Novo čudo pokraj Međugorja: mladi Hercegovci o kojima govori košarkaški svijet iz ničega izrasli u tri NBA zvijezde

Kad je Ivan podizao obiteljski krov nad glavom, rekao je svojoj čeljadi i majstorima da se on u svojoj kući neće saginjati. Ne zato što bi taj Hercegovac gledao svijet svisoka, kako njegove zemljake katkad znaju zavidno opisivati, nego su ljudi naprosto izrasli...

Meštri su ga poslušali i kućne otvore podigli na 205 centimetara, da Ivan sa svoja dva metra može kroz vrata.

– Džaba, opet se svi u kući saginju – kaže nam Dijana Zubac, Ivanova supruga i majka Ivice Zupca (1997.), mladog košarkaša iz Čitluka koji igra u čuvenim Lakersima iz Los Angelesa.

Nije ni čudo da je Ivica dosegnuo 216 centimetara kad mu se i majka Dijana zaustavila tek na 190.

– U nas su sva djeca velika: tri sina i kćerku sam rodila bez carskog! Ivica mi je imo skoro pet i po kila i bio dug 63 centimetra. Mlađi mu brat Antonio skoro šest kila, točnije – 5,980 i dug 58 – govori nam mama Dijana.

Da nam sve što bolje ilustrira, pokazala nam je u podrumu više desetaka pari tenisica, bogme bi u svakoj čovjek mogao veslati kolike su. Ivica nosi broj 55, brat mu Antonio 53, a mlađi Mario 49. Sva trojica zajedno duže od metra i pol! Sestra Mariaandjela i mama Dijana ipak nisu išle toliko daleko, nije to za cure.

Ne treba ni govoriti da su Antonio (18) i Mario (14) također košarkaši, dovoljno visoki da i oni sutra vide Ameriku, iako su u Brotnju započeli. Na koncu konca, svega nekoliko koraka dalje – kuća uz kuću – rođak im jeZoran Planinić, koji je igrao u NBA, a mati mu je bila od Zubaca.

To nas je i dovelo u Hercegovinu, toga dana kišovitu, da mrvu zalije mlade jablane. Iz te su krševite zemlje nikla trojica koji upravo brane boje vrhunskih američkih i planetarno poznatih klubova. Uz Ivicu Zupca, basket rasturaju Čapljinac Dragan Bender (1997.) u Phoenix Sunsima i Mostarac Bojan Bogdanović (1989.) u Brooklyn Netsima.

Takvom koncentracijom ne mogu se podičiti ni veće i bogatije sredine od hercegovačke.

– Il je do našega tvrdoga kamena, il do mekoga srca Gospe međugorske, ja sad ne znam, ali vidjelo se odmalena za Ivicu: on je vazda samo koš vidio. Jednom su mu rekli da treba malo smršat i gledam ga ja, on samo vodu pije, colu i ne gleda, a nju je uvijek volio. Tada sam znala koliko košarku voli – govori majka Dijana, pa slažući djeci robu dodaje:

– Joj, kad njihovo peglam, ko da su Å¡atorska krila, majke mi…

Materine su brige velike, ali s Ivicom je u Americi i cura Kristina Prišč. Kuha, pere, čisti i sve pod koncem drži. Prava Slavonka iz Orahovice, najpoznatije po Stipi Mesiću, zezaju se Benderovi. I Kristina je sportašica, preponskim jahanjem se bavi.

Dijana rastura sportskim podacima, informacijama i statistikama. Kaže da je njezin Ivica prvi Hrvat koji igra u čuvenim Lakersima. Jes’, na draftu su prije puno godina bili izabrali KreÅ¡u Ćosića, ali on nije pristao.

– Ima ona čuvena Krešina rečenica – zovu Lakersi, al zove i Zadar – kaže nam Dijana Zubac, pa dodaje da je Ivicu na treninge u Los Angeles dolazio gledati i Kareem Abdul Jabbar, a Ivičin horog da je isti ko Jabbarov. A s Ivicom individualno radi i trener kojemu je 89 godina, zasipa nas Dijana.

Mlađi Čitlučani kažu da noću iz kuća samo ekrani svijetle, gledaju prijatelji, rodbina i sumještani koliko će Ivica koševa ubiti.

– Ni ja ni jednu ne propuštam, a najgore mi je bilo za advent: najprije gledaj Ivicu usred noći svaka dva dana, pa onda ustaj i hajde na misu zornicu. Neispavana vazda – govori Zupčeva mama.

Ni 30 kilometar dalje, u Mostaru u gluho doba ustaje se i dedo Karlo Bogdanović.

– Svaku drugu noć je budan, bolan, gleda kolko će koÅ¡eva dat Bojan. Ali ne zna on po internetu ili televizijama pronać prijenos, on ti fino uÄ‘e na teletekst i naÄ‘e onaj rezultat i Bojanove koÅ¡eve… Dedo mu je najveći navijač – kaže nam Mario Bogdanović, poznati mostarski odvjetnik i koÅ¡arkaÅ¡ev otac.

Bojan je trenirao vaterpolo u Neumu i dobar je bio, najbolji plivač među košarkašima, ali i nogometaš: u Zrinjskom se razvijao u centarfora. Cijela mu obitelj za Dinamo navija, a on hajdukovac – 1950, HŽV!

– To je sigurno iz neumskih dana i vaterpola, dolje ti je jaka Torcida. Da je Bojan na moru živio, možda bi mu i u bazenu dobra karijera bila, pogotovo što ispočetka nije htio čut za košarku – kaže nam otac Mario, i sam nekada košarkaš.

I poznate mostarske kiše – po kojima se zvala čuvena malonogometna ekipa onih godina, ali i popularni pjevački ansambl – zalijevaju sportsku omladinu. Čak ni pod krovom suhi uvijek nisu.

– Po školama nam djeca treniraju, a kad pada, moramo odgađat utakmice jer dvorana prokišnjava. Evo, i ovo je školska dvorana u kojoj radi desetak klubova, većinom prvoligaških. I to tek iza pet sati poslijepodne, jer je prije nastava. Nije rijetkost da na pola terena igraju rukometaši, a na ono pola košarkaši. Po sat vremena imaš za trening, dadnu li ti još 15 minuta – ko da si boga vidio – kaže nam Nedeljko Zelenika, prvi Bojanov trener u Zrinjskom, klubu koji je domaćin u istoj toj dvorani na Bijelom brijegu.

– Ercegovina bi svake godine mogla iskovat po jednu zvijezdu za NBA, da ima uvjeta. Nego nema i sve je prepušteno roditeljima ili trenerima zanesenjacima koji od sebe daju što god mogu. Postat košarkaš tog ranga ko što je Bojan ravno je čudu ko što je međugorsko. To ti je od ovog podneblja sigurno, sunce je izvor života, a u Ercegovini ga ne fali – govori Bogdanović stariji, čiji su korijeni u Stocu.

Pa domeće da je možda i u hercegovačkoj raÅ¡tici tajna, kad su u pitanju stasiti sportaÅ¡i…

Ulaže se samo u nogomet. A Mostar je pravu veliku sportsku dvoranu trebao podići odavno, još ranih osamdesetih bio je samodoprinos za izgradnju. Prošlo je Neretvom i Radoboljom, Bunom i Bunicom vode i vode, o kiši da i ne govorimo, ali dvorana se nije makla više od temelja. Eno gradilišta i dandanas u gradu, u zrak strši samo zahrđala armatura. Neće dvorana u vis, zalijevali je ili ne.

Dok marni hrvatski politički oci pred svake izbore iznose nova obećanja, na zapuštenoj mostarskoj baušteli izblijedjela su odavno i slova s građevinske ploče – zadnji planirani datum završetka objekta prošao je 2010. U međuvremenu je ko iz vode narastao veliki i moderni trgovački centar, popularni Mall, tik do abortirane dvorane.

– Reko je Bojan da će je on završit kad neće ovi političari, tako ti njima napiši – rekli su nam usputno Mostarci.

– Da vidiÅ¡ tamo u Americi, to je, bolan, ljepota kako ti dijete paze i priznaju, ne samo u klubu, nego na ulici, u restoranu, svuda. Najmanje ti je on zvijezda u Mostaru… A taj New York je čudesan, niko tamo stranac nije nit će ti iko reć “tamo se” – kaže Mario Bogdanović, čije su tri kćeri, Ivona,Karla i Martina, žestoko uz brata Bojana.

Nešto južnije niz Neretvu, 35 kilometara od Mostara, hvatao se prvi mrak, a gusti sivi oblaci pritiskali su moždane. Na školskom košarkaškom igralištu zezaju se s loptom Mateo Brajković, Mladen Golo, Karlo Malovoz i Nikola Zekušić. Gledaju momci hoće li ta topla kiša i njih malo zaliti, da prerastu čapljinsku Lastu.

– Za koju godinu i mi ćemo bit na draftu za Ameriku. S ovoga je terena i Bender u NBA otišo. Pola Čapljine je plakalo kad je izabran – kažu mladići.

– To im je bilo krivo što odlazi preko oceana?

– Ma od sreće ljudi plakali – slažu se Nikola i družina, pa u šali poručuju Draganu da ga čekaju na starom terenu, da vide je li igrati zaboravio.

O tri hercegovačka NBA asa razmijenili smo dvije-tri i s Davorom Maslačem, teškim zaljubljenikom u basket, koji je u mlađim uzrastima trenirao i Dragana Bendera, momka iz Phoenix Sunsa.

– Ja sam stavio prvi koÅ¡ u ÄŒapljini 1971. godine, dijete bio tada. Onda znaÅ¡ koliko sam u koÅ¡arci. U nas djeca po kamenju skaču i hrane se zdravo, to ti je… Dovedu ih roditelji i ja odma vidim: aha, stopala su duga, ona prvo izrastu, pa će za njima i momče. Ti ga gledaÅ¡, a u njega leÄ‘a ispravna, držanje kako treba, on je roÄ‘en koordiniran, drva bere po brdima, nema ležanja po cijele dane – tumači nam Maslač.

Dragan Bender ima starijeg brata Ivana, generacija 1995. Držali su ih zajedno, da ih ne razdvajaju, iako su dvije godine razlike, što u toj dobi nije malo.

– Mali Dragan bi u pet koraka dvoranicu prešao, a 11-12 godina mu je bilo. Borac pravi i srce veliko. Tako je on lagana koraka bio da sam ga ja prozvao – Lane. Dragan je čudo, sve pozicije može igrati, a visinu ima, pregled igre fantastičan. Spasilo ga je baš to što je otišao odavde – siguran je Maslač.

Taj Čapljinac sa zviždaljkom oko vrata i golemim iskustvom s mlađim uzrastima govori nam ono što smo čuli i od drugih naših sugovornika.

– Mi nemamo uvjeta da razvijemo kod te djece njihove pune kapacitete. Nedostaje financija, znanja, kvalitetne lige… Ne ulaže se u razvoj mladih igrača, ako se i skupe neki novci, sve ode u ambicije funkcionera da te i te sezone igramo prvu ligu, dovedu se neki igrači sa strane, pare se potroÅ¡e, posebnog rezultata nema, a za djecu ne ostane niÅ¡ta. Samo ono Å¡to im pruže roditelji.

Zato ja kažem, moj je poso, naš, da ih prepoznamo, da ih animiramo, da ih naučimo da zavole košarku i damo im šansu da odu, da sutra ovdje ne propadnu, da ne ostanu na cjedilu i ne razočaraju se u nadi da se od igre i ovdje može živjeti – rekao nam je Maslač.
Hercegovci rano u svijet lete.

Rafo odvozi, dovozi i razvozi
– Ivan Bender, stariji Draganov brat, bio se ozlijedio, a već s 18 je bio gotovo afirmiran igrač. U svojoj generaciji bio je neprikosnoven. I on je u Americi, studira i igra sveučilišnu košarku. Otac im je krasan i čestit čovjek, Rafo, sve je prošao s djecom i sa mnom: odvozi, dovozi, razvozi, donesi, odnesi, ljubav je to i sve na vlastiti trošak. Ništa na sustavu nekom ne počiva, samo na plećima roditelja i trenera – ističe Maslač.

Koji ti je predmet najdraži? Gumica!

– Bojan je sve sam izguro po svijetu i suzu pustio nije, samostalan momak strašno. A kad su ga pitali koji predmet u školi mu je bio najdraži, on je ispalio – gumica!

Dresovi su posebna priča, ne možeš ih napripravit, sve mi odnesoše. Sto dolara dođe jedan, a svak pita. Najbolje mi je kad nekome dadneš dres i kad ga ovaj malo prouči i kaže:

“Nije ti, bona, original, vidiÅ¡ da je Made in Vietnam.”

Evo, i ovaj je iz Nikaragve, original Bojanov, igro je u njemu – govori nam stariji Bogdanović, dok jedna anegdota sustiže drugu.

Lom srca u Zagrebu

– Srca su nam pucala kad smo Ivicu ostavljali u Zagrebu, kad je iÅ¡o u Cibonu. Prvi put do ÄŒitluka nismo ni progovorili. Å ta ćeÅ¡, ostavljaÅ¡ ga, on sam gleda za nama…

Poslije mu i brat Antonio isto, a možda će i Mario za koju godinu. Jednom se sve sastavilo, Ivica dobio tešku upalu krajnika, zove mene i govori:

“UguÅ¡it ću se zaspem li.”

Poslije ih je izvadio, a od krajnika hoće sto problema, stradaju srce i zglobovi. Ivica je kasnije i koljeno operirao, doktora je ta reuma brinula, a može i to od krajnika bit – kaže majka Dijana Zubac.