Sinovi povijesti
Idila
Uvijek kada zapadnem u neku vrstu depresije i pesimizma na usne mi osmjeh navuÄe idila koja vlada u Hrvatskoj.
Za Tomislavcity piše Marko Tokić
Iz mojih dosadaÅ¡njih zapisa vjerojatno ste mogli zakljuÄiti da su Bosna i Hercegovina zemlje raznih Äudesa (osobito kao jedinstvena cjelina Bosna i Hercegovina), i, možda neÅ¡to teže, da je Hrvatska zemlja neviÄ‘ene idile. Lijepo je živjeti u zemlji u kojoj se tako sitnozorno motri na propuste dužnosnika pa je tako nekoliko mjeseca trajao prijepor oko jedne fus note (podrubne znanstvene biljeÅ¡ke u kojoj je trebalo, a u prvi mah nije, navesti izvornog govornika u tekstu navedene misli).
JoÅ¡ je ljepÅ¡e Å¡to se u toj zemlji neviÄ‘ene idile njezin premijer, poznatiji kao Vjerodostojni, odluÄio za imenovanje (ne znam iz kojih je razloga to bilo potrebno) Vijeća za suoÄavanje s proÅ¡lošću. Ovo je, unatoÄ izboru kojega od muÄnine ne mogu ni komentirati, jedan pripadnik lijevoliberlane stranke (Vesne Pusić i njezina Vrdoljaka) znameniti sabornik Beus Richembergh tako lijepo imenovao Komisija za istinu (i to, kako Beus Richembergh kaže, po uzoru, pogodite na koga, nije moguće: CK SKH). Ne mogu vjerovati (ili Å¡to bi bilo priliÄnije: ne mogu da verujem). Jednom kad Vjerodostojni dobije miÅ¡ljenje Komisije ima da se usvoji Älanak Kaznenog zakona (ako se ne varam: 133), i sve će biti uredu. Kao nekada!?
SuoÄeni s proÅ¡lošću (onako kako treba) tada ćemo, kao i uvijek do sada, imati javnu istinu i onu obiteljsku (koja se prenosi s koljena na koljeno). BaÅ¡ kao nekada! Tako smo nekada, koliko mi je poznato, prema javno dostupnoj istini imali spoznaje o socijalizmu s ljudskim likom koji je ispravio klasne nepravde i donio mir meÄ‘u narode i narodnosti (i sve smo to dugovali LjubiÄici Bijeloj i joÅ¡ ponekome, ali to nije bilo važno, važno je bilo da se LjubiÄica ne uvrijedi).
Obiteljska istina je iÅ¡la nekim drugim putem. Ponekad se Äak u noći mogla i javno Äuti. Kažu Tito ne bije Hrvate / A di su nam, Å¡to nam se ne vrate, ili Mariborske livade zelene / Hrvatskom su krvlju zalivene; ili… Naravno, ako bi se doznalo tko je pjevao, ako bi netko propjevao, pjevaÄi bi se bavili, makar sljedećih Å¡est mjeseci, nekim rekreativnim aktivnostima u raznim zavodima za popravljanje i prepravljanje ljudi. I tako ta krasna i idiliÄna vremena iznova nasljedujemo u kulturi selektivnog sjećanja koju Vjerodostojni želi okonÄati jednom i zauvijek. Tako je to kada je istina u drugom planu, važno je da povjerenstvo donese zakljuÄak. Huda jama (i sve o njoj Å¡to nam je ispripovijedao Romano Leljak, pa Äak i kosti tamo pronaÄ‘ene, djevojaÄke pletenice i sve te grozne i nepotrebne dokazne Äinjenice) ipak je potvrdila da je obiteljska predaja bila kudikamo vjerodostojnija od one javne i službene istine. Možda je zato problem uopće io napraviti istraživanja u Jasenovci, jer bi dokazi govorili možda poneÅ¡to drukÄije nego se tvrdi i uporno ponavlja. Tko će znati. Valjda će se jednom i tamo moći zakopati. Možda kada sve ovo proÄ‘e. I istina viÅ¡e nikome niÅ¡ta ne bude znaÄila. Kome je do istine u zemlji idile.
Iako je Hrvatska zemlja idile u njoj ipak neprestano traje obraÄun s desnim ekstremizmom u Hrvata, tako su u Hrvatskoj svi  (i joÅ¡ desnije) ako nisu lijevo (i oni koji optužuju Hrvatsku i Hrvate), osim Keleminca. On po dogovoru svako malo odigra faÅ¡niÄke predstave na JelaÄić placu i tako maÄkari (koji im nisu ni nalik) plaÅ¡e malu djecu i Ranka Ostojića. Stoga je Ranko vrlo zabrinut. On je Äak najavio krv na ulicama. Neki Ranka i nadalje nedovoljno ozbiljno shvaćaju. Å to god Ranko najavi (i oni koji su njemu bliski) uskoro se ima i dogoditi. Iako je poznat kao lik kojem je rakija za sve kriva ne treba podcjenjivati druga Swastiku. DapaÄe!!! On je sklon starim igrama na ovim prostorima. Prisjetite se PajÄića i kukastog križa na Poljudu; a oni neÅ¡to boljeg sjećanja mogu se prisjetiti i Labradora i njihovih miniranja (kada je u ratu, kao i sada u miru, u Hrvatskoj trebalo zazivati faÅ¡izam). Nije taj rukopis nepoznat drugu Ranku. Zna drug Swastika Å¡to bi se moglo dogoditi (jer on ne gleda u karte da bi vidio budućnost), on operativno radi kako bi se ona mogla dogoditi. O tome bi mogao poneÅ¡to reći rukovoditelj održavanja stadiona na Poljudu (a možda i joÅ¡ ponetko) da ih ima tko priupitati. Ali Å¡ta oÄekivati od Orepića…
U zemlji idile: pravo da ubijete vlastito neroÄ‘eno dijete, ah! da, oprostite, zametak; drži se ženskim pravom. I mnoge žene se zauzimaju za tu povlasticu. I Ustavni sud drži da tu niÅ¡ta nije sporno (nema tu nikakvih ograda ili okolnosti unutar kojih bi to bilo etiÄki opravdano kao manje zlo), nego apsolutno i bezuvjetno. To je Žensko pravo. Davno sam gledao hrvatski film, Äini mi se da je naslov bio: Svoga tela gospodar. A tak je, samo se ovdje eksplicitno (iako je i u filmu zapravo o tome bila rijeÄ) radi o gospodarici koja nije vlastitim tijelom razumno raspolagala neÅ¡to prije neželjenog uÄinka (ali, kako kaže naÅ¡ Ustavni sud to ne će platiti velikom cijenom jer posljedice vlastite sladostrasne nerazumnosti može uspjeÅ¡no ukloniti): Bravissimo! U zemlji idile kakva je Hrvatska drukÄiji zakljuÄak nismo mogli niti oÄekivati.
Kako je korizmeno vrijeme Hrvatska se i ove godine, kao i svih dvadeset i tri godine ranije, uspjeÅ¡no odriÄe Hrvata u BiH.
PoÄelo je lažnim obećanjem konfederacije s Hrvatskom (i stvarnom integracijom u Federaciju, tada su joj joÅ¡ tepali hrvatsko-boÅ¡njaÄka). BijaÅ¡e to lijepo obećanje i gorka istina. Odrekli smo se vlastite republike vjerujući da je ta žrtva zalog uspostave slobodne i neovisne Republike Hrvatske koja će onda u nastavku politiÄke borbe pomoći nam u ostvarenju konstitutivnih prava i uloge državotvornog naroda u BiH.
U Daytonu smo, potom utjeÅ¡no, navedeni kao konstitutivni narod (ali, gle Äuda, nismo uvedeni u federaciju tri naroda, nego se hrvatsko-boÅ¡njaÄka Federacija udružila u suostvarenju daytonske BiH s Republikom Srpskom). Ovakva nelogiÄnost za sastavnice je tražila jedva postojeći politiÄki pojam: entitet. I tako su dva entiteta bila namijenjena za tri tijela. Jednom je tijelu dano njegovo odijelo, a dva su druga trebala se snaći u jednom: tijesnom i ludo skrojenom. Nama Hrvatima ne bi trebalo biti tijesno jer je ustavno Hrvatska bila obvezna brinuti o Hrvatima u BiH, pa će ta skrb nadoknaditi ustavnopravni nedostatak.
Zatim je dvije tisućite uoÄena nelogiÄnost da se konstitutivni narodi ne osjećaju konstitutivno na Äitavom prostoru BiH. I kad smo pomislili: evo, mogućnosti da se nepravda ispravi da svako tijelo dobije odijelo i da u zajedniÅ¡tvu i jednakosti suostvarujemo zajedniÄku državu. Kad ono… Ova prividno logiÄna odluka pravdana je zakljuÄcima Ustavnog suda BiH da konstitutivnost oznaÄava i kolektivnu jednakost; no primijenjena je na takav naÄin da je postalo jasno da se dogaÄ‘a (i dogaÄ‘at će se) dekonstitucija hrvatskoga naroda. I Hrvatska iako je bila jamac Daytonskog mirovnog sporazuma glasno je Å¡utjela. Tada vrlo glasno (danas neÅ¡to tiÅ¡e). DapaÄe, tada su se mnogi u njoj radovali. Radovanje traje do danaÅ¡njega dana.
U meÄ‘uvremenu su nas izruÄili pravednom bosanskohercegovaÄkom (srpskom i boÅ¡njaÄkom pravosuÄ‘u), i sve po zakonu. Cvitan (tko no ono to bjeÅ¡e: državni odvjetnik?!) hvali se da je to sve bilo zakonito u skladu sa sporazumima (Äak ih je Äetiri, on ili netko drugi svejedno je, potpisao). I tako su u Hrvatsku stigli zainteresirani i pokupili sve Å¡to su htjeli i kako su htjeli, posve zakonito i u skladu sa sporazumima. I sada dižu optužnice. Hrvatska nije zauzvrat otiÅ¡la niti je tražila Å¡to niti u BiH, niti u Srbiji. Tamo se i nema Å¡to tražiti. To bjeÅ¡e miroljubiv svijet. I sve Å¡to su Äinili u Hrvatskoj i protiv Hrvata u BiH bijaÅ¡e u skladu s konvencijama, pravilima, zakonima, ustavima, i, naravno, njihovim politiÄkim i ratnim potrebama. Å to bi to zanimalo ikoga u Hrvatskoj. A nama u BiH se sudi. Svako malo. Posve u skladu s udruženim zloÄinaÄkim pothvatom (jer smo branili sebe i svoje), Å¡iroko postavljenom zapovjednom dogovornošću (dovoljno je da ste bili zapovjednik od voda naviÅ¡e i sudjelovali u već navedenom pothvatu da sve Å¡to se može ikako dovesti u vezu s vaÅ¡im ratnim putem unaprijed i neobranjivo budete krivi jer će to opravdati eksperti suda: pripadnici, najÄešće neprijateljskih obavjeÅ¡tajnih i sigurnosnih službi). I tako se izruÄenje primiÄe kraju – a idila traje.
Tek tu i tamo ponetko zanovijeta, ovako kao ja sada, i te glasove je potrebno utiÅ¡ati. Valjda će o tome odluÄivati, kako ono reÄe Beus Richermbergh: Komisija za istinu. Ako ne ona onda neki nezainteresirani i posve nepristrani sud. U BiH ili negdje joÅ¡ dalje i joÅ¡ nezainteresiranije.
Kakva idila!? DoÄ‘e mi da se utjeÅ¡im s manje idiliÄni vremenima.
