Ivica Ursić – Uvijek nedjeljom: Sutra? Ne, danas!

Jeste li ikada izgovorili riječi: „A, da sam samo znala/znao … ma ne bi mi na pamet palo!“

„E, da sam imala/imao ovo znanje … drugačije bi ja …“?

Pa zar ne bi bilo super kada bismo znali budućnost barem jedan mjesec dana unaprijed? DobijeÅ¡ rezultate svih mogućih utakmica i ti lijepo u – kladionicu.

Divota, kažete vi?!

Zar to ne bi bilo divno?

Ili možda ipak ne bi?

Mi bismo tako silno željeli znati što nas čeka u bližoj ili daljnjoj budućnosti. No, jesmo li mi svjesni da je Bog, s jako puno opravdanih razloga, skrio od nas ljudi spoznaju o budućnosti?

Evo istinite priče pa prosudite sami.

Razvedena majka sa četiri mala dječaka bori se kako bi ih odgojila i kako bi preživjela. S jako malo sredstava ali s puno truda i s puno vjere, uspijeva postići nevjerojatan uspjeh. Dva njezina sina postaju briljantni liječnici, jedan je poznati biznismen, dok je četvrti ostao negdje na rubu čitav svoj život.

Neobjašnjivo, u 50-oj godini života, jedan od sinova, poznati ginekolog, se razboli. Dijagnoza nejasna. Nekoliko narednih mjeseci bili su prava agonija, jer mu je bilo sve gore i gore, a odgovora nije bilo.

Konačno, liječnici ustanove da je riječ o ekstremno rijetkom genetskom stanju tzv. „frontal lobe dementia“. Prevedeno, mozak počinje sam sebe uništavati.

Čovjek ubrzo umire, iako to stanje može napredovati jako sporo, godinama i neprimjetno. Zatim se ustanovi da i najmlađi od braće ima istu bolest. Druga dvojica braće žive s mogućnošću da ova genetska bomba može (a i ne mora) eksplodirati i u njihovim životima. Ako eksplodira onda se to obično događa oko 50-te godine života. Jedan od njih dvojice ima 47 godina, a drugi 44 godine.

Pitam vas, biste li vi željeli znati svoju budućnost kada biste bili jedan od njih dvojice?

I to, na žalost, nije kraj ove priče. U nju je uključeno i nekoliko djece. Genetsko testiranje u stanju je reći nose li njihova djeca ili ne nose u sebi taj gen.

Biste li vi to rekli svojoj djeci?

Biste li ih poslali na testiranje?

Biste li željeli znati svoju budućnost?

Današnje čitanje, kako ono proroka Malahije (3, 19-20) tako i ono evanđeliste Luke, u sebi sadrži jako određen pogled na svijet, a to je, da su – svijet, povijest i naši životi ukorijenjeni u izvoru. A kada su ukorijenjeni u izvoru to onda znači da također imaju i svoj cilj.

Danas jedan dio znanstvenika želi nametnuti stajalište po kojem je sve postalo iz ničega i bez razloga. Veliki kozmički kompleks slučajnih okolnosti stvorio je, tvrde oni, ovu našu sićušnu planetu koja će se bez velike pompe jednog dana smrznuti i osušiti, postati će običan komad prašine, kada ovo naše sunce jednostavno dogori. To je to, ukoliko prije toga ne uništimo sami sebe ili ako nas ne pogodi neka oveća kometa.

Čiča-miča, gotova je priča.

Nasuprot ovakvom stajalištu, Isus govori o kraju povijesti i naviješta da budućnost donosi vrijeme polaganja računa.

Prorok Malahija kaže: „Jer evo dan dolazi poput peći užaren; oholi i zlikovci bit će kao strnjika: dan koji se bliži spalit će ih – govori Jahve nad Vojskama – da im neće ostati ni korijena ni grančice.“ (Malahija 3, 19)

I mi bi se najradije pridružili učenicima i žurno bismo tražili odgovor: „Kada se, Učitelju, to ima dogoditi? Ima li načina kako to na vrijeme doznati?“

Ako je život ukorijenjen u slučaju onda smo mi primorani na neke ustupke. Život nije pošten. Nekima od nas podijeljene su jako loše karte, pa se neki „gorko nasmiju i drže što su dobili“, a neki se „žale i kukaju“.

Ali u konačnici – razlike nema. I jedni i drugi, i oni koji se „smiju“ i oni koji „grintaju“, svi će biti prah i pepeo. A svemir za to ne će glava zaboliti. Baš njega briga.

S druge pak strane Isusove riječi predstavljaju svrhu, razlog našem životu, čak kada nevolje i problemi postanu njegov sastavni, pa čak i dominantni dio.

Ljudi u Solunu su čuli da je „kraj blizu“. Neki su ostavili svoje poslove i samo su unaokolo sjedili i čekali. I naravno jeli su kod susjeda. Nešto slično se je dogodilo i u jednoj američkoj crkvenoj zajednici, ljudi nisu više kupovali životna osiguranja. Govorili su: „Ja imam tako snažnu vjeru da Krist brzo dolazi, pa ga ne želim uvrijediti kupujući životno osiguranje.“

Ali mi bismo kao vjernici puno toga trebali činiti, a ne samo sjediti i čekati kraj.

Pitali su jednom Sv. Franju Asiškog: „Što bi ti učinio kada bi znao da je ovo tvoj posljednji dan u životu?“ Sv. Franjo je odgovorio: „Posadio bih stablo.“

Isus također spominje u kontekstu približavanja „kraja“ da će njegovi sljedbenici biti progonjeni, predavani, izdavani i optuživani i to pred „kraljeve i upravitelje“. I to će se sve događati radi – svjedočenja. Svjedočenja Krista.

To će ljudima dati prigodu svjedočiti. Jer mi smo ljudi takvi, kada smo kao vjernici bili građani drugog reda u bivšoj državi, naša je vjera bila jaka. Onda smo dobili državu i slobodu, a naša je vjera – splasnula. Valjda ćemo sada, kada imamo na sceni vrlo jasne znakove novih progona i marginalizacije vjere i vjernika, konačno početi dublje razmišljati o svojoj vjeri. I više svoju vjeru svjedočiti.

Svrha našeg života u izravnoj je vezi s pronađenim smislom kada su u pitanju izazovi i križevi u našem životu. Križ bez smisla je mučenje. Križ koji vodi do cilja, do vječnosti s Bogom, je privilegija. U najtežim trenucima važno je ostati ukorijenjen u vjeri.

Spomenuta obitelj s genetskim poremećajem, pruža drugima zapanjujuću snagu, pruža nadu onima koji nastavljaju živjeti i raditi. Nastavljajući dalje oni postaju snažni svjedoci svoje vjere po kojoj na kraju Bog sve čini novim.

Kažu da je sprovod najstarijeg od četvero braće, ginekologa, bio nezapamćen. Sprovodi nam i šalju poruke. Poruka s ovog sprovoda je glasila: „Budi najbolji što možeš biti kad god imaš za to prigodu. I to učini odmah, sada, u ovom dragocjenom trenutku kojeg ti je Bog dao, jer nemaš nikakvog jamstva za neki drugi trenutak, a ovaj sadašnji trenutak je sve što trebaš.“

„Svojom ćete se postojanošću spasiti.”, govori nam Isus.

Postojanošću u Kristu, suprotiva svima koji vas zbog njegova imena progone, bez obzira kada će kraj svega biti, jer sve što imamo jest ovo sada, a po ovome sada biti ćemo na kraju i suđeni.

Ivica Ursić tropolje.info