Kako to može biti predizborno udvaranje nije mi jasno, ali Prgometu jest. A to govori poneÅ¡to i o meni i o Prgometu, ali i o stanju svijesti u Zagrebu prema miÅ¡ljenju doktora Prgometa.
Od Zagreba se mnogo oÄekuje. Možda i ponovno uzdignuće hrvatske desnice. Od kada je odsjeÄena ona u Bosni i Hercegovini dvije tisućite te umrtvljena ona u Hrvatskoj sa Mesićem, RaÄanom, Sanaderom, Jadrankom, Josipovićem i inim Äinilo se da joj povratka nema. Hoće li Zagreb opet postati glavni grad svih Hrvata ili će kao ovih zadnjih godina uzgajati glembajevÅ¡tinu (prema ostatku Hrvatske) i udvorniÅ¡tvo prema svjetskim centrima moći ostaje vidjeti. Nada umire posljednja. Ako je joÅ¡ živa.
Možda i jest. Ime joj je Bruna.
