Akademik i radikalni islam

Čitam. I ne vjerujem. Neki dan u mostarskom Dnevnom listu (nekada davno: jedinim dnevnim novinama u BiH na hrvatskom jeziku) najavljuje se na naslovnoj strani bh akademik Slavo Kukić (s naslovom: Agresivna islamistička filozofija najveća prijetnja budućnosti Bosne i Hercegovine). Što se događa?!

Za Tomislavcity  tropolje.info piše Marko Tokić

Dosada su najveći neprijatelji uglavnom bili Dodik i Čović (i osobito Čović), a sad odjednom islamistička filozofija. Ajde de, da pročitam. I čitam. I ne vjerujem. Iako bih se nakon toliko godina, donekle, mogao složiti s akademikom.

„Iz sarajevske čaršije svakodnevno odjekuju plotuni prema rušilačkim pohodima na BiH – posebice onima koje poduzimaju Dodik i Čović. I s pravom, da se razumijemo jer, uopće nije sporno da je taj tip ataka sve veća opasnost za opstojnost ove zemlje. O tome, uostalom, godinama govorim i pišem. Ali, tome se mora dodati da oni nisu i jedina, a nisam siguran da su i najveća prijetnja koja se nad budućnošću BiH nadvila.“

Budući da je dosad pisao o tom tipu ataka i u njima obrazlagao polazišta (o kojima bi se, također, dalo polemizirati, no u tim slučajevima to se ne bi iščitavalo kao polemika sa stajalištima nego zauzimanje strane i obrana onoga koji se i sam može braniti). Očito je, sazrelo vrijeme da prijeđe na novi tip opasnosti po opstojnost BiH pa čitam dalje. I tako uvaženi akademik pojašnjava, nadam se da korektno prenosim, da je godinama uvjeravao bh javnost i svijet da je glavni grad njegove zemlje jedan od rijetkih primjera tolerancije prama drugima i drugačijima – mjesto jedinstva u različitostima i pritom se poziva na vlastito iskustvo (čin se, uglavnom prijeratnog Sarajeva) te tvrdi da su u Sarajevu bili svi ista obitelj (sve etnije i oni kojima etničko i konfesionalno nije udio osobnog identiteta). Nadam se da uvaženi akademik nema ništa protiv toga da su neki drugi imali i drukčija iskustva ili da su makar uviđali privid tih i takvih navodnih odnosa (i njihove razloge živjeli i tumačili nešto drukčije). No, hajde da se vratimo temi, akademik nastavlja da mu je danas uvjerenje „uzdrmano“?! Pa navodim doslovno: „Jer mu (Sarajevu), da skratim, etno ideologija s mirisom filozofije radikalnog i agresivnog islama uništava dušu – i umjesto kozmopolitskoga usisava mu duh balkanske etnokasabe.“

Ajde de, neka je Sarajevo nekada tako izgledalo ili ostvarivalo takav privid jer samo iskustvo rata dalo je za pravo onima koji su slutili (ili uviÄ‘ali) tek privid tih odnosa; potvrdilo je da je u dubinama te iluzije bilo zapreteno mnogo toga Å¡to se prikrivalo iluzijom kozmopolitizma. Ratni sukob koji je razlike (i njihove netrpeljivosti) potvrdio i snažno ojačavao do mržnje nije zavrÅ¡io pobjedom i porazom, nego je zaustavljen daytonskim mirovnim rjeÅ¡enjem i velikom moći MeÄ‘unarodnih čimbenika (koji su, dobrim dijelom, čak i preuzeli vlast ili makar odreÄ‘eni udio njezinih poluga: Visoki Predstavnik, Ustavni sud, Sud BiH, i čitav niz meÄ‘unarodnih institucija, raznih uspostavljenih nadzornih mehanizama domaće vlasti i s vlastitom, doduÅ¡e ograničenom, vojnom silom). Å egedin je sedamdesetih u svom pismu Andriću (o njegovu rjeÅ¡enju, utvrÄ‘ene mržnje: izbjegavanje izjaÅ¡njenja ili tiho pristajanje na novu nacionalnu identifikaciju kao Srbina) iznio tezu da u loncu prikrivene (za neke i neskrivene), Andrićem utvrÄ‘ene mržnje, kada pristanete na identifikaciju s većom mržnjom, vi ste tada istina postigli vlastito rjeÅ¡enje, ali ste a toga bi kao intelektualac morali biti svjesni, ohrabrili veću mržnju a manjoj dodatno pojačali osjećaj ugroženosti. Izlazak iz kolopleta mržnje pisao je tada Å egedin, u tim i takvim okolnostima, može biti tek njihovo razgraničenje i sublimacija pravednošću. Naravno, da se ovakvo Å egedinovo stajaliÅ¡te osudilo (ali mržnja je ostala kao i ljekovitost njegova rjeÅ¡enja).  No, naravno uvijek je bilo onih koji nisu htjeli vidjeti ono Å¡to je Å egedin vidio i osjećao joÅ¡ u vremenima kada je Andrić definirao mržnje (i Å egedin nudio lijek), neki su, unatoč umnima, vidjeli kozmopolitizam (bratstvo i jedinstvo) i živjeli iluziju (koju bi htjeli obnoviti). Kada je rat poveden s teritorijalnim ciljevima velikosrpskog imperijalizma uÅ¡ao u prostor (i njegov duh se ulio u vrijeme) kao osjećaj nadmoći i osjećaj ugroženosti ( i dano im je pokazati vlastito lice). Uslijedila je homogenizacija i njezine reakcije. „Sve ove godine to se, priznajem, ima zahvaliti političkim protuhama – kojima je, umjesto plovidbe trećim milenijem, srcu viÅ¡e prirasla želja za prizivanjem, pa i resetiranjem ‘slavne’ proÅ¡losti. Dokaza za to, imate do mile volje.“ Ono Å¡to se na prostorima bivÅ¡e Jugoslavije dogaÄ‘alo devedesetih nije izuzetak u svjetskoj povijesti nego njezina potvrda. Homogenizacija dovodi do gubitka različitosti, a mogućnost opstanka u takvim okolnostima vidi se jedino u perspektivi pozitivnog ratnog ishoda. U tim i takvim okolnostima nije teÅ¡ko očekivati i pojavu kolektivne narcisoidnosti i idealizacije vlastitog nacionalnog bića (pa i zatvaranja očiju pred negativnim manifestacijama opravdavajući ih kao ispade ili pojedinačne incidente koji zajedničku uljepÅ¡anu sliku ipak ne mogu ugroziti). Isto je već sutra vjerojatno, ne daj Bože da doÄ‘e do sukoba civilizacija na svjetskoj razini (nismo mi izuzetak, mi smo tek potvrdili ono Å¡to se u povijesti čovječanstva uvijek i iznova dogaÄ‘a).

Odoh daleko, u iznošenju teza a ne pišem o akademikovu zapisu. U smislu uočavanja tendencija u promjenama duha Sarajeva, akademik navodi kao potvrdu parlamentarne odlaske na džumu, izjave o tome kako je Erdogan naš brat i predsjednik, dakako. Piše i o manifestacijama erdogenizacije domaćeg života o tome kako je gospođa predsjednikovica uvela „preodgoj“ sarajevskog zdravstva (o čemu, iskreno da priznam ne znam gotovo ništa, ali nema razloga da akademiku ne vjerujem) i svega onoga, drugoga, što se događa u funkciji našeg brata (i neoosmanskih mu ambicija). I tako veli akademik da se ubija duh moje zemlje (zaboravljajući, i da li, da se radi o zemljama Hercegovini i Bosni) uskrsavanjem filozofije neoosmanizma u bh verziji. Sve to dovelo je, i mnogo toga ranije, do promjena demografske slike pa tu navodi sarajevski kanton i arapska naselja, prodaju zemlje po Vlašiću i diljem BiH braći „pravovjernoj“ i tako se akademik budi iz vlastite usnulosti: „Godinama sam, priznajem, želio vjerovati da su dometi radikalizma te vrste ograničeni – i da će mu se normalan svijet u konačnici oduprijeti. Danas mi je, nažalost, i to uvjerenje splasnulo. Jer, tko bi se trebao oduprijeti? Što očekivati od raje ako na otpor nisu spremni ni najumniji? A nisu.“

I tu akademik prelazi na središnju temu svoga zapisa i najnovija zbivanja na Sarajevskom univerzitetu. Naime (u ime Studentskog parlamenta) netko je predložio da se u petak za vrijeme džume ne zakazuju (zbog poštivanja vjerskih sloboda) ni predavanja ni ispiti. U početku je to izgledalo bezazleno. Ili je barem akademik to na takav način doživio a onda Odluka senata o oslobađanju od obveza studenata i nastavnika (u vrijeme džume). Opravdanje za takvu odluku je da izbor između džume i obrazovanja (zbog kojeg su upisali fakultet) – ne bi trebalo testirati. I tako, kaže akademik, devet desetina ostalih studenata kojima je želja za znanjem važnija i oni koji religijskom krugu džume ne pripadaju se zanemaruju: njihovi osjećaji i potrebe nisu važne – važne su džumatlije! „Džuma i šaka džumatlija je sve, sve ostalo je ništa.“

ZaÅ¡to? – pita se uvaženi akademik i traži odgovore.

Odluku Senata uskoro je, nije trebalo dugo čekati, pohvalio muftija sarajevski. I ministar obrazovanja, znanost i mladih  sarajevskog kantona. Naime, student predlagač, piše dalje akademik, jedna od SDA perjanica – a perjanica je i prvi čovjek Univerziteta koji je, da se ne lažemo i presudio (ustvrđuje akademik). „Ljevica“ (ne mogu ironično ne zamijetiti kako akademik još uvijek vjeruje u tlapnju da u BiH to postoji) to je, kaže akademik, ocijenila kao nasrtaj na sekularizam (odvojenost vjere i države) i nasrtaj na prava Nemuslimana. „Ideološki marš“ i identitetsko discipliniranje od jaslica do fakulteta je otpočelo, navodi akademik, i mišljenje nenavedenog uglednog sarajevskog sveučilišnog nastavnika.

Sutra je za očekivati da će neki zahiragić (Zahiragić je sadašnji rektor sarajevskog univerziteta) na sveučilištima u Tuzli, Zenici, Mostaru, Bihaću donijeti istu odluku, a onda je za očekivati odjek te odluke u srednjim pa u osnovnim školama. „A tad je, budimo pošteni, sekularna država ovdje definitivno odbrojila svoje – ako je država, kakav god, u tom slučaju i moguća.“

Što s dijelovima zemlje gdje su neki drugi, pita se akademik, i tvrdi da su ga već pitali i veli da ne zna odgovor ali postoje različiti scenariji i različita rješenja: „Moguće je, recimo pretvaranje čitave zemlje u balkansku erdoganiju. Praktično, međutim, to je, jasno je svakome tko išta zna, nemoguća misija. Moguća je, potom, i podjela BiH. A to je koncept koji uopće nije nezamisliv – i kojemu bi, da se razumijemo, mnogi i aplaudirali.“

I jedno i drugu protiv je budućnosti građana ove zemlje tvrdi akademik: „Pri tome sam, ako mi se dopusti, sve uvjereniji da je grobna jama, koju joj kopa agresivna islamistička ideologija, i dublja i zloćudnija od one Dodikove i Čovićeve.“ Jer udar u nacionalna prsa ovoga dvojca akademik vidi i kao straha za vlastitu kožu ali su im, mišljenja je, realne mogućnosti ograničene, Najveći njihov domet je, po akademiku, status quo. No zato je, drži akademik, agresivna islamistička filozofija „karcerogenija“. Smrt multietničkog i multikonfesionalnog, multikulturalnog u tom je slučaju izvjesnija. Takvim ideološkim matricama , upozorava akdemik, treba reći dosta. Tko? Normalni ljudi (bez obzira na etničko i konfesionalnu pripadnost): „U protivnom, cijenu će platiti oni sami, od prvog do zadnjega – a i naraštaji koji čari života tek trebaju osjetiti.“

I tu završavam s onim što je napisao uvaženi akademik, a sad bih malo o onome što nije (što je prešutio) a itekako je važno u cijeloj ovoj priči.

Naime, nije radikalni islamizam (s perjanicama ili bez perjanica iz SDA) uspijevao u onome u čemu je iznimno uspješna bila takozvana građanska inicijativa (i internacionalistička i kozmopolitska iluzija) kojoj je akademik Slavo Kukić itekako bio zapaženim članom u ostvarivanju bošnjačkog (ili ako hoćete Muslimanskog) šovinizma prema Hrvatima Bosne i Hercegovine (njihovu obespravljivanju u institucionalnom i svakom drugom pogledu). Nisu islamski radikalisti nikada uspjeli uspostaviti vlast bez izabranih predstavnika hrvatskoga naroda. Istina je, da su i oni težili dominaciji u tako uspostavljenim institucijama ali su, unatoč svemu, poštovali izbornu volju hrvatskoga naroda i nudili kakav takav privid njegove demokracije i ravnopravnosti (ili, po njihovu čestom tumačenju, poštivali njegov povlašteni položaj). No, zajedno s međunarodnim lauferima navodni su kozmopoliti (i zagovornici građanske opcije) uspijevali i to višekratno negirati izbornu volju hrvatskoga naroda. I s alijansom i s Platformom i s Komšićem (dvaput je dvaput) u čemu je naš akademik itekako značajno sudjelovao.

Sudjelovanje u institucionalnom obespravljivanju vlastitog naroda, u paradoksalnom izuzimanju njegove demokracije iz ma kojeg razloga (osobnog, i grupnog, materijalnog interesa ili ucjene ili iluzija vlastite mladosti ili nekakvom kombinacijom navedenih ili nekih drugih motiva) ne može se ničim opravdati. Pa ni Čovićem!!! Stajanje na stranu veće mržnje (jer nije postignuto niti razgraničenje niti sublimacija pravednošću) samo je moglo još više homogenizirati one koji su se osjetili ugroženima (i izdanima od vlastitih pripadnika) i u uobičajenim okolnostima rezultiralo bi njihovom radikalizacijom. Do hrvatskog radikalizma, unatoč svemu, nije došlo pa čak niti do homogenizacije – zbog osjećaja kolektivne nemoći (osim izborne), nego do višeslojene reakcije (koju ću pokušati opisati) i pripadnosti različitim slojevima: sloju političke (i gospodarske) elite koji su nemoć drugačijeg izbornog odgovora vlastitog naroda pretvorili u biznis (i tako postali dobrim dijelom etnobiznismeni) koji zlorabe izbornu homogenizaciju (i nemogućnosti izbora); tu je i višegodišnja pripadnost sloju „pripadnika naroda“ u institucijama vlasti i pridruženim im ekonomskim resursima (iako im njihov vlastiti narod nije dao izborno povjerenje),  tu je i većina naroda koji je s obzirom na učinak navedenih raslojio se na one koji su u osjećaju nemoći (zahvaljujući hrvatskom državljanstvu) tiho iscurili u Hrvatsku i EU, i tu su, na koncu, frustrirani očekivači raspleta s velikim izgledom da u ratnom incidentu (kojega je za očekivati) ekspresno napuste BiH (ukoliko i sami ne zaglave u osvetničkom pohodu ohrabrene većinske mržnje), postoji možda i scenarij otpora ali ne vidim da na njemu itko radi (ni politički ni organizacijski) a čovjek prepušten sebi u trenutku izloženosti agresiji ima samo dvije mogućnosti individulani otpor (bez izgleda) ili bijeg. Svi mi osjećamo dio krivice ako je problem Čović (i čovići) oni se ne mogu riješiti, a to bi akademik trebao znati, bez osjećaja mogućnosti raslojavanja koja ne će naštetiti nacionalnom biću. Demokracija (i pravo na izbor) nisu idealni; ali su, povijest to potvrđuje, jedini okvir unutar kojega pripadnici neke nacije mogu naći odgovarajući društveni dogovor oko nužne podjele na one koji vladaju (i koji su uvijek manjina) i one kojima se vlada (koji su većina koja prihvaća takav dogovor i vlast pa makar samo na temelju iluzije mogućnosti izbora).

Šegedinov lijek (ma koliko bio gorak): razgraničenje i sublimacija pravednošću uvijek je bolji nego nesvjesno (ili svjesno pristajanje) na pridruživanje „većoj“ mržnji (veći i manji kad Šegedin govori o mržnji odnosi se na brojnost naroda). Umjesto mržnje bolje bi bilo prihvatiti jedini mogući lijek kroz istovjetna rješenja bosanskohercegovačkog federalizma ili će ova nakarada od konfederalnog-federalnog pokusa završiti u kaosu (s teško predvidljivim posljedicama).