“Svaki korak koji napravim po toj ubogoj livadi, kao da me boli. Prekrasan spomenik sa pticom slomljenih krila miluje sunce. NeÅ¡to me steže, vuÄe, ne da, grabi. To je taj vjetar. Topli vukovarski vjetar…”, piÅ¡e zagrebaÄka djevojÄica.
Nisu svi oduÅ¡evljeni idejom da hrvatski osmaÅ¡i odlaze na edukativne izlete u Vukovar jer tamo nema “mora, bazena, zabavnih parkova†i ostalih stvari koje zadovoljavaju danaÅ¡nju djecu. PriÄe koje Äuju od tamoÅ¡njih vodiÄa, smatraju neki, mogu ostaviti traga na njihovoj adoloscentskoj psihi. Laura V., 14-godiÅ¡nja je ZagrepÄanka koja je upravo doÅ¡la iz Vukovara, a o kojem prethodno nije puno znala. ProÄitajte prekrasne dojmove ove djevojÄice koja je pokazala da su odlasci u Vukovar neÅ¡to najbolje Å¡to im se može dogoditi:
TOPLI VJETAR IZ VUKOVARA
“Nalazim se unutar hangara OvÄare… Ne mogu ni priÄati. Nije velik prostor, ne mogu ni zamisliti da je tamo boravio 261 Äovjek. Hladno je i mraÄno. Spokojno i gotovo neÄujno. Velike zidine kao da diÅ¡u. Kao da nam se ti ljudi obraćaju kroz njih. Imena identificiranih žrtava spuÅ¡taju se u spirali duž poda. Sretno rjeÅ¡enje… Ni sama ne znam kako da gledam na cijelu situaciju. Trebam li biti tužna ili trebam biti jaka kao Å¡to su i Oni bili? Jedino Å¡to znam je da na to sve gledam s velikom dozom poÅ¡tovanja. Nepregledna livada. Nema kuća, samo Å¡umarak. Već zrela stabla njiÅ¡u se na toplom vjetru. Ali, tužno se njiÅ¡u. Sporo. Ne žure se nigdje. I ona odaju poÄast svim žrtvama. Svaki korak koji napravim po toj ubogoj livadi, kao da me boli. Prekrasan spomenik s pticom slomljenih krila miluje sunce. NeÅ¡to me steže, vuÄe, ne da, grabi. To je taj vjetar. Topli vukovarski vjetar koji postoji. Koji postoji i želi da mi znamo da je tu. To je taj vjetar koji je spor, topao i umoran. Koji je tu samo da nas podsjeti da je postojan. Ustajao, hladan zrak koji dopire iz hladnih bolniÄkih prostorija. Vlaga na zidovima. Mogu Äuti vriske, uzdahe, nadu. Mogu Äuti vojniÄku Äizmu kako odvodi nevine ljude. Mogu Äuti opiranje i bol. Simulacija tih ljudi u tim starim, vlažnim prostorijama je jeziva. Sada mi je samo žao i želim van. Na prvi pogled, u Vukovaru kao da nikoga nema. Kao da je otiÅ¡ao sa svim žrtvama. Oronule kuće, stare Å¡ume… Nigdje nikoga. Ali, to je samo na prvu. Sada vidim obnovljene kuće, divlje livade i Å¡ume koje nemaju kraja. Osjetim taj topli vukovarski vjetar. Opet je tu. Uvijek je on tu. I svi ti ljudi koji žive s velikom ranom na srcu. Velikim ožiljcima. I oni su tu. I oni žive. Možda ne punim plućima, ali žive. Žive i bore se s realnošću. Vukovar je pao, ali Vukovarci nikada nisu. VeliÄanstven je, velik duÅ¡om koliko i tijelom. Grad Heroj, taj Vukovar. Topli vjetar, svjež zrak, nepregledne livade i mudre Å¡ume, prije natopljene krvlju, a sada potocima, podsjećaju nas da je Vukovar joÅ¡ živ. Da nikada nije umro i da nikada neće. BaÅ¡ je heroj, taj Vukovarâ€. S.VuÄković
