Naraštaji današnje dice posve su zakinuti za jednu izrazito snažnu emociju, zapravo najsnažniju; emociju neodoljive žudnje. Takve od koje se veća neda misliti, kao što neko reče za definiciju Vrhovnog Bića.
Razorna žudnja koju pobuđuje nešto što je nedostupno premda ti je gotovo na dohvat ruke; tako blizu, a tako daleko. Nešto zbog čega bi, kako ti se u tom trenu čini, pješačio bos do na oni svit, samo kad bi ti kogod ponudio takav izbor. No, niko ga nije nudio, i zbog toga je ona, žudnja, bivala jačom.
Ni’ko živ ne žudi k’o što žudi dite. Zapravo, nisam sigurna vridi li to za svu dicu, al’ za sebe sam barem sigurna. Dok su i sami bili još skoro dica, pokušavah nećacima, neupoznatim s nečim sličnim, dočarati silinu i zamah tog osjećaja, te bjesomučnu poplavu radosti kad se ukaže prilika da se ona utaži. Nisam u tome uspjela, dabome. Ne mo’š slijepcu dočaravati boje, pa to ti je.
Oni se rodili sa mobitelima u ruci, a ja im govorim o ushićenju zbog dolaska struje. Ma, šta ushićenju! Totalnoj obezglavljenosti. Doslovno se raspametiš, pobenaviš od navale radosti, a ne znaš kako bi ju ispoljio: skrikom, vrištanjem, smijom, skakom, udaranjem nogama u guicu… ili svim tim zajedno udrobljenim u neki ludi kovitlac zvan ostvarenje najluđe bajke. Nadire ti kroz sve pore i prelijeva se potocima. Sve se u tebi i oko tebe utapa u toj neopisivo divnoj bujici. Došla stru-uja-aa! Bože dragi, kako je neopisivo divno! U najbukvalnijem smislu te riječi: neopisivo i gotovo!
Nećaci me gledaju bijelo. Zasmiju se ponekim gegovima i gestikulacijama, ali smisao priče ne shvaćaju. E, ne znate vi kako ste zbog toga hendikepirani, dragi moji, mislim se ja. Žudnja možda i jest samo drugo lice frustracije i kao takva nije pozitivna, pa ipak se ne bih baš posve složila s tim.
Da nije bilo te žudnje, ne bih bila kadra iskusiti onakvu neopisivu radost i ushit kakav sam doživljavala zbog, danas nezamislivih tričarija. Dolaska struje, dobivanja prve slikovnice, novog školskog pribora, jednog bombona ili čarobnog pišćanja tamića uz glasne povike: “Grožđa-a! Smokava-a! Kilo za kilo-o!”
Gospe moja! Da mi je u tim trenucima bio prikopčan tlakomjer, kokad bi eksplodirao od pusta uzbuđenja. Kila za kilu, za nas dicu, značilo je badava. Imali smo osjećaj da žita ima priko izma, da pada s neba i zbog toga se ne može uspoređivati sa nečim tako rajskim kao što su smokve i grožđe, kojih smo bili i više nego željni. Kao i mnogočeg drugoga.
Iz današnje perspektive, ni sama ne mogu pojmiti takav intenzitet neobuzdane želje zvan žudnja, za čime god. Ne mogu, jer ju dugo nisam iskusila. Ništa ju više ne potiče. Nema gotovo ničega što si čovjek ne može priuštiti. Ništa nikome ne nedostaje i zato smo svi nekako zahrđali po pitanju želja.
Ali u onaj vakat, kada su se jedva zadovoljavale i osnovne potrebe, želje su bile tek objesni luksuz koji nitko nije bio dužan ispunjavati. Ni čovjek, ni Bog. Dica su to znala i baš zato bi pobenavili od sreće kad bi se koja od njih, nekom čarolijom, ispunila. Bio bi to dernjek bez dernjeka. Blagdan radosti i poplave najburnijih emocija. Nešto što današnji naraštaji djece nikada neće iskusiti.
Oskudica, sama po sebi, nije nikakvo dobro, no ako je ona jedini način da iskusimo tako duboku i tako snažnu radost i ushićenje, onda je ona dobrodošlo “zlo”. Ono koje, poput hladnoće u ciči zimi, omogućava da u potpunosti iskusimo blagodat tople mekane deke koja nam se ovija oko promrzla tijela.
Pa i to, nekoć svima poznato, divno iskustvo, odavno već pripada prošlosti. Ubilo ga moderno grijanje svih prostora, uključujuć i spavaće sobe. Nije bitno što uopće nije zdravo spavati u takvom prostoru. Suvremeno doba je, ionako, poznato po tome što ne pita što je zdravo, nego što je u modi, pa bilo da se radi o stilu stanovanja ili bilo čem drugom.
Danas bi netko slobodno mogao, putem kakva prodorna megafona, po cijeli dan trubiti: E-eej, ljudi! Dolazi smak svijeta-aa! Nitko se ne bi ni osvrnuo, a kamo li obratio pažnju, ili se, ne daj Bože, uzbudio. Kakvi! Kao da su izgubili sposobnost bilo kakve poticajne motivacije za bilo što; kao da se više ne znaju istinski ni radovati, ni veseliti, ni uzbuđivati…
Katkad se čini da se strastvenost još jedino može naći na strani negativnih emocija, pa i to nekako na silu, bez istinskih osjećaja i istinskih razloga. Onako, više iz neke ukorijenjene dosade ili već nečega tome nalik. Barem se meni tako doima. U usporedbi s ushićenjem zbog povika: “Kilu za kilu!”, sva današnja uzbuđenja mi djeluju mlitava; po mrtvoj koži.
Bog je, zacijelo, znao što radi kad nas nije zaronio u rajski vrt gdje bi nam sve gotovo padalo u usta. Svakako ne zato što mu to nije bilo moguće. Bio bi to, naime, krajnje otužan raj. Raj u kojem bih, ovako nesklona mrtvilu, svakako umrla od dosade. I ako bih moral birati između ta dva svijeta: takvoga raja i onoga u kojem ti jedan obični bombon predstavlja rajsko iskustvo, birala bih drugo, bez trunke razmišljanja. Barem znaš da si živ.
Neimaština nije dobro, sama po sebi, a imaština još manje.
Nada Beljan/Biralo me/Tomislavcity
